utorak, 24.06.2008.
Family magick
Rodiš se. I?
Postoje ljudi koji svo svoje postojanje mrze i koji su pomalo ojađeni što moraju participirati u životu. Najviše jer ne znaju što im je činiti. Kao da ih je netko debelo zajebao što su rođeni i što moraju prolaziti cijelu šaradu. Naravno, imaju oni i posao i školu i djecu i partnera, ali je uvijek rupa. Ne da se ispuniti. Nema se kamo, ne zna se otkuda, ne vidi se smisao. Neki potroše velik dio života u ubijanju samog sebe u alkoholu i drogi, glupavim aktivnostima i životu na rubu. Takvi ljudi nisu dobri roditelji, nisu dobra djeca, nisu dobri kršćani. Jednostavno nisu dobri. Osjećaju prazninu koja se može protumačiti samo kao bol, kao nedostatak. Nekad i kao zlo.
Provodeći život na takav način, dugo godina sam dumao tko me zajebao. Who the fuck is responsible for my misery. Starci, država, društvo, Bog, Vrag. Prisiljen trčati, a da ne znam gdje. Koji je smisao trčanja. Umrijet ću ionako. Moram se prisiliti ići na posao, biti ovakav ili onakav, a osobno ne kontam smisao. I na kraju kad otplatim i zadnju ratu, kad me država iscrpi i starci povrijede po ne znam koji put, tad ću umrijeti. Jebote...i to je to? Gdje je ljepota postojanja, gdje je radost življenja, gdje je ljubav. Nisam stručnjak, ali kao da nešto fali.
Nakon trenutka buđenja sam uspio shvatiti ove gore navedene rečenice i misli i osjećaje. Tragično je što se čak i razmišljati o besmislu smatra neodgovornim, lošim, neprihvatljivim. Kad bi ljudi malo stali i vidjeli ogromnu glupost u kojoj moraju egzistirati, vidjeli bi i da se mogu promijeniti i da se glupost pretvara u perfektni smisao. Ali, ne...zašto da bude jednostavno.
Jeste li primjetili da se vaši starci ponašaju prema vama kao djeci kad njima paše, a prema odraslima opet kad njima paše? Nisu oni krivi, nije u tome point, nego samo pitanje je smisao: jeste li primjetili da jeto tako? Za sve ste odrasli, osim za starce: za direktora firme, za poreznu upravu, za poštu, za umrijeti za domovinu, ali za starce nikad. Mene je to oduvijek fasciniralo, iako me strašno živciralo do trenutka spoznaje. Možeš biti vrhunski iscjeljitelj, doktor, predsjednik upravnog odbora, ali ćeš uvijek biti mamin mali dečko.
Kao to je emocija, dar roditeljstva, ali pitajte svoje starce kad su oni odrasli! Jedni su istjerani iz kuće kad su bili mladi, drugi su se oženili mladi i morali su sami brinuti, treće su starci mlatili i maltretirali i odrasli su kao teenageri. Neki su jednostavno morali raditi kao životinje sa i za svoje starce. Muka, moj sinko, muka...ali ti ćeš biti moj mali mišek dok sam živa...
U jakim sustavima, plemenskim, aristokratskim, arapskim, židovskim, postoje rituali inicijacije koji potvrđuju prijelaz praga zrelosti čovjeka. Većinom se to događa oko 14 godine. Naravno, da je dječak ili djevojčica još uvjek mlad, ali se s njim ili njom računa. Poslovi su ozbiljniji, obaveze su veće, odgovornost prema obitelji puno jača. Takav pristup ima dvojaku ulogu. Prva je da se djetetu odredi smjer u životu i postavi vrijeme 'Sad'. To donosi olakšanje za dijete i omogućuje mu da se razvija u skladu sa svojim mogućnostima, a na opću korist. Druga klorist je korist za zajednicu. Roditelji mogu komunicirati sa svojim potomkom na kvalitetniji način, tražiti od njega ili nje da uradi za zajednicu što je potrebno i nastave razvoj loze. Naravno i davanje roditelja je u skladu s potrebama djeteta, a ne u skladu sa trendovima. Ljubav je temelj takvog odnosa jer potvrda zrelosti od strane roditelja prema djeteu je čin prihvaćanja. Ono što zapadnjak danas traži nisu marke i dolari već prihvaćanje: zajednice, kolega, partnera, a najviše oca i majke. Ukoliko otac i majka nisu formalnim činom jednoga dana rekli sviojem potomku da ga smatraju zrelom osobom koja se još treba razviti, ali zrelom u svakom pogledu, u potencijalu, taj nedostatak osoba osjeća do svoje smrti.
U zapadnjačkom razmišljanju je uvriježeno da se mladi čovjek treba boriti protiv svojih roditelja, da treba bježati, raditi opscene stvari, negirati ih, što je apsolutna glupost. Tko će dati bezuvjetniju ljubav nego tata i mama, ali ako njih nitko nije naučio,...jebi ga..., nikad neće to dati. Potvrdu danas daju sve institucije OSIM mame i tate. Daje škola, instruktor vožnje, svećenik, šef, stručna komisija, ali tata i mama – ne. Strašno. Dođeš stracima i kažeš da si dobio Nobelovu nagradu, a oni pitaju jesi li oprao ruke. Strašno. Velike tragedije i traume čine da se ljudi potpuno odvoje i ponovo vrate kao odrasla bića. Ali čemu čekati traumu i zlo? Mnogi se nikad ne oporave. Žive kao prosjaci, čeznu za prihvaćanjem neke žene u butiku, koju plaćaju, za prihvaćanjem idiota na poslu. Žive u tuđini jer se boje vratiti kući, jer se ne mogu suočiti da se njihovi roditelji žele održati na višoj poziciji, boje se borbe gdje svi gube.
Ima raznih tehnika kojima se radi upravo liječenje ovih situacija, ali preventiva je najbolja. Pogledajte svoje dijete. Promotrite ga. Zagrlite ga. Ako je u stanovioj dobi, posjedite ga ispred sebe i recite mu da ga volite. I da je došlo vrijeme da uđe u svijet odraslih i da postoje neki benefiti, ali i neke obaveze. Recite mu da je obitelj iznad svega i da je vama drago što je on/ona dostojan da nastavi tradiciju obitelji. Vi ste tu da budete uz njega/nju i ničeg se ne treba bojati.
Domaća zadaća i slobodne aktivnosti i budući brak nikad više neće biti iste. Bit će posvećene obitelji. Bit će Svete. I njihov život će imati smisao. A vi? Vi ćete shvatiti da je put vaših roditelja bio pretežak. I posvetit ćete i vaš odnos s njima. I cijela loza iz koje ste nikli, bit će ostvarena. I svi će vam biti zahvalni.
