ursa_major

utorak, 26.02.2008.

Putovanje

U mome srcu tisuću sunaca
Glava mi je nebeski svod
A pleća su mi svemir beskrajni
I silazim u carstvo Sjenke.

Svuda mrak i tuga,
čuju se krikovi i vapaji
i neko režanje u tami.
Škrgut zuba i neravna staza
vode samo jednom mjestu:
do same srži bola i jada.

Najednom ugledam mjesto u mraku
u njemu treperi svjeća,
a u centru sjedi Starac.

Sjedoh pