uspomene i sitnice

utorak, 28.08.2007.

'bem ti život!


Glumi, glumi (kroz stoljeća, bez ruke, do one stolice tamo), nemoj stat'!!

GAME ON, ADU!

Pa da vas vidim...

28.08.2007. u 13:42 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.08.2007.

"Have you met miss Jones?"

Someone said as we shook hands
She was just miss Jones to me
And then I said: "Miss Jones,
You're a girl who understands
I'm a man who must be free"

And all at once I lost my breath
And all at once was scared to death
And all at once I owned the earth and sky.

And now I've met miss Jones
And we'll keep on meeting 'till we die,
Miss Jones and I...



All is well in the love nest.
Desio se pad napona, sedam dana euforije učinilo svoje i bacilo me na dno, i psihički i fizički.
Izgubit ću ga, prebrzo se sve dogodilo da bi trajalo, već sam mu dosadila...
A onda stiže poruka: "Znaš da mislim na tebe"

Sad znam, i neću više sumnjati!
Život je prekratak za sumnju.

26.08.2007. u 20:34 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 21.08.2007.

"U Maroku kad ti netko pokloni narukvicu, znači da si samo njegova"


...tako kaže moja Draga.

Nije mi to govorila onako niotkuda, nego zato što mi je Mr.Hiperaktivni sinoć poklonio narukvicu iz Maroka.
Prerano za poklone? Možda...ali što to uopće znači?
"Prerano" je vjerojatno za većinu razgovora koje smo vodili. Preskočili smo puno faza, što bi me inače nasmrt preplašilo i potjeralo van iz grada, ali ovaj put mi se sviđa.

Sjedimo mi u kinu (u koje on baš ne voli ići, ali je došao zbog mene)...ja ukazujem na neki važan detalj na ekranu koji je jako bitan za radnju.

- Gle šta je napravila! Jel vidiš ti to?
- Da. A jel ti vidiš da sam ja zaljubljen u tebe?

KAKO PROKLETO CORNY!!

Ali svidjelo mi se.

21.08.2007. u 21:42 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.08.2007.

Fatima : Ja - 1:0


Rođendan moje Zree potjerao me van sinoć.
Kako ono počinju sve najbolje priče s izlazaka? "Uopće mi se nije dalo ići jer me cijeli dan bolio trbuh, ali zbog frendice...and so on and so on"...e da, to!

Za stolom se poteže tema ljeta i ja naravno istresam priču o starom prijatelju. Jedna priča o instruktoru ronjenja, druga o nekakvom Fincu, par bambusa je u igri i sentimentalnost proradi.
Odlučujem zabiti Fatimi nož u leđa - javljam mu se.

On je prekinuo s curom, ne samo zbog onoga nego i zbog drugih problema. Dobro.
Ti i ja nešto osjećamo, kaže on meni. To ne možeš poreći.
Čujemo se sutra, kaže on meni. Kraj razgovora.
Počelo je.

Ali Fatimi se ne sviđa taj moj drski potez upravljanja vlastitim životom.
Naljutila se ona, i šalje mi za stol tipa koji traži cigaretu.

Kako je došao, tako je ostao!
Zanimljiv dečko koji puca od životne energije uvlači me u razgovor koji traje dva sata. Duhovit je, pametan, odvratno vulgaran na trenutke, iskren do bola, dosjetljiv...zanimljiv.
Mozak mu radi punom parom. Gomila ideja, misli, mogućnosti, pjesama, stihova, citata, filmova...sve to curi iz njega bez nekog očitog rasporeda...Naizgled kaos, a u stvari duboka pomirenost sa samim sobom i svijetom.

Odlazimo plesati, glupiramo se, izgledamo kao dvoje djece koji su zalutali u neku čudnu priču.
Cijelo vrijeme sam kao cool, imam stvar pod kontrolom, jer nije ni prvi ni zadnji kojeg sam upoznala, nije big deal i nije ništa posebno...
Nisam s njim podijelila ništa što ne bih mogla s bilo kim podijeliti.
Bezveze osjećaj, ne znam zašto ga forsiram.

Jer je pao u vodu kad me poljubio.
Samo sam osjetila kako mi sve što sam mislila da kontroliram izmiče iz ruku, i shvaćam da sam u nečemu što ne znam objasniti, ali svakako JEST big deal.

Sudbina se zadovoljno smije. Eto ti sad!

Zajebana ženska, ta Fatima...

19.08.2007. u 14:54 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.08.2007.

