subota, 27.01.2007.
TELEPORTACIJA ?
Mislim da pitanje: je li teleportacija moguća? treba zamijeniti sa: znamo li koliko često je izvodimo, tj. koliko smo je uopće svijesni? Teleportacija znači prebaciti sebe u udaljeno mjesto, tj pomaknuti sebe u prostoru. Naravno da je za ovaj pojam vezano pregršt nevjerojatnih moći, sposobnosti upravljanja silama izvan poimanja ovog svijeta. Ipak, stvari ne trebaju biti uvijek toliko mistične. Naime, prema trenutnim pokazateljima moderne kvantne fizike (o kojoj blago rečeno nemam pojma) jedan predmet, čestica, objekt u isto vrijeme može postojati na dva mjesta. Prema slobodnoj pretpostavci, ako može na dva može i na tisuću i dva. Tom premisom vođen, smatram da se prilikom teleportacije objekt ne pomiče s jednog mjesta na drugo, već se osnova tog objekta (prirodna sila, svijest, namjera, gravitacija, tendencija,...) premješta sa jedne moguće točke, recimo točke A s koje objekt kreće na putovanje, na recimo točku B, na koju objekta dovodi neki od gore navedenih razloga ili vodiča.
Do sad se i meni ovo čini logično. Shvatiš da trebaš biti negdje i jednostavno se prebaciš u to negdje. Jednostavno zvuči, izvedivo teže. Ali, ipak se događa i to svakodnevno. Malo slikovitosti: Ljudsko biće ide na posao u 8:00 ujutro (Svi briju da vrijeme ne postoji, a svatko skače na zvuk budilice ili deranje šefa zbog kašnjenja.). Što je potrebno ljudskom stvoru da od točke A – njegovog stana dođe u točku B – radno mjesto?
Probudi se automatska reakcija projekcije slike sebe kako se ide na posao i kako se dođe na posao tik do 8:00. Tijelu se ne da, spava mu se, toplo je u krevetu. Mozak radi “Moram stići”, a tijelu se još ne da. Tada se probudi osjećaj krivnje, straha od gubitka časti, posla i sl. Tijelo se natjera na kretnju, tijelo još uvijek vrišti, ali osjećajni centri primaju dovoljnu dozu droge iz mozga, koja se veže na receptore i koja kompenzira neugodu s ugodom izvršavanja zadatka. Slika posla je cijelo vrijeme aktivna na ekranu i zahtjeva beskompromisnu ispunu – materijalizaciju. Kada se čovjek pojavi na poslu, materijalizacija je kompletna. Ovo nije vic, razlika između teleportacije ovog oblika i filmskog, što umjesto jake volje i snažnih psihičkih moći, osobu prevozi i materijalizira njegova nesvijest. Kako to dokazati? Pa fino – kad bi taj isti čovjek sa tog istog mjesta A krenuo na vrijeme, s voljom i na putu umjesto standardnog radio programa u autu i prodavača novina na uglu, primjetio nešto nesvakidašnje, pa čak i nešto bizarno, dogodila bi se jedna od dvije stvari: Ili se ne bi materijalizirao na poslu u 8:00 ili bi zakasnio sutra i svaki drugi dan tražeći tu specifičnu pojavu opet i opet i njegov program bi bio poremećen :)
Nesvijest je genijalno prijevozno sredstvo: ne košta ništa, uvijek radi i ako ne paziš sigurno će obaviti svoj posao. Ajmo malo o nutarnjoj strani ove priče o poslu. Ako vrijeme ne postoji, tj ukoliko se računa samo protok određenih interakcija osobe i okoline, tada je Osoba iz priče o poslu u istom trenutku Sad i u krevetu i na poslu. Ništa iskreno ne sputava ljude da budu na poslu u 7:30, a oni to jednostavno ne rade, vjerojatno smatrajući da im je puno bolje tamo gdje su bili od mjesta gdje će ići. Kao što rekoh, ako uzmemo Sad kao konstantu, osoba je i ovdje i ondje. Jedino mu/joj treba određena rutina koja će prebaciti njegovu podražajnu točku, s koje promatra svijet, sa jednog mjesta na drugo. Ima li nekakav razlog koji dovodi do toga? Da li postoji uzrok takvom ponašanju? Pa nameću se mnogi. Jedan svakako jest potreba da se izmanipulira ljudsko biće i da mu se nametne vanjska svijest, jer biti u 8:00 ujutro u nekoj firmi nije dio ljudske prirode. Kao