Uska ulica
nedjelja, 14.10.2007.
Treća noga i jedna ruka
Za ne vjerovati! I treća noga je pala!
Gosđi Dragici (cijenjenoj mi majci) su jednostavno otkazale komande i umjesto obilaska zagorskih bregi, obilazila je hitne službe. I na kraju završila na kirurgiji. Pa u gipsaoni. Gips meštar se već hvata za glavu. Veli on: - pa kaj je to s vama uskouličancima?
Veli moja mama:- je, ja sam već treća.
- A ne, nato će on - gosđo, vi ste četvrta. Neki dan smo imali i jednu ruku.
I tako vraćajući se uzbuđene i u upitniku, uparkiravamo se u Ulicu istovremeno sa susjedom Labašem. Stanemo mi, stane i on. Otvori vrata moja Dragica, otvori vrata on. Ona izbaci bijelu nogu, on izbaci bijelu ruku.
Kod njega je to pak posljedica adaptacijskih poslova i odmjeravanja snage s kamenjem.
Ja sad mamu držim na tavanu, to mi je najsigurnije. Jer mora mirovati. I sad nema šanse da mi zbriše od objektiva. A ozbiljno pripremam onu izložbu Gips u Uskoj. Samo dok mi se vrat sinko i fotić s puta. Poslalo ga u Den Haag.
četvrtak, 04.10.2007.
Once upon a time...
U jednom od preliminarnih sastanaka Pododbora Organizacijskog odbora koji je zadužen za organiziranje organizacije samog Organizacijskog odbora dotaknulo se pitanje prvog početka organiziravanja Dana Uske ulice.
Odgovorno tvrdim da je priča tekla točno otprilike nekako ovako:
Jednom davno u našoj maloj ulici, dobro no, objektivno i nije bilo tako davno, neki se još i sjećaju...
Dakle, godine 1993. bili su ovdje isti poslovni prostori ali neki drugi sadržaji.
Ako idemo od strane placa, sjećate se Postolarske radione obitelji Dumbović? Dijana je imala parfumeriju Gracia, zatim na desnoj strani su vrata iza kojih je bila Galerija Doraart Ljerke Mikić. Gdje je danas Casino bio je izvrstan restoran i omiljeno okupljalište u večernjim satima - Royal koji je još uvijek vodio njegov vlasnik Nediljko Češljar.
Pa Brusiona Belaj tražena i sada barem jednom dnevno, Ribarnica Žec je prva imala u ponudi sviježu ribu, rakove i školjke. Tu gdje je bila Lutrija, Andreja je imala trgovinu Bubamara. Na mjestu Leptirića je bio Intermarket pun uvoznih finota i čudesnih dječjih igračaka. U haustoru gdje je Ratimir taman se otvorio WGW . A mislim da je i Burek i pecivo još bio aktivan. I naravno Foto Plajh.
I tada smo se družili. Ljudi koji su živjeli i ljudi koji su radili u ulici.
I nikome nije bilo jasno zbog čega je ta ulica zapostavljena, zašto ljudi tako rijetko skreću sa svojih slonovskih staza i zbog čega stalno moraju iznova crtati i objašnjavati gdje je ta Uska. Bili smo nevidljivi i višak. Kao slijepo crijevo.
I ondak su, kreativni kakvi su bili a kakvi smo i mi danas, odlučili poduzeti sami nešto. Okrenuti energiju, premodelirati negativno u pozitivno.
I rodio se prvi Dan Uske ulice. Zahvaljujemo im, svakom ponaosob.
Ono što je jedinstveno u tome i daje poseban šarm je činjenica da uvijek Dan ulice organiziramo sami. Bilo je tu prekida kontinuiteta, nekad sav teret spadne na dvoje-troje ljudi ali ipak nas ta jedna ideja puni entuzijazmom i jedinstvom. I ne samo taj dan. Učimo sami stvarati svoju stvarnost.
