subota, 01.03.2008.
WHAT IF?
Svatko je doživio iskustvo promijenjene svijesti! Svatko!
Nekad u školi pojavi se situacija koja nije opisana u udžbeniku, obitelj nikad spominjala, u crkvi i društvu isto ne. Zbunjena situacija, subjekt postaje osobom. Pojavljuje se nešto čega nije prije bilo, pojavljuje se neko Ja kojeg prije nije bilo. Takva situacija se može dogoditi i za vrijeme studija, prometne nesreće, ženidbe/udaje, rastave, poroda, prve ljubavi, smrti. Jednostavno se dogodi. Nekad je to dosta nejasno – primjetiš neke slučajnosti kojih ne bi trebalo biti, vidiš boje malo drukčije, čuješ glas koji te poziva ili jednostavno vidiš anđele, nebesa i koješta drugo. I? Kad si mali – vrištiš 'Mama, mama...' Kad si stariji ideš doktoru ili svećeniku (malo po malo ne funkcioniraš, pa ti frendovi kažu da je vrijeme), pa njima vrištiš 'Tata, tata...'. Kad si jako stariji, držiš za sebe i umreš sa smješkom. Iskustvo 'drukčijeg' je toliko dručije da ne izlazi iz glave. To je jako složeno i u isto vrijeme jako jednostavno. I kad bi nam dopustili da na jednostavan način prihvatimo realnost kad se rodimo fizički naravno da bi na jednostavan način prihvatili i preporađanje drugih dimenzija svoga Bića. Umjesto toga nam daju razna pomagala, igračke koje su predviđene za ovo ili ovo, ispričaju nam priču o realnosti u koju ni sami ne vjeruju. No, ovo nije rasprava o pokvarenosti društva, jer društvo kao takvo isključivo i samo evoluira. Ne možeš kriviti nešto što teži najboljemu. Ovdje je priča o mehanici i dinamici društva.
Što se dogodi kad se obratiš nekome? Samo sjajne stvari.
Kao prvo ideš nekome koga smatraš autoritetom. Pokušavaš u racionalnom umu zadržati doživljaj (koji paradoks – doživljaj nema veze sa racionalnim, ali moramo pretvoriti u drugu mjernu jedinicu), i idući prema autoritetu stoput ponavljaš što i kako se dogodilo, da ne bi postao lud. Na kraju se umoriš i posumnjaš da se to stvarno dogodilo. Onda dođeš. Autoritet te posjedne ko klinca i promatra sa strogim očima. Govorimo ovdje o – ocu, profesoru, liječniku, psihologu, psihijatru, svećeniku, zatvorskom čuvaru i sličnom stvoru kojeg mi percipiramo da on/ona znaju. Pa na visokoj su poziciji, pa zašto ne bi znali. I nakon bezbroj pitanja u cilju saznavanja što si jeo, pio, koju drogu koristio, moguće pedagoške mjere i prijetnje da se neće tolerirati ne poštivanje kućnog reda, da se lijekovi moraju uzimati i da je Isusek umro za tebe, pošalju te van i kažu tvojoj mami, ženi ili razrednici da obrate pažnju. Pa, jebote, nisi bolestan. Samo si vidio svjetlo i čuo neki topli glas kako ti kaže da staneš na cesti, jer će te pogaziti auto. Nisi ti kriv. Ali jesi, itekako se osjećaš jer ukoliko ustraješ na svojim snovima, viđenjima, vandimenzionalnoj komunikaciju, navući ćeš vraga na vrat.
I onda kreneš tragati. Raspadne se sve, obiteljski odnosi (starci te vole najviše, ali ne mogu prihvatiti da im je dijete malo ćuk-ćuk), partnerski odnosi (ti mene više ne voliš, samo čitaš knjigu o glupostima!), poslovni odnosi (no comment!). Ne ostaje ti ništa drugo nego otići ili zatomiti tugu u sebi. Tuga se pojavljuje iz jasnog razloga: sve je manje stvarno od osjećaja više stvarnosti. Čak i omjer trenutka i dotadašnjeg života nosi prevagu u korist trenutka. Ali zbog čega se to ne tolerira u društvu, ako smo svi to doživjeli i ako nas to čini bićima više kvalitete?
Zamislimo slijedeće: rodite dijete u bolnici. Babica uzme dijete. Za stalno.
Nemoguće, zar ne? Pa i nije. Uzmu vam dijete, izmjere i izvažu, registriraju ga, daju mu broj i vrate vam ga vama na čuvanje. Jer vi nemate nikakvih prava na to dijete. Morate ga odgajati po određenim normama, oblačiti na određeni način, hraniti ga određenom hranom i dati ga bilo kojoj instituciji koja ga zatraži, vrtiću, školi, državi, vojsci, poslodavcu. Prije nego postanete ljuti na ovo zapitajte se sa barem malo kritične misli: što vi možete sa djetetom? Ako vam doktor kaže da je bolestan ili lud, mora piti lijekove ili ići u bolnicu, morate ga krstiti (ovdje isprika svima onima na koje se ovo ne odnosi, koji svojoj djeci režu kožicu sa penisa), u školi mora biti dobar ili će posumnjti na lošu obiteljsku situaciju pa će vam ga uzeti socijalna služba, a o državnom pogledu na cijelu stvar da ne govorim. Ako sudac kaže niste sposobni, nije poslušan ili nije odan, ode micek ili u rat ili u zatvor. Gdje je nepodnošljiva lakoća postojanja?
Svi se preporađaju. Sve duše koje su došle na ovo mjesto, treći kamenčić od Sunca, osim fizičke inkarnacije prolaze i duhovnu transformaciju. I ti suci i svećenici i učitelji i diktatori. Svi. Ne djeluje duhovni zov na sve isto. Neke oplemeni, neke razori, a neki se ne snađu, a druga babica – institucija, uzme ga/ju pod svoje i oplemeni zajednicu. Da bi se to preduhitrilo, djeca se učlanjuju u klub na samom početku, kod babice br.1, i živući tako i doživljavajući raznorodna iskustva, donose bodove za svoj klub. Kad se dogodi preporađanje ili kako je Isusek rekao 'Ući ćete u kraljevstvo nebesko tek kad budete poput djece', znači kad se dođe u stanje nevinosti i jednostavnosti, što je u potpunosti prirodan proces, klub u koji je osoba učlanjena, kaže toj osobi da se ne uzrujava, nek mantra, moli, ide i dalje na posao. Za to vrijeme energija koja je oslobođena ide direktno u riznicu date institucije. U svakoj situaciji se niječe osobno pravo na uživanje te energije i pravo da budeš sretan i ispunjen i zdrav. Ne, to se ne smije. Ali s druge strane smiješ i imperativ jest da budeš podložan i da svu svoju energiju daš zajednici.
Malo uvrnuto, zar ne?!
Postoji prirodan način života koji je nama potpuno nepoznat. Ne treba ići u svemir ili čekati Kraljevstvo nebesko. Taj život je tu. Svi koji su osjetili drugu stvarnost, osjetili su i taj trenutak bez prisile i bez drame. Bez iščekivanja. Zato i jesu promijenjeni. Svi odgovori su u nama i sve što je potrebno za razvoj novog života je u nama. Nigdje ne treba tražiti smisao. On je tu. U nama.
Samo nas najčešće nema.