Nameću se pitanja

Zašto mislim na njega?

Je li to ona puka misao: malo ga je popustilo pa ja sad trzam? Ili je tu stvarno nešto?
Mrzim kad ne znam definirati što zapravo osjećam.
Osjećaji mi rade brže od razuma, i to bi sve bilo u redu kad se razum ne bi trudio uloviti korak.
Onda on krene u objašnjavanje, zapravo - uglavnom pobijanje, svega što osjećam.

Kao što bi rekla moja Draga: nemoj se praviti da znaš o čemu pričaš.
Kad se radi o ljubavi, that is.

Za svaku emociju dobijem obrazloženje zašto to zapravo nije ono što ja mislim da jest.
Odatle ideja da mi je zanimljiv samo kad mislim da ga više nemam. I da bi mi postalo opterećenje kad bi se vratilo sve ono od prije...a možda ovaj put ne bi, tko zna.

A u svemu tome - opet reality check! On je u krizi, nije mu lako, tek što je krenuo dalje ti mu opet uzrokuješ probleme, pusti dečka da se iz toga iščupa, ionako ga još mjesecima nećeš vidjeti.

Da, to sve ima smisla.

Ali to ne pobija činjenicu da imam neopisivu želju javiti mu se.

Još jedno je tu:

Kako se izvući iz učmalosti?

Mrzim povratke s putovanja. Upadnem u neku staru energiju za koju više nisam sigurna ima li smisla. Čovjek se promijeni.
I onda krene faza prilagođavanja koja uvijek predugo traje i jede vrijeme koje nemam.
Obaveze čekaju a ja sjedim uz kavu i igram spider solitaire. Samo do sljedeće pobjede, naravno, i osjećam se istovremeno prljavo i dobro.

To nikako nije u redu.


Nemam odgovore na svoja pitanja, ali tješim se: možda je najvažnije postaviti ih.

16.08.2007. u 12:40 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.08.2007.

Ostavila ga cura


...jer se našao sa mnom?!

Javila sam mu da sam u gradu, zvao me. Rado bi se vidio sa mnom, ali ne može večeras jer se dogovorio s djevojkom, on bi da se nađemo sutra. Ali ja sutra idem rano ujutro.
Dobro, nađemo se u 8, popijemo kavu, on ide dalje s curom. Ok.

U 8 - ništa od cure, rekla je da će onda ona ipak s prijateljicama van.
Sjednemo na cugu, on meni priča o njoj, ja o svojim nekim stvarima...pričamo o moru, o filmovima, o vjeri, o životu...

Za stol pored nas sjedne frajer kojeg poznaje, i pita ga je li to on prekinuo s curom. Zašto?
Jer je cura u jednom trenutku ušla u birc, vidjela nas dvoje, okrenula se i otišla.
Ne razumijem, pa znala je da će biti sa mnom, mogla je doći i upoznati se! Sjesti s nama na cugu, pa meni pobogu ne bi smetalo!

Sve je u redu, govori on meni, drago mi je da sam te vidio.

Dolaze mu prijatelji, upoznajemo se, prate me doma. Doma me dočeka poruka sadržaja sljedećeg: ja bih došao ispred tvoje zgrade da te zagrlim. Možeš?
Nisam mogla, nisam htjela, nije ni važno...
Otvorim mail, a tamo obavijest da ga je ostavila. Da se ne osjećam krivom jer napravio bi to ponovno.

Napravio ŠTO??

Odbijam se osjećati krivom, nisam ništa napravila. Samo mi se čini da opet počinje.
Jer, mi nismo zapravo stari prijatelji.

Ovako je to bilo: sreli smo se, nešto je zazvonilo istog trena. Kad smo konačno izbjegli cijelo društvo i počeli razgovarati, nismo više mogli stati. On kaže da se zaljubio. Ja nisam vjerovala tada da se čovjek može samo tako zaljubiti.
Mjesec dana nekakvog natezanja preko interneta i poruka, da bih mu ja objasnila sve što ionako zna: da živimo u drugim gradovima, da nijedno od nas ne želi mijenjati svoj život i da nema smisla započinjati nešto tako.
Prekid komunikacije, on će se ohladiti.

I činilo se da jest, zaljubio se u drugu, vidjeli smo se i razgovarali kao da uistinu jesmo stari prijatelji.
I onda ovo.

I sad se ja pitam: tko ovdje laže???

13.08.2007. u 15:03 • 3 KomentaraPrint#

subota, 11.08.2007.

