Evo opet sam se vratila. Nervozno iščekivanje starog prijatelja tjera na očajnički čin razmišljanja o tome kako se osjećam u ovom gradu.
O tome se ne razmišlja.
Ovaj grad se pregrmio, i to je to...jel?
Promijenio se, drukčiji je, ružniji...nisam ga tako dobro znala ni prije, ali dovoljno da vidim promjenu koja boli.
A ne znam ni zašto, jer mi sve to skupa ama baš ništa ne bi trebalo značiti. Ni mirisi, ni boje, ni uništene fasade starih zgrada, ni ružičasto i zeleno što posvuda niče, ni staklo i metal jer je to moderno...ni ljudi koji nemaju duše i ne razmišljaju o prošlosti jer su je morali zakopati negdje duboko u sebi i zaboraviti...
Kao što sam ja mislila da jesam.
kolovoz, 2007 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.