uspomene i sitnice

utorak, 30.09.2008.

Snovi


Desi mi se tu i tamo da nekoliko dana za redom baš intenzivno sanjam i živo se sjećam svakog sna. I sad sam baš u jednoj od tih faza.

Sanjala sam jednu curu dva puta u istoj noći i to u dosta znakovitim snovima.
Prvi put sam trebala ući u njen stan po nešto, ali nisam imala ključ. Odlučila sam se popeti kat više, na kojem se nalazi stan koji je također njezin, ali je nenastanjen a time i otključan, pa se kroz njega spustiti dolje u njen pravi stan. Uspjela sam, no kad sam došla dolje, probudila sam njezinu mamu koja je spavala na kauču u dnevnoj sobi, a koja se odmah potom pretvorila u njezinu sestru, blijedo me pogledala i nastavila spavati.

E sad, kažu da stanovi i kuće predstavljaju osobu...po tome ispada da ona ima neku višu razinu svijesti koju ne koristi, jer je pod utjecajem mame i sestre...što se nekako i slaže s mojim mišljenjem o njoj.
Ili taj stan predstavlja mene, što bi značilo da ja zanemarujem neki dio svoga uma, a ovo što koristim se počinje pretvarati u nju...?

Drugi dio sna vezan uz nju je bio još teži. Naime, vozile smo se u autu koji je imao volan na suvozačkom sjedalu, kao u Engleskoj. Ja sam vozila, a situacija s kočenjem je bila obrnuta - generalno se kočilo ručnom, a nožna kočnica je bila kao za svaki slučaj. Međutim, moja ručna kočnica je izgledala kao pipa na lavabou, a k tome je još i pukla, i morala sam na brzinu kočiti nožnom, koja isto nije baš najbolje radila.
Automobili i ostala vozila su kao tijek tvog života, i nimalo mi se ne sviđa što mi kočnice ne rade, i što mi je cijeli život nekako naopako postavljen.
I zašto je pobogu opet ona morala biti sa mnom u autu? Opet neki znak da postajem slična njoj??


No, sinoć sam sanjal san nakon kojeg sam se probudila dosta zbunjena.
Moja sestra je rađala svoje drugo dijete. Ja i njezin sinčić smo čekali u bolnici, i tamo upoznali savršenog dečka.
Svi mi kažemo da nemamo određen TIP dečka na kojeg padamo, i to je u praksi i istina, ali vjerojatno svatko u glavi ima nekakvu sliku tog čovjeka, možda još iz ranih djevojačkih dana, i neku ideju o tome kakav bi on trebao biti.
E, taj čovjek iz čekaonice je bio slika i prilika i preslika mojeg idealnog frajera. Crna, poluduga kosa, tamne oči, smisao za humor, karizma, visok, zgodan...baš kako sam nekada davno kao djevojčica zamišljala svog princa na bijelom konju.

Naravno, u snu sam se sjetila da imam dečka i da ne bih smjela zabrijati na nekog nepoznatog frajera iz čekaonice, ali desilo se da je on šarmirao mog malog nećaka, pa kasnije i moju sestru, i kompletnu moju obitelj. Svi su zaključili da je to najdivnije biće na svijetu i uskoro su počeli smišljati situacije u kojima bi nas spojili.

A on neodoljiiiiv....

Probudila sam se u totalnoj muci. Nije se ništa dogodilo, ali sam se jako uzrujala.
Sinoć sam bila kod svojeg nesavršenog, plavookog, svjetlokosog i emotivno sjebanog dečka, i shvatila da ga unatoč svemu tome volim više no ikada prije, a odmah poslije toga uslijedi takav san.
Jel to meni netko pokušava nešto reći??

Naime, u čemu je problem?
Ne znam je li to stvar godina, ili nedostatka iskustva u iščitavanju vlastitih reakcija i emocija, ili se radi o nekom dubljem problemu, no činjenica je da mi se često zna desiti potpuna odsječenost od osjećaja.
Na primjer, razmišljam o svojoj vezi i čini mi se da mi uopće ne bi bio problem tog čovjeka prevariti, povrijediti, ostaviti. Sve mi se učini kao matematička računica. Ok, sad smo skupa, to funkcionira, ali možda će doći vrijeme kad neće, ili kad će u moj život uletjeti netko drugi, i kaj sad. Otišla bih bez grižnje savjesti.
Onda se prepadnem vlastite hladnoće, i pomislim na to kako bi se on osjećao. I opet ništa, nikakva emocija.

