uspomene i sitnice
subota, 21.07.2012.
Lasting...
Imao si super dan i cudnu vecer, iscrpljen si, premoren, i tuzan.
Zaspao si kao klada.
A pored tebe, ja treperim i budnija sam nego ikad, dok te gledam kako spavas, jer osjecam... znam...
...da mi nikada nece biti dosadno promatrati tvoje sne.
Zaljubila sam se, na najjace.
četvrtak, 24.05.2012.
Drago moje...
Umor me svladava, ali san nikako ne dolazi, jer u meni ključa silna potreba da ti posvetim nekoliko redaka...
Voljela bih da ti mogu objasniti koliko mi je s tobom lijepo, ali nikako ne uspijevam smisliti ništa pametnije od onog, sad već pomalo napornog, "volim te".
Pa eto, volim te.
Tebe, i tvoj pupoljasti nosić, tvoje usne, i naočale koje se rastvaraju.
Volim tvoje šale i miočanske fore, volim kako plešeš i kako se smiješ.
Volim tvoj vrat, tvoje grudi i ruke prošarane venama, tvoje tetovaže i rupicu od piercea ispod donje usne.
Volim tvoja dva imena.
Tvoja ramena i tvoja stopala.
Tvoju bradu.
Tvoje oči.
Tvoju kosu.
Tvoj smijeh.
Tvoj zagrljaj, tvoj glas, tvoje disanje.
Volim kad me zagrliš tako da se osjetim potpuno zaštićenom.
Volim sigurnost koju mi pružaš.
Volim to što me poznaješ, i što me i dalje želiš upoznavati.
Volim sve što o tebi saznajem, i to što o tebi saznajem baš sve.
Volim to što znam da još imam puno za učiti, ali i da imam vremena.
Volim tvoje srce, tvoju dobrotu, to što uvijek postupaš pošteno, tvoje kuhanje, način na koji pereš suđe.
Tvoje planove za nas.
Tvoje ručnike.
Volim te kad pereš zube u krevetu, i kad piškiš pod tušem, i kad spavaš pokriven s mačkom, i kad spavaš sperecan sa mnom, i kad misliš na mene i ljubiš me... kad se ljutiš na mene i ponašaš se kao uvrijeđeni dječak, i tad te volim.
Volim te kad plačeš i kad si mi najbolji prijatelj.
I hvala ti... hvala!
srijeda, 20.07.2011.
Znaš li...
Da sam te pounutrila?
Da si postao moj,
da si mi posljednja misao prije spavanja,
da mi nedostaješ,
da stalno mislim o tvom osmijehu?
Da mi nedostaješ?
Da si mi drag čak i kad si namrgođen i ljut,
čak i kad si nervozan?
Znaš li
da si, čak i u svom najgorem izdanju,
vrijedan moje ljubavi,
da je zaslužuješ?
Znaš li da je imaš,
da te volim?
Znaš li da me voliš?
Privukao si me k sebi,
jer sam rekla da sam sanjala kako plešemo
tango.
Nisam to sanjala.
Maštala sam.
Na prvom našem susretu
nakon prvog poljupca,
ja sam ti prvi put slagala.
Ne samo zato da ti ukradem zagrljaj,
nego i zato
da ne bismo oboje saznali istinu:
zavoljela sam te.
petak, 08.07.2011.
...
Umorna sam već od svega
Muzike i plesa, dima
Prestani sa poljupcima
Pusti me da spavam
Voljela sam mnogo, ludo
Ali sad je svega dosta
Gorčina mi samo osta
Pusti me da spavam
Previše smo noćas pili
Sve se oko mene vrti
Do vječnosti, pa i do smrti
Pusti me da spavam
Rekla sam ti da si prvi
Kao što sam rekla svima
Ostavi me, nije zima
Pusti me da spavam
Otišla sam ne znam kamo
Ne vraćam se više kući
Svaki korak sad me muči
Pusti me da spavam
Moje tijelo nije moje
Preslaba sam da se borim
Za daljinom nekom gorim
Pusti me da spavam
Vidim što se sa mnom zbiva
Ali neću da se jadam
Ako i u ponor padam
Pusti me da spavam
Govore mi da sam zla
Jadna kao zgažen cvijet
Gadi mi se čitav svijet
Pusti me da spavam
Ne traži me ako odem
U nepoznat neki grad
Već je ponoć, dosta sad
Pusti me da spavam
Čemu da se ovdje nadam
Možda me i bolest čeka
Bolest kojoj nema lijeka
Pusti me da spavam
Ne znam što će biti sutra
Kao i ti, nemam ništa
Zaklona ni utočišta
Pusti me da spavam
Laku noć, i dobar budi
Kakav težak san me hvata
Ne otvaraj nikom vrata
Pusti me da spavam
subota, 18.06.2011.