konju kome se daje posebna hrana i timari ga se prije vuče, kako bi bolje radio, tako se i čovjeka manipulira, kako bi svojevoljno dao svoju energiju drugome. Čovjekova osnovna priroda je instinkt. Ako je sit, zdrav, toplo, zadovoljen – on/ona se ne kreće! Nigdje! Tu je čovjek potpuno na čisto sam sa sobom. Ukoliko, ipak, mora se kretati potrebno ga je toliko posvaditi samog sa sobom, ugraditi bezbrojne konflikte u ličnost kako bi se na cik-cak način dovukao do cilja. Ne njegovog. Ukoliko je sve Sad, ono što se pomiče na ploči jest njegov sustav u materiji, njegovo tijelo. Emocije su već na poslu, misli su već na poslu, samo njegov trup čeka da se priča odvrti. Ako je sve Sad, tada nema protoka vremena, već se tijelo malo po malo prebacuje korak po korak točki B. Kad čovjek tek počinje s poslom put do posla je toliko dug, ne da mu se, dosadno. Nakon nekoliko godina to puf! i na poslu si. Zgodan je primjer kad se ide negdje recimo autom gdje se nije išlo prije. Put nazad je skoro upola “vremenski” kraći nego kad se išlo naprijed, u nepoznato.
Konkretno, ovi glupi primjeri iz svakodnevice, prikazuju tendencije objekta kretanju kroz prostor. Za teleportaciju, barem iz SF filmića potrebno je imati:
- Objekt
- Pošiljatelja ili transmiter
- Prijemnika ili interpretaciju točke za materijalizaciju
- Energiju
- Medij za transport
Seljački, ali mora se spomenuti: svi razmišljaju da se teleportira tijelo! To je glupost!
Kao, tijelo je jedino važno. Tijelo je samo manifestacija duha i projekcija sila viših frekvencija, ništa više. Želi li duh projicirati kôd u nekoj drugoj točki vremena i prostora, materijalizirat će tijelo u tu točku ili u više točaka odjednom ili Sad. Čovjekov program tjera čovjeka da sebe percipira kroz materiju, tijelo, prostor, odnose, relacije...
Svakom se nameće pitanje – OK, a kako da se percipiram onda? Što sam to onda ja ako nisam tijelo? Pa...svatko zna ili ne zna za sebe, to sigurno nije tema.
Kad bi se mogla jako jasno uključiti projekcija, ne asocijacija, nego isključivo projekcija točke u prostoru i vremenu putem Uma, riješiti tijelo konflikta (plural) i posegnuti za vodičem ili nekom visokofrekventnom strunom svoje duše – čovjek bi se mogao kretati gdje želi i kad želi. I sad to radi, jedino je period “sklapanja nove realnosti” (CC) mjerljiv i stoga ranjiv, osjetljiv na vanjske uvjete. Materijalizacija na novom poslu, novom kvartu, s novom djevojkom ilii mužem je u početku naporan i zahtjevan posao. Troši puno energije privikavati i kondicionirati svoje stanice na vječito istu rutinu, planiranje. No, nakon nekog vremena sve je instant. Sklopi realnost u 40-toj, organiziraj si život, mirovinske fondove i slično i ukoliko nema rata u slijedećih 30 godina, samo ćeš se jednog dana probuditi mrtav. Teleportirao si se u prostor/vrijeme naprijed i za trideset godina je stiglo i tijelo. Nesvijest je najbolji prijatelj – vozi i ne pita ništa. Odabereš adresu i nesvijest nikad ne promaši.
nedjelja, 21.01.2007.
Kibernetika ljudi
Pitanje kibernetike ljudskih sustava je uobičajeno u raznim granama znanosti: sociologija, psihologija masa, ekonomija, tehnološke znanosti... ipak, sve te znanosti opisuju odnose i relacije unutar “matrixa” društva i zajednice. Religijske doktrine i praksa opisuju odnose ljudskih sustava u odnosu na neiskusivog Boga, prikazanog kao personu, iako nespoznatljivu. No gdje je čovjek u cijoloj priči? Nema li i on/ona neku mjerljivu vrijednost osim korisnosti sustavu? Postoji li neki parametar kojim mjerimo čovjeka u odnosu na njega samoga? Svi pričaju o egoizmu kad se spomene “ja”, no gdje je samovrijednost, gdje je ukupnost Bića u sociološko-biološko-nagonskoj životinji?
Kibernetika ili znanost o sustavima definira sustave kroz njihove sastavne dijelove: elementi sustava, zakonitosti i relacije među elementima i ograničenja sustava. Naravno da su mnoge knjige napisane o ovoj tematici, ali ključ je u osnovnim česticama. Kad se kaže kibernetika, većina ljudi pomisli na informatiku, robote, kiborge, nehumanu znanost. No, ako idemo vući analogiju između nehumanih i humanih znanosti možemo se prisjetiti slijedećeg: ukoliko definiramo kiborga kao ljudsko biće kojem je zamijenjen jedan dio tijela ili organ sa sintetičkim sustavom, manipulatorom ili pumpom, u cilju eksperimenta, korisnosti sebi i zajednici i eventualnim unaprijeđenjem (genska deformacija), što je sa ljudskim bićima koja u svoj dobar ili loš, koristan ili nekoristan ljudski život integriraju određeni oblik ponašanja, funkciju, osobnost ili brend? Što je sa narkomanima – ljudi konzmiraju sintetizirani oblik narkotika da bi promijenili stanje svijesti!? Što je s ovisnima o adrenalinu – ljudi koji konzumiraju promijenjene uvijete u okolini kako bi unutar sustava sintetizirali prirodne narkotike!? To su bolesni ljudi? Zato što nisu iskoristivi? Zato što nisu društveno prihvatljivi? Ili su jednostavno organizirali drukčiji sustav koji šira populacija ne može koristiti? Idemo na društveno prihvatljive kibernetske organizme i njihove značajke: uniformiranost, brandiranost, komunikacijska povezanost, korporativna politika, new age, indigo djeca, sektaštvo... nažalost, ovo nije glupost!
Problem u kiborzima i kad se priča o njima je banalan “Ako bih imao umjetnu, high-tec ruku sa nano-botima i umjetnom inteligencijom, tada postoji opasnost da izgubim kontrolu nad rukom i tada ne bih bio svjestan i mogla bi se okomiti na mene i zadaviti me!”
haha
haha
haha
Ljudsko biće u moderno doba nije svjesno ničeg i daje mogućnost kontrole svakom smeću sa dobrom pričom. Šta s tim? To je u redu. To je prihvatljivo. Ali to je isto tako otuđenje čovjeka od sebe samoga. Ne od prirode, već od Sebe samoga, onoga što Biće jest. Nespoznatljivo, zamršeno...ali sve religije žive od toga nespoznatljivog i zamršenog pa nikom ništa. Svi se čak trude biti bolji zbog toga što ne razumiju.
Kibernetika ljudskog bića predstavljala bi znanost u kojoj bi se na objektivan i znanstveni način opisala suradnja/relacija/ovisnost/vezanost prirođeno humanih i nametnuto prihvaćenih nehumanih sustaa u čovjeku.
SF u praksi ne valja ukoliko nije u priči barem jedan svemirac/alien/tuđin i neki drukčiji svijet. Ne valja, jednostvano to nije SF. Ali tuđin u tvom sustavu, kojeg ne poznaš i koji harači po tvojim prekrasnim poljima života, koji dolazi iz tebi susjednih, ali potpuno nepoznatih svijetova...to čak nije niti SF!
Tako jest!
Teorija
Svako biće rođeno je jednako i ima ista prava na život, rad, dostojanstvo, zdravlje.
Praksa
Svako biće je stvoreno, na znanosti neobjašnjiv način, ima svoju sudbinu i milijardu prepreka u ostvarenju iste. Svako kopile se trudi spriječiti te da si sretan, još od malena, kroz školu, zbog....
Moderni sustavi funkcioniraju jednako kao i stari sustavi, samo malo više priključaka i gadgeta. Uvijek je bilo pitanje moći, snage, neslobode i neznanja. Uđi u kolo i nema svijesti. Izađi iz kola, ostvari svijest i goriš na lomači.
Pa gdje je sredina, ima li je uopće, postoji li sredine među vječnostima?
Kolektiv ljudi je potpuno promiijenjiv. Svaki dan se stvara nova tendencija, novi prioriteti, nova energija. Kako uopće onda stvoriti neki parametar, s kojim bi svi bili zadovoljni?