"Moj" grad


Evo opet sam se vratila. Nervozno iščekivanje starog prijatelja tjera na očajnički čin razmišljanja o tome kako se osjećam u ovom gradu.

O tome se ne razmišlja.
Ovaj grad se pregrmio, i to je to...jel?

Promijenio se, drukčiji je, ružniji...nisam ga tako dobro znala ni prije, ali dovoljno da vidim promjenu koja boli.
A ne znam ni zašto, jer mi sve to skupa ama baš ništa ne bi trebalo značiti. Ni mirisi, ni boje, ni uništene fasade starih zgrada, ni ružičasto i zeleno što posvuda niče, ni staklo i metal jer je to moderno...ni ljudi koji nemaju duše i ne razmišljaju o prošlosti jer su je morali zakopati negdje duboko u sebi i zaboraviti...

Kao što sam ja mislila da jesam.

11.08.2007. u 19:44 • 0 KomentaraPrint#

petak, 10.08.2007.

Napola popušena cigareta

...napola odsanjan san.

Ne znam što mi je veća frustracija.

Probudio me panični zvuk telefona negdje u drugoj sobi. Mislim si, ma tko me zove doma u ovo doba?! Izignorirala sam ga i svim silama se potrudila uklopiti ga u san. I uspjela bih, da nije zazvonio mobitel minutu poslije. I onda opet telefon, pa opet mobitel i opet mobitel.

Izgleda da sam u 9 ujutro jako tražena.

Ok, putujem za par sati kod svojih i moram se spakirati i spremiti, ali nije nikakva panika...a sestra zove zbog nekakvog rublja i posteljine?!

Izgubila sam san, a bio je neki dobar, čini mi se.

Inače vjerujem u snove, vrlo često mi kažu stvari koje sama ne znam u svojoj glavi uobličiti u misli.
Nemam noćne more u smislu da me netko proganja i muči, ali imam ekvivalent toga, što je meni još gore, a to je da mi je najdraže malo biće na svijetu (nećak) u nevolji, ili bolestan, ili mrtav, ili izgubljen pa ga ne mogu naći. iz tih snova se redovito budim oznojena, u suzama i u grču od plača.

A najgori snovi ikada igdje su mi oni gdje se vozim u autu na suvozačkom sjedalu ili iza, a nitko njime ne upravlja. I onda moram ja, odatle gdje već sjedim, nogama pokušati doći do papučica i zaustaviti ga.

Kažu da je auto (ili bilo koje prijevozno sredstvo) tvoj život. I nimalo mi se ne sviđa ideja da njime ne upravljam...još gore, da sam promatrač s drugog sjedala! Kao, prisutna sam, vozim se, ali nisam preuzela kontrolu.

Odnedavno više ne sanjam te snove. Možda se nešto u meni promijenilo.

10.08.2007. u 11:48 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.08.2007.

Prvi post


...moš mislit!

Nakon što sam prije nekoliko mjeseci otvorila svoj blog, sudbina je odlučila da to nije u redu, te mi korisničko ime i/ili šifra nisu bili ispravni svo ovo vrijeme.

Odustala sam od blogiranja nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da preko maila riješim stvari s korisničkom službom.

Ali evo opet prsta sudbine! Tražim danas informacije o jednom koncertu i naiđem na blog na kojem jedna djevojka piše o istom. Ostavljam ženi komentar ne bi li mi javila kad nešto sazna, a komentare na kraju smiju ostaviti samo registrirani korisnici...pa rekoh - tko ga jebe! Vrijeme je za pokušaj broj 2!

Možda se i navučem, vidjet ćemo...inače nisam baš vična pisanju...zapravo, odvikla sam se od istog, svojedobno sam pisala dnevnike. Ali ovo ljeto sam obećala frendici da ću joj pisati pismo dok nismo zajedno, i na kraju je to ispalo svakodnevno istresanje događaja, frustracija, misli...

Ima nešto u samom činu pisanja...uzimanje olovke i pritiskanje na papir...plava tinta izlazi i ostavlja trag tvojih misli, a ti se sam čudiš kako ti se ruka tako brzo kreće (i nikada ne zaboli, kao recimo kad zapisuješ na predavanjima)...

Ali ni ova elektronska forma nije loša, barem ću izvježbati tipkanje.

Živjelo 21.stoljeće!

09.08.2007. u 14:48 • 6 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (4)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (9)

Komentari da/ne?

Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se