Tako sam se osjećala u sinoćnjem snu.

Ma zapravo ne znam uopće što bi to sve trebalo značiti, ali evo zapisala sam sad sve to da ne zaboravim, i da se javno zgrozim nad svojom bolesnom sposobnošću da u nekim trenucima jednostavno ne budem ljudsko biće.

Možda je sve ok dok god me to uspijeva šokirati...


30.09.2008. u 13:20 • 2 KomentaraPrint#

petak, 19.09.2008.


Šta reći kad nemaš ništa posebno za reći, a imaš potrebu nešto reći?
Danas opet gubim vrijeme, i mislim da počinjem nagrizati one ostatke savjesti koje još imam.

MORAM OTIĆI NA FAKS.
Saznati piše li mi se loše, tj. piše li mi se uopće išta. Moliti za potpise, tražiti seminare, prijavljivati kolegije koje ne znam mogu li prijaviti.
Vjerojatno je sve to izvedivo, barem se tako čini kad vidim ljude koji su studirali godinama i ipak im je bilo dopušteno završiti, ali moram priznati da trenutno nemam snage suočiti se s tim. I da, vjerojatno će biti lakše kad napravim prvi korak, ali to mi se sad čini tako teško da eto opet izbjegavam razmišljanje o tome, i već 3 sata ispijam "jutarnju" kavu, trudeći se da ni o čemu ne razmišljam.

Opet: idem u ponedjeljak.
Ali ovaj put za stvarno, nema zajebancije.

19.09.2008. u 12:26 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 16.09.2008.

............



Tengo miedo del encuentro
con el pasado que vuelve
a enfrentarse con mi vida...
Tengo miedo de las noches
que pobladas de recuerdos
encadenan mi sońar...

Pero el viajero que huye
tarde o temprano detiene su andar...
Y aunque el olvido, que todo destruye,
haya matado mi vieja ilusión,
guardo escondida una esperanza humilde
que es toda la fortuna de mi corazón.

16.09.2008. u 13:10 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 09.09.2008.

The dirty dozen

Da dočaram atmosferu.
Nekoliko desetaka ljudi se okupilo ispred staklenih vrata sa željeznim rešetkama. Još je toplo, pa su raspoloženi i nije im teško čekati na zraku. Mnogi puše, neki imaju i pivu u ruci (ili alkohol po izboru). Veselo ćakulaju ne bi li prikrili nervozu koja ih izjeda iznutra. Svjesni su da je to možda zadnje što će vidjeti i doživjeti od glume u sljedećih godinu dana.

Vjerojatno ih je nestrpljivost potjerala tamo puno prije rečenog roka, pa su sad već satima tamo i poprilično su pijani. Misle kako nije baš pametno da se previše obliju, ukoliko ih zapadne sreća da sutra ujutro u 10 moraju doći na isto mjesto, odmorni i čili; ali strah radi svoje, a cuga ga najbolje zatomljuje.

Sati su prošli u usiljenim razgovorima i pretjeranim osmjesima. Tada se lica koja su o njima vijećala počinju polako, jedno po jedno, pomaljati kroz ta kobna vrata, upućivati svima sućutne poglede, ulaziti u automobile i odlaziti. Naši junaci ih broje. Znaju - tek kad i posljednji ode, taj će sudbonosni papir prvi put vidjeti svjetlo dana.

I dolazi konačno i taj trenutak, papir biva izvješen.
Kao i u svakoj priči koja se ponavlja, i ovdje postoje varijacije. Katkad je papir na ulaznim vratima, katkad na oglasnoj ploči. Nekad je još topao od printera, boja na imenima se još uvijek suši, a nekad je do odluke došlo toliko kasno da je sve ispisano nečijom rukom, na brzinu; što može uzrokovati sveopću zbunjenost oko imena koja su slična, i pobuditi posljednji tračak nade kod nekoga tko svoje ime tamo nije iz prve ugledao.

