Sjedila sam za klavirom.. Buljeći u netaknute tipke... Dodirivajući površinu tipaka skidala sam nakupljenu prašinu sa njih. Koliko je vremena prošlo od kad sam zadnji put sjedila za klavirom... Za tim čarobnim instrumentom kojeg sam nekada obožavala i bio mi je najdraži i značio mi je nešto.. Ali danas je to za mene samo stvar. Stvar koja proizvodi onu melodiju koja me vrača u djetinjstvo. Puštajući suzu u kojoj sam shvatila da nisam ona stara. No onda me tvoj prijateljski zagrljaj iznenadi, te me pita "Jesi za?". Odbacivši kosu sa lica, nasmješih se u znak pristanka. Hvala Marko. Hvala ti za tvoje prijateljstvo. Hvala, puno.

Ljudi su danas površni. Boli ih briga za tebe. Napuhavaju se i misle da su oni centar svjeta. Al tko ih jebe. Meni je dovoljno da imam svojih par prijatelja. Koji su pravi prijatelji. Koji me nasmiju čak i kad ne treba. Koji te iznenade u svakome trutku. Oni kojima si ti u njihovom srcu. Oni koji te ipak zagrle na vlastitu odgovornost kada si bjesan ili bjesna. Oni koji te razumiju, i oni kojima si ti centar svjeta. No što ako se prijateljstvo počinje pretvarati u nešto veče? Ili ako se počne raspadati. Nadam se da se to meni i mojim prijateljima neče dogoditi. Jer ih previše volim da bih takvo nešto dopustila. Ali će uvijek biti ljudi koji će nas pokušati rastaviti. Zato treba držati oči širom otvorene. Iako ja mislim da nisam zaslužila biti njihov prijatelj. Dali ste gledali "Mean Girls" ? Eh na neki način tu bih mogla se naći. Svoju pravu sebe. U onu skupinu "Plastičarki". Andrijana, Ivana i ja. Jedna od najpokvarenijih grupa u školi. Žalim zato što se ponekad sa njima družim. Jer često zapadam u nevolje radi njih.. Ali su ipak i one u mojem srcu prijateljice... They all are my Guilty Pleasure :).
Ali još uvijek mi jedna osoba nejde iz glave. Ona koju volim...

**
Kod mene je problem to što imam razmišljanja djevojke, a ne djeteta. To mi je rekla jedna osoba. Ali ja sam izvana djete. Koje stalno voli.. U nedogled...