Uska ulica
petak, 31.08.2007.
Kako stvoriti sliku
Neobično se naći pred bjelinom papira koji te mami, a nakon nekoliko trenutaka znaš sam da više neće biti bijel, nego napunjen bojama, preljevom boje, temom---prirodom, godišnjim dobima, svojom pričom...
A u toj pripremi dok razbacujem kistove po podu i letim pogledom po tubicama_______kao da te obuzima neko uzbuđenje, jedan nemir,treptaj, početak nečeg zanimljivog i uznemirenog________u mojem tijelu kao da se ruše tisuće svijetova i sve je vidljivo, sve te slike kao da vidim i poznajem ih, odnekuda su izrasle, došle, složile nijansu....upravo traže da ih oživim za neke druge oči, poglede, one su tu, stvaraju se u minutama...satima, za drugi nadolazeći ostatak vremena...za neku budućnost__________
Stvoriti sliku? nije lako, meni se čini da je lako, da to mogu i drugi, ali zaista mnogi ne mogu...
Još uvijek želim naslikati sliku---koju nikako sada u ovom trenutku ne uspijevam.
Ona zrije, diše, raste---čeka me, strpljiva je, nenapadna, razumljiva, shvatljiva,---i kad naslikam tu sliku reći ću: »uspjela sam «.
Do nje ima cijeli put i jedan dio puta mi nedostaje----to je kao kad slažeš kockice i još jednu trebaš da kreiraš domino...
...i zato nije lako stvoriti sliku...
...i dok gledam ih nakon godina što su prošle, uvijek vidim u njima neke druge sadržaje, kao da su to opet neke nove slike, svaki puta je drugačije, kao da slika ne miruje,, nego trepti vremenom i mijenja svoj «okus», talože se kao staro dobro vino....
Slika se stvara memoriranjem postojećeg, usput u prolazu, u trenu----u čekanju, sve je slika oko tebe, svuda, samo je treba osmisliti, dati dušu-----svoju toplinu-i ona je tu.....ako ne možeš obijiti bijeli papir, oboji svoju sliku mislima...i memoriraj je, nek ostane vječno...
A ja...., još uvijek želim, hoću i mogu---obojiti papir, utopiti boju....iscijediti dušu___________
I zbog toga sam sretna....
Ljiljana Mladenović Purgar
varaždinska slikarica