No što je, tu je; statistika nam govori da većina ljudi koja je tamo satima čekala neće biti na tom popisu. I jao si ga njima. Mogu biti snažni, pijani, nabrijani, ljutiti; mogu se rasplakati, raspasti, otići doma i uspavati se suzama misleći kako su na taj način unaprijed riješili frustraciju, ali zapravo ne znaju, nemaju pojma koliko će ih to obilježiti. Označit će ih za čitav život, neće proći dan a da se ne zapitaju zašto. Izmišljat će krivce, govoriti o zavjerama, vezama, nepotizmu, ali duboko, duboko u sebi vjerovat će cijelo vrijeme da je problem zapravo u njima.

O, dobro znam kako se osjećaju i nimalo im ne zavidim na tome.

A kako sam ja večeras?
Prvi put u pet godina bila sam apsolutno i nepogrešivo sigurna da ja neću biti na tom popisu. Znala sam to. Znala sam, jer jutros kad su prozivali moje ime, nitko im se nije odazvao. Ja nisam bila tamo.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Da, večeras je prvi rujan u pet godina kad se ja osjećam DOBRO.

09.09.2008. u 23:10 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.09.2008.

Čime od svijeta da se branim...

...kao ruža, sa dva smiješna trna
ili snom?


E vidiš, to je dobro pitanje.
Neki dan (u petak, oko 19 sati) me oprala spoznaja da:
nisam sretna.

Zvuči bezveze, jelda?
Zvuči kao nešto za što ti ne bi trebala nekakva "spoznaja". Pa valjda znaš jesi li sretan ili ne.
Pa nije tako. I u stvari je to jedna od najtežih stvari koje si čovjek može priznati. Da si vlastitim djelovanjem (ili nedjelovanjem) izorganizirao život tako da nisi sretan. I znaš da je to samo tvoja krivica.
I što je najgore, to već jako dugo traje.

Prije nekoliko godina, mislila sam da je jedino što želim upisati ADU. To mi iz prvog pokušaja nije uspjelo, pa sam čekala drugi, treći...a u međuvremenu, moj je život bio na pauzi.
Kažu da je čovjek zbroj svojih postupaka, a ja ništa nisam napravila. Stvarno, kad krenem brojati, nađem dvije, najviše tri stvari koje su me veselile i na koje sam ponosna. Osim toga, NIŠTA.
Najveći poraz je to da sam zapustila i tu jednu jedinu stvar koju sam mislila da volim i da će me usrećiti. Nisam se razvijala u tom smislu, i sad osjećam kao da to više ne mogu i ne znam raditi.

Rekao mi jedan dečko da me neće previše ispitivati o tome, jer pretpostavlja da je nešto komplicirano u pitanju. Ali zapravo je vrlo jednostavno. Ujutro, kad se probudim, ja ne mogu naći u sebi razlog da se ustanem. Ne može biti jednostavnije od toga.

Imam prijatelja koji boluje od bolesti za koju dosad nisu našli lijeka, i zapravo uza sve napore ne znaju kako bi mu pomogli. Dugo je bježao od toga i negirao stvarno stanje, ponašajući se kao da to nema veze s njim i da to zapravo ne utječe na njegov život, dok nije završio u bolnici. Tek tada se s time suočio, i shvatio da sve drugo u životu treba staviti na pauzu dok to ne riješi, dok ne dobije sve normalne uvjete za život. Tako se nekako i ja sada osjećam (iako me fizičko zdravlje, hvala Bogu, i dalje služi). Sve pustiti da ide dok se ne saberem i ne stvorim si u glavi uvjete za život. Jer ovo što ja već neko vrijeme radim nije življenje, nego funkcioniranje...a sigurna sam da zaslužujem više i bolje od toga.

Trebam pauzu od svega, osim sebe same. I mislim da je bolje uzeti je sada, nego za pet ili deset godina. Ne želim postati osoba kakva pomalo postajem. Želim biti:
- sretna
- zadovoljna
- vesela
- opuštena
- ispunjena

Želim živjeti, a ne biti ljuštura.
Samo tako se mogu boriti protiv svih sranja koja će mi život neminovno donijeti.
I učinit ću što god treba da to postignem.
Makar me koštalo nekadašnjeg sna...jer što bi mi značilo doživjeti ostvarenje tog sna ako ga ne znam cijeniti?
Želim biti.
Eto.

08.09.2008. u 12:42 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (4)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (9)

Komentari da/ne?

Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se