uspomene i sitnice
subota, 29.03.2008.
....
Here is a song from the wrong side of town
Where I'm bound to the ground by the loneliest sound
And it pounds from within and is pinning me down
And I thank you for bringing me here
For showing me home
For singing these tears
Finally I've found that I belong here
...kako nešto može biti tako puno tuge i sreće u isti čas? Tako lijepo, a istovremeno tako mučno?
I svaka je takva!
utorak, 18.03.2008.
Stvari koje živciraju
Takav je dan i takvog sam raspoloženja da se moram osvrnuti na par sitnica koje nisu od posebne važnosti, ali svejedno smetaju.
1. Prije nekog vremena svoj sam ostarjeli kompjuter zamijenila Macovim PowerBookom. To se nekako slučajno dogodilo, frend mi ga je prodao za simboličnu cijenu. Iako mi nikad nije palo na pamet da bih kupovala Mac, pristala sam, i totalno sam zadovoljna. Mac rules! Em ima softver koji je smišljen za debile, sve funkcionira na principu drag&drop, ne moraš ništa tražiti po My computer, Programs i sličnim glupostima, em se ne moram baviti antivirusnim i anti spyware i sličnim anti programima jer je praktički neosjetljiv na takve gluposti. A i sličice su ljepše, i sve u svemu, totalna je šminka :)
Čak nemam problema s kompatibilnosti, sve šta radim na njemu se bez problema može prenijeti na "obični" kompjuter...osim jedne stvari koja me užasno živcira.
Ovaj blog.
Iz nekog čudnog razloga, ne želi mi mijenjati tekst! Više ne mogu boldati, povećavati, smanjivati, mijenjati boju...NEĆE! Označim tekst, stisnem bold i ništa se ne dogodi!
Nisam baš sigurna u stvari ima li to ikakve veze, ali nekako mi se čini da su ti problemi počeli oko doba kad sam dobila Mac.
Isto tako, nešto se čudno dogodi kad želim staviti sliku koja bi se prikazivala uz moje komentare, naprosto polja gdje bih ja trebala upisati adresu te slike NEMA!
2. U zadnje vrijeme se nikako ne mogu probuditi kako spada. Navijem si sat u 8, i redovito se dignem oko pol11, a uopće se ne sjećam je li mi sat zvonio ili nije. A nije da bančim kasno navečer pa sam umorna. I tako se onda svako jutro probudim u stvari ljuta što sam opet prespavala...odličan početak dana, a?
Živcira me to, jer se u stvari bojim toga što bi to moglo povući za sobom. Zadnji put kad mi se to događalo, bio je početak depresivne faze koja je dosta dugo trajala...Ona fora: nemam se razloga dići ujutro. Što je najtragičnije, to nije istina, jer bih toliko trebala učiti da bi bolje bilo da uopće i ne spavam...a to me dovodi do -
3. Nikako da se natjeram da počnem učiti! Ušla sam u fazu totalne letargije, ništa mi se ne da. Prijepodneva mi prođu u tren oka, a sama slučajnost da su mi popodneva ispunjena obavezama mi daje lažni privid da ipak nešto i radim po cijele dane. A to nije istina. Jučer me frendica zvala da se odemo malo provozati biciklima, i morala sam se natjerati da pristanem jer sam znala da nemam nikakav izgovor, iako bih najradije bila ostala doma i gljivila. A treba diplomirat, ljudi moji! Mrzim kad me obuzme ta lijenost...trebao bi postojati nekakav program u 12 koraka za borbu protiv toga, kao recimo za alkoholičare.
4. Točke 2 i 3 vrlo su usko povezane, i to me zapravo najviše brine.
5. Da, postoji još veća bljuvotina od Big Brothera, a to je celebrity Big Brother. Kuća puna ljudi koji uopće nisu celebrity, gljive po cijele dane, i mi bi to trebali gledat?? Ne znam tko mi je gori, oni ili vrli komentatori njihovog "snalaženja" u kući. Kog se vraga imaju snalazit, pitam se ja. Ne bi da im je teško.
Svaki put kad počne tako neki "rigorozni" reality show, bez milosti, do kraja i slično, sjetim se jedne epizode onog Survivora. Ekipa je bila u Africi, i u pola noći im je do šatora došetala lavica, stala možda 20 metara od njih i buljila. Ja sam se usrala od straha na svom kauču. Znam da je tamo bila neka ekipa spasitelja i tako to, ali mislim da nisu bili dovoljno blizu da ih u potpunosti zaštite, i tko zna šta bi se dogodilo da zvijer nije odlučila da su joj dosadni i sama od sebe otišla.
Pa si ne mogu pomoći da se ne zapitam, što bi npr. Mačak učinio u takvoj situaciji. Bez milosti my ass.
Farmu nisam gledala, ali sam čula da je tamo onaj frajer koji je prije par godina bio u BB-u. Zar se sad može raditi karijera od toga da nastupaš u reality emisijama?
6. Pada fucking snijeg!!
7. Ten mi postaje sve gori i gori i nešto se mora učiniti po tom pitanju, jerbo bih inače opet mogla završiti na antibioticima. Moram u te svrhe konačno obnoviti zdravstveno i preseliti karton kod drugog doktora, a nikako da odem to obaviti jer mi se ne da ići na drugi kraj grada radi toga, i zapravo uopće ne znam gdje bih taj karton prebacila.