Najradije bih rekla:
Nemoj otići u Sarajevo. Ostani sa mnom.
Ili:
Povedi me sa sobom, spremna sam.
Rekla bih: Zaljubljena sam u tebe i ne bojim te se.
I još: Ovo što osjećamo ne događa se često.
I: Povrijedit ćeš me samo ako me ostaviš.
Već dva dana mirišem na tebe i osjećam tvoj dah na svojim usnama.
Zbog tebe ponovno pišem,
Teško mi je zaspati bez tvog tijela,
Promijenim disanje kad zamislim ovaj grad bez tebe...
Rekla bih ti i da je kukavički ne istražiti ovo što smo započeli.
Da sam dugo sama od sebe skrivala sve što prema tebi osjećam, da se svako jutro budim s tobom u mislima.
Nije me strah problema koje oboje nosimo sa sobom, želim da podijelimo teret.
Da mogu (da smijem), rekla bih:
Želim biti uz tebe. Želim da budeš uz mene.
Želim da se svađamo, da patimo jedno zbog drugoga, i jedno bez drugoga.
Da vodimo ljubav sto puta dnevno.
Da te mrzim kad zaspeš.
Da ti uznemirujem san poljupcima u oči i dodirivanjem tvojih usana.
Da te natjeram da se osmjehuješ od strasti.
Želim da budeš grub prema meni i da ti zbog toga bude neugodno, i da me tijelo boli od tebe, i da me tijelo boli bez tebe, želim te ugristi do krvi, ljubiti te kao dijete.
Užasno, užasno te želim povrijediti, pa te onda tješiti.
Želim da budeš nesretan, i da sam ti ja jedini oslonac. Želim te usrećiti. Uzeti te. Sakriti te, da te nitko nikada nigdje više ne vidi, osim mene.
Da me tvoja brada grebe,
da te ljubim trepavicama,
da ti prolazim rukom kroz kosu,
da se mazimo čelom,
da nikoga više ne zavoliš i da me zbog toga proklinješ,
da ti budem dosadna,
da bježimo jedno od drugoga,
da mi bude neugodno što nisam depilirala noge,
da me škaklja tvoj dodir,
da me nerviraš svojom slabošću i uzbuđuješ svojom snagom,
da se ne slažemo oko važnih stvari, ali da jedemo samo sladoled od čokolade.
Da poravnavamo stakla na stolovima.
Željela bih biti sebična. Tada bih ti sve ovo rekla.
Da smijem (da te ne volim), rekla bih ti da ne smiješ otići jer će mi nedostajati kruljenje tvog želuca i tvoj znoj.
Rekla bih: "Zar ne vidiš da nam se tijela slažu kao puzzle?", i osjećala se glupo zbog tako očite usporedbe. A onda bih otišla još dalje, i izgovorila ti sve ljubavne stihove ikada napisane, i najodvratnije floskule iz sapunica i loših filmova.
I mislila bih svaku riječ.
Ali nisam sebična, i zavoljela sam te.
Zato još uvijek ne govorim ništa.
četvrtak, 19.05.2011.
Nerazjašnjiva lakoća postojanja
Dugo nisam pisala, toliko dugo da on još uvijek nije dobio svoje mjesto u mojoj virtualnoj duši.
No, večeras mi je postalo kristalno jasno da ga zaslužuje.
Ušao mi je u život prije više od tri mjeseca. Prišao mi za šankom, predstavio se i rekao da sam jako lijepa i zanimljiva, da mu se sviđam, i da jedva čeka da me negdje opet sretne, u što je siguran.
To se dogodilo samo tri dana poslije. Tada sam ja još rješavala priču s DJem...opet se nametnuo, rekao da se raspitao za mene, pitao hoću li mu dati broj, ili da šeta po mom kvartu u nadi da će me sresti...ja sam rekla ovo drugo.
Nije mi se sviđao...u stvari, bio mi je zgodan, ali činio mi se predivljim da bih se u to upuštala. Svira gitaru, ima svoj bend, nekako mi je sve to bilo previše srednjoškolski, kao da sam to prerasla.
I taj me stav dugo držao.
A danas? Danas je to čovjek čije najintimnije tajne znam, znam za njegove probleme sa ženama, s drogom, s bendom, s prijateljstvima...i on za moje. Negdje uz put sam bila odlučila da ću se u to upustiti bez očekivanja i nadanja, jer mi je vjerojatno zadnji voz da se nepromišljeno vežem s nekim, da budem neodgovorna... Ali on je odveo stvar u drugom smjeru, natjerao me da mu postanem prijatelj. Ljubili smo se, grlili, gledali filmove, gotovo i seksali nekoliko puta kroz ovo vrijeme...ali se cijelo vrijeme postupno i podrobno upoznajemo.
