U mome srcu tisuću sunaca
Glava mi je nebeski svod
A pleća su mi svemir beskrajni
I silazim u carstvo Sjenke.
Svuda mrak i tuga,
čuju se krikovi i vapaji
i neko režanje u tami.
Škrgut zuba i neravna staza
vode samo jednom mjestu:
do same srži bola i jada.
Najednom ugledam mjesto u mraku
u njemu treperi svjeća,
a u centru sjedi Starac.
Sjedoh pored njega
bez riječi, šutke.
Prolazile su sjenke po zidu.
Utonuo u svoju priču,
sjedio sam pored starca.
Osjećao sam tisuću sunaca u prsima
i njihovu neizmjernu snagu.
Ovaj starac je bio jak, jači o bilo čega što sam vidio.
Osjećao sam nebeski svod u svojoj glavi.
Sjenka koju je bacala njegova svjeća, gasila je svemir.
Odjednom upitah Starca:
“Starče, ima li nešto što ti želiš?”
On podigne pogled u mene i reče:
'Nemam neku posebnu želju, ali imam osjećaj da mi nešto nedostaje'
Zamislim se i blagoslovim starca.
“Ima li još nešto, djede, što bi želio?”
'Ova svijeća gori eonima, a oči su mi slabe.'
Otvorim svoje srce i izvadim jednu zvijezdu nebesku.
Podijelim svjetlo s njim, a on reče:
'A sad sinko, vrijeme je da ideš!'
Okrenem se na petama i bez pozdrava, šutke
napustim ovog stvora.
Sjenka je dobila neku drugu boju,
nekako su jauci i bolni vapaju dobili svoje lice.
Izašao sam van.
Sjenka je govorila:
'Pozdrav, o ti, Veliki, koji si poživio i proživio susret s Tamom.
Pozdrav, o ti koji si nadigrao starca koji te pustio da živiš.
Pozdrav, Gospodaru Sjenke!'
Ušao sam u svoje srce i rekao:
“Gospodar Sjenke je i Rob Sjenke.
A ja sam prijatelj Tvoj i netko koga Nebo pita
što se događa na Zemlji i netko koga Zemlja pita
kako je na nebu.
Stoj mi dobro, Sjeno, i brini se o Starcu.
I ne dozvoli da mu netko remeti njegov san.”
U mome srcu tisuću sunaca
Glava mi je nebeski svod
A pleća su mi svemir beskrajni
I preživio sam susret sa samim sobom.
Usnila sam jedan san:
Djevojčicu malenu kako livadom hoda,
sagne se i pogladi puža
sa leptirićem malenim
pusu ljubavnu razmijeni.
Svuda oko nje
Ledine zelene, maslačak u cvatu
I rumeno nebo u smiraju.
Gledam joj lice.
Ona je sretna.
Sjela je na travu,
I pogledala u nebo…
Na licu znatiželja:
Kakve snove će sanjati,
koje zemlje će vidjeti,
kakve kolače jesti.
Znatiželja prođe
I zeko potrči
I slavuja dva zapjevaju pjesmu ljubavi.
Potrči djevojčica malena
Koliko je noge nose
Zapjeva i Ona
I ruke podigne
I prstima prođe kroz svoje krasne kose.
Sanjala sam je bez daha
Da je ne prenem
Da ostane blaga i vedra
Da se sretno kući vrati
Da ostane uvijek čila
I da zagrli svoju mati.
Stala je.
I okrenula se.
Zadrhtala sam u snu noći.
Stala sam i uzdahnula
A ona me pogleda u oči.
Iz djeteta milog glas poteče:
„Ljubo moja, Tvoja ja sam
I vazda Tvoja ja ću biti,
Ne treba se od mene kriti.“
Osmjehnu se ona, blago,
Okrene se na maloj peti
Ciknu jednom od veselja
I snažno potrči svojoj kući.
Suza sklizne niz sneno oko
Od radosti i veselja, valjda…
< | veljača, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Poezija iz srca, Tvog i mog, raste poput niti svemira. Prirodu Neba i Duh Zemlje potaknula je Ljubav. Iako se možda nikad sresti nećemo, dragi prijatelju, želim ti sreću sad i do kraja Puta tvog.
MED i Mlijeko
KNJIGE
Tečajevi!
URSAMEISTER
Ja Jesam.