8. I dalje ne znam ni približno odvrtiti piruetu, kamo li dvije, a ovaj novi okret u maniri klizača, s rukama, glavom i jednom nogom sa strane da ne spominjem. Radim na tome (i vidi se znoj), ali ne izgledam nikako.
9. Opet me sutra nema ni na probi ni na treningu jerbo je sestra na putu, i to mi se nimalo ne sviđa.
10. Moram malom posuditi knjigu za lektiru, koje naravno nema ni u jednoj knjižnici jer sve škole u gradu imaju istu lektiru u isto vrijeme. I još mi se žena u mojoj knjižnici bahati i ne želi primiti rezervaciju, nego mi uvaljuje popis knjižnica grada Zagreba pa nek si ja tražim drugdje. Pogledala me kao da sam ja izmislila te rezervacije. Svašta.
Jao!
Draga, pazi gdje širiš svoju nervozu ;)
nedjelja, 16.03.2008.
I kaže on njoj...
"You make me wanna be a better man."
srijeda, 12.03.2008.
FAME!
U meni još traje potraga za rješenjem...pustit ću da skroz sazrije. Iako je to duži put, volim kad na kraju imam onaj osjećaj sigurnosti da sam donijela pravu odluku.
A sad ionako imam pametnijih briga.
Doris i Violeta u kombinaciji s "roditeljstvom", studiranjem i Mary J. Blige...ima tu posla da ti pamet stane.
Ne brinem se danas jebem mater svemu. Ovo je namjerno ovako pitijski napisano.
You ain't seen the best of me yet,
Give me time, I'll make you forget the rest.
I've got more in me
And you can set it free!
I can catch the moon in my hands
Don't you know who I am?!
Remember my name!
četvrtak, 06.03.2008.
Još čekam...
Sve u svemu, nije loš taj status quo. Izuzev čudnih epizoda s gubljenjem zraka, that is.
A gle, što um ne riješi, tijelo preuzima, a u mome umu je trenutno takav kaos da zbilja razumijem zašto se odlučio isključiti na neko vrijeme. Pa nek mu bude, dat ću mu još par dana odmora, nek bježi od svog zadatka i bavi se drugim stvarima (barem je cijeli stan okrečen, i police postavljene).
On me vrlo često zove, i svaki put me ili zbuni ili naljuti ili rastuži. U svakom slučaju, ako i smislim išta iole pametno, to se razjebe svaki put kad ga čujem.
Nekad se i ne javim, ali on ne odustaje. Zove ponovno, piše poruke...a sve najnormalnije, kao da ništa nije bilo. Priča što je radio, kako se osjeća, pita šta ima sa mnom...a ja svaki put umrem od smijeha na to pitanje.
Čak sam se veselila tom njegovom skijanju ovaj vikend, da budem bez njega opet, u svakom smislu, i da vidim odgovara li mi to ili ne.
A pazi sad 'vamo:
Prvi put u svom životu, taj čovjek je odlučio oskvrnuti svoje presveto skijaško iskustvo mobitelom. Naime, ponijet će ga samo da bi se meni mogao javiti.
Mogla bih ja isključiti svoj...
nedjelja, 02.03.2008.
I naprosto se tuga desi
Pregledavam ja tako stvari po kompu, i naletim na folder pun slika koje sam tako usputno nalazila po netu i spremala za eventualnu upotrebu na blogu. A sve slike izgledaju otprilike ovako:
I znam da je to zbog tebe, da sam bila u takvom filmu kad sam samo takve slike i mogla vidjeti.
I pade mi na pamet detaljčić koji nisam prije primijetila - nema na tim slikama boje.
Takvo što mogu samo danas vidjeti. Neki kurac se u meni sinoć promijenio, nešto se dogodilo, a ja ne znam što ni kako ni zašto. Sinoć je nestala boja iz svih naših slika. Vidjela sam nas crno-bijelo, i bili smo tako...obični.
I nakon cijelog dana intenzivnog razmišljanja, nisam ništa pametnija i ne znam što bih sa sobom...i tobom.
Jedino što uspijevam izdefinirati je jebeni feeling nemoći koji me prožima i izaziva paniku.
Ne želim kriviti ni tebe ni sebe, ali negdje moram početi s tom krivicom jer ću inače morati zaključiti da je to naprosto moralo biti tako...a to ne želim misliti o nama.
Za što da te optužim? Uf, ne znam gdje bih počela. Ali, sve tvoje navike koje drugima smetaju meni su manje važne...bile su manje važne dok sam dobivala od tebe ono što mi je stvarno trebalo. Dok je bilo među nama komunikacije, dok sam dobivala povratnu informaciju, dok smo rasli skupa.
A i nije mi neka fora da te krivim za sve, nisam ni ja bez grijeha. Kako reče Draga: "I ti si malo pacijent".
I priznajem da ponekad namjerno previdim tvoje pokušaje pomirenja. Ali samo zato što nisu dovoljno jasni, nego su izvedeni u tom tvom glupom stilu koji samo ja kužim, i ti si se navikao na to i nikad nećeš otići ni mrvicu iznad toga, i onda ja popizdim i pravim se da ne vidim ni to malo...
U začaranom krugu smo, dragi.
Evo što zasigurno znam:
Koliko god se ja trudila, u zadnje vrijeme nikako ne mogu doprijeti do tebe.
I da, još uvijek te nekako volim. Jebi se.
