petak, 14.09.2007.
Onoga dana, kad sam se odlučio za bolest
Interesantan je taj čovjekov život. Uvijek sam se pitao koja je razlika između ljudi danas i ljudi prije stotinu godina i više. Pitao sam se da li je čovjek današnjice napredniji, kvalitetniji ili štogod drugo. Jedan od mogućih odgovora: Razlika je u percepciji sebe. Danas je bitno znati, no ne i imati percepciju svog života i moći ga pojmiti od početka do kraja. Sposobni smo planirati maksimalno do par sati unaprijed i to samo zato što imamo plan od prije. Moguće je da se ovaj sustav čini zamršenim, jer populacija pučanstva smatra da je plan za život isto što i percepcija. No, nije tako. Percepcija je pojam o nečemu, znati je imati informaciju, nepromjenjivu. Znanje čini čovjeka zarobljenog u trenutku koji je postavio kao sidro. Da li je to ovaj trenutak, trenutak plaćanja rate za kredit ili jednostavno uzimanje lijeka, nije niti bitno. To su nepromjenjive činjenice. Da li je naš život nepromjenjiva činjenica? Svi kažu da nije, svi se silom trude pokazati koliko su maštoviti i koliko im je stalo do sebe i do drugih. Ali, što se događa kad se činjenice promjene? Naš mozak ne može podnijeti da je nedovoljan i da masa informacija kojim trenutno raspolaže ne uključuju situaciju koja se realno događa. Percepcija života donosi nepredvidivost, nedovoljnost, nespremnost i takav život je zastrašujući. Takav život mozak ne može izračunati, a da ne poludi. Ljudi koji su otišli iza zavjese, kad mozga nije bilo, uvjerili su se da je to realnost i da takvu realnost koja se zove život moraju prihvatiti. I onda su se vratili planiranju, organiziranju, jer ne znaju što bi drugo. Zbog čega čovjek ne bi prihvatio svoj život u cijelosti, svoj početak i kraj? Zbog čega mozak odbija surađivati i zbog čega mu i dalje vjerujemo? Zbog straha!
Tada čovjek koji se boji budućnosti, koja je u stvarnosti on sam, odluči trasirati tu budućnost dugoročnim planovima, dugoročnim kreditima ili jednostavno odluče se za bolest. Koji normalan čovjek želi razmišljati da još nekoliko desetljeća trebaju raditi ovaj glupi posao, trpjeti partnera koji nije više zadovoljavajući. Naš mozak to ne može i ne želi. On je entitet koji ima vlast i mogućnosti da umjetno trasira život i da stvori posebnu klimu koja je poznata, prema nekom uhodanom obrascu. Tada je budućnost prihvatljivija, tada se zna kako će život izgledati sljedećih trideset godina. Mučno, ali poznato.
Bolest ima jedno zanimljivo svojstvo, pogotovo kronična bolest. To svojstvo je da ona osobni čovjekov izbor. Strašno, ali tako je. U jednom se trenutku pojavi čovjekova potreba da uđe u konflikt ličnosti i realno bi bilo da čovjek pobijedi situaciju u svoju korist. No, samo iz straha od nesagledive budućnosti, koja je opet ponavljam čovjek sam, odluči ostati u konfliktu. Zar nije jednostavnije da osoba koju netko tlači na poslu jednostavno promijeni posao ili izudara šefa? Ne, jednostavnije je probati se nositi sa konfliktom i podržavati ga, jer šta drugo. Takav konflikt završava bolesti jer se jednostavnim fiziološkim rječnikom, sukobljavaju unutarnje čovjekove tendencije. Hormoni divljaju, žlijezde kontinuirano nastavljaju rat i onda kada stvarne prepreke nema, kad je neprijatelj otišao kući. Mozak ili mentalni sklop (da ne pljujemo po organu) definira kontinuitet situacije i okidač se aktivira.
Čovjek koji ima percepciju sebe u vremenu i prostoru ni u ludilu ne bi živio na takav način. Jer, zamislite da sad ZNATE da ćete biti bolesni slijedećih pedeset godina, ako ne riješite navedeni konflikt. No mozak radi samo ono što je na diplayu, veže se za zastrašujuću situaciju i ne dozvoljava sustavu da krene u život. On ne odabire zdravlje, život. On odabire konflikt jer ga može izračunati. Umrijet ćete, svi vi koji ovo čitate. I ja ću. Ipak, netko to spozna. A netko čeka u maloj vlažnoj jami i trese se od straha. I to je nešto.
Sposobnost za borbu je čovjek prije stotinu godina imao najrazvijeniju od svih sposobnosti. Tko nije, umro je brzo. Danas se ne smiješ boriti za život. Danas ga moraš planirati i držati se plana. Frustrirajuće, zar ne? 
