uspomene i sitnice
nedjelja, 04.11.2007.
...zarez ne bi čovjek vjerovao!
Ima trenutaka kada stvarno ne mogu vjerovati koliko je ona u stanju bježati od života koji joj se događa, i još pritom smatrati da se sa svime odlično nosi.
Mali naime misli da je ovo razdvajanje privremeno i da će uskoro opet živjeti sa starim. Baš dobro da mu je sve detaljno objasnila, a ne skrenula cijelu stvar na šalu kad je on počeo plakati.
Naravno da je plakao, dijete je i nesretan je zbog toga, ali moraš pregristi govno i reći mu bolnu istinu. To je najmanje što možeš učiniti obzirom da je sve što mu se događa tvoja odgovornost.
A ne znam što zapravo mogu učiniti jer joj je pri ruci uvijek ogroman štit kojega podigne kad netko počne s njom razgovarati, naročito ako taj razgovor protumači kao neku kritiku.
I tako si opet jedem živce, a vjerojatno i ona, a mali će još jednu večer zaspati ne znajući istinu i sve je to toliko bezveze da boli.
I općenito je dosta stvari bezveze u zadnje vrijeme. Ravnodušnost neka me obuzela i ništa mi se zapravo ne da, i nisam u stanju uzrujati se ili zabrinuti oko faksa, i sve mi ide na živce i neodgovorna sam i ne želim nikoga vidjeti.
Tješim se da je to samo umor i da će uskoro proći, kad prestanem raditi ovaj posao. Onda ću par dana samo spavati.
A on? Bit će sa mnom...Zato što sam svakim danom sve sigurnija da je potpuno i nepovratno MOJ.