Nisam to očekivala.
A nisam očekivala ni to da već dva dana, otkako je zadnji put otišao od mene, lebdim, i odjećam se lakšom nego što jesam. Da mi ne izlazi iz glave.
Nisam očekivala da ću se dovesti do ruba zaljubljivanja.
I bojim se, nezaustavljivo se bojim da ću preći granicu.
Ili, još gore, da sam je već prešla.
petak, 24.12.2010.
Umor je grozna stvar.
Kad energija popusti, javi se nesigurnost.
Sviđa mi se, i znam da je obostrano.
Čak mi se sviđa i njegova odluka da ide polako, da se pomalo upoznajemo i da sve to učinimo smislenim i vrijednim; to pokazuje i njegovu ozbiljnost i spremnost na povezanost, i na kraju krajeva - poštovanje prema meni.
Sve ja to razumijem i cijenim.
Ali sad, kad sam umorna i ispijena, u bolovima i rastresena, poželim da je svo to vrijeme prošlo, da se sve već dogodilo i da se sada mogu sklupčati u njegov zagrljaj.
Poželim da sam njegova.
(ili možda samo želim biti nečija...)
subota, 20.11.2010.
Opet se događa to da mi se puno već znanih stvari dokazuje.
Na primjer, kako je ljudski ego ustrajan. Kad sve drugo propadne, istroši se, ili na bilo koji način nestane, ego opstaje i diktira nam ponašanje. Ponekad ga čak zamijenimo i s emocijama. I teško nam bude prepoznati razliku, no uz dovoljno truda i samoispitivanja, i to je moguće.
Zato i jest nisko i ružno kad na drugima prepoznamo da oni tu razliku ne vide.
Grozno mi je gledati ga kako mi se vraća, upravo sada kad ja to nikako ne želim i kad sam krenula dalje. To se na meni osjeti, mirišem na novi život, dok je on još uvijek zakopan u onom koji sam napustila. I što dalje ja idem, to je više on uz mene, sve bliži i prisniji, sve očajniji. Fuj.
Ako sam se ičemu još nadala od njega, to je bilo da se ovo neće dogoditi. To bi mi barem pokazalo da je ipak, negdje duboko, on onaj muškarac za kojeg sam mislila da jest. Siguran u svoje odluke, konkretan, jasan sam sebi.
Ne. On je čak slabiji od prosjeka, gonjen svim onim istim niskim motivima koji nas sve pokreću. On sad za mnom žali samo i isključivo zato što vidi da sam bez njega sretna.
Više s tim ne želim imati posla.
Govore mi svi da, suprotno svemu što mislim, vjerojatno još uvijek nisam preboljela, ali ja ne želim tako razmišljati. Nije bitno, na kraju krajeva, jesam li preboljela ili ne, bitno je da sam shvatila da uz njega zbilja nemam što tražiti.
Još samo da i njegov ego to shvati, kao što mu je srce odavno i znalo.
Dokazuje mi se, na primjer, i to da svijet primijećuje kad si otvoren i spreman na novosti.
Čula sam nedavno da sam "iskričava"...i da, vidim na sebi tu promjenu. To dolazi od neopterećenosti njime.
I, taj čas kad sam si dozvolila da pomislim da mi on ne treba, u moj su život najednom uletjele nove "mogućnosti".
Trenutno me zabavlja i veseli ta misao, i ta igra koju igram s gospodinom DJem...Ta prepucavanja i nadmudrivanja s nekim tko mi je ravan, ta potreba da komuniciramo na nekom zaigranom nivou, dok oboje znamo o čemu se zapravo radi, a ne želimo priznati. Jer, ovako je zanimljivije. I oboje znamo da će čarolija nestati onog trena kad priznamo zašto imamo potrebu provesti sate na Skype chatu, pa odgađamo taj trenutak što je dulje moguće...
Ne znam još da li mi se sviđa, ali mogu sa sigurnošću reći da me intrigira, i to jako.
Ali zaista imam potrebu ići jako, jako sporo, korak po korak, dok ne budem sigurna što točno želim i što me zapravo privlači. Želim što duže uživati u osjećaju da sam nekom poželjna, i da se oko mene trudi.
Da, to govori moj ego, ali...ja barem znam razliku.
I čekat ću, razvlačit ću koliko god treba, jer to, na kraju krajeva, zaslužujem.
Jer, osjećam da bi mi život mogao još jednom dokazati da za mene nije dobro da srljam.
srijeda, 03.11.2010.
Hm...
Bez analize, razmišljanja, a bome i zanosa:
SVIĐA MI SE.
Baš je ono što mi trenutno treba...i imat ću to.
