utorak, 15.01.2008.
LifeDrive
Krećem se kroz gužvu u prometu, kroz žilu kucavicu grada. Svi trube. Svi žure. Vraćaju se s posla i idu kući svojim obiteljima. Ovaj put sa prešao nebrojeno puta u zadnjih nekoliko godina. Uvijek isto: gužva, čep, nervoza...nekad kiša, nekad magla ili snijeg. Ali većinom isto. Idem kući, imam cilj doći doma skinuti jebeno odijelo sa sebe i ući u svaodnevicu. Čuo sam da postoje ljudi koji postavljaju pitanja o smislu i takve govnarije, ali ja to ne pušim. Ja trebam doći doma, to je sve. I trebam...ma vidi ga
...
ma trubi mami svojoj, pička ti materina...dakle gdje, ah da...moram doći doma. To je dio dana. Sad se ide kući. Nešto pojesti, da me nitko ne jebe sa glupostimai pitanjima o ovom i onom. Ne želim pitanja i ne dajem odgovore. Samo da mi je proći ovu glupu aveniju. Oh, Bože koja glupost na radiju. Pa ovo je strašno. Nema poštene pjesme. Sve ide u kurac, znam ja, dobro ljudi vele. Kad dođem doma, promijenit ću ja ploču, neće mene nitko zajebavati. Pa gledaj ti ovo sranje od gužve. Valjda ću se izvući odavde i ući u svoju kuću gdje ću biti na miru i...
Eh, dobro, sad sam došao u famoznu “aveniju gužvi”. Znači da sam dosad na pravom putu. Na predzadnjem križanju idem desno. OK, ima dotle dosta. Malo da vidimo gdje sam. Aha, tu je zdesna ona zgrada gdje je sjedište novina, mislim da se zove Vjesnik. S druge strane, su veliki neboderi. Oznaka za autoput. To je korisno kad se budem vraćao. Bogme, ja ovdje ne bih mogao svaki dan ovako. Pa ovo je suludo. Svi jure i žure. Da ne moram ići u firmu gdje me je stric poslao, ne bih nikad. Možda nedjeljom u 2 ujutro kad nema nikoga. Ali tko se vozi u dva ujutro bezveze. Nego, jesam li u dobroj traci...aha, sad trebam skrenuti. Samo malo, žmiga i opla. Prestrojio sam se. To je dobro. Nije dobro štome lik iza hoće ubiti, ali stari moram desno. Sorry. Aha, još 100 metara...
Hej, pa gdje sam to ja? Vozim se u autu po nekoj aveniji sa svim ovim ljudima. Ali kuda? Zašto? Uopće, znam li išta o razlogu zašto sam ovdje, na cesti? Pišu oznake, skretanja, ali u mom slučaju nameće se pitanje Čemu? Nemam cilj, niti ga se sjećam. Ne sjećam se ni kako sam dospio ovdje. A sad moram voziti u ovoj koloni. Čovječe, pa svi su smrknuti u tim autima. Oni bar znaju kud idu, a opet su nesretni. Možda samo misle da se kreću. Ma, ustvari, baš me i ne zanima. Moram negdje na miru razmisliti. Što sam ono učio, kad ne znaš što činiti kreativno, nađi blokove i smetnje i očisti ih. Nastavak puta će doći sam po sebi. Dakle trebam se riješiti auta, jer moram voziti, ali ne mogu samo stati i izaći jer ću si nevolju navući na vrat. Moram se riješiti opterećenja vozila i okoline i jednostavno stati. Kad stanem, onda ću znati što dalje. Dakle na prvom skretanju iizaći iz kolone, sparkirati se, izaći i vidjeti šta dalje. Možda me baš iza ugla čeka trenutak koji će mi zauvijek promijeniti život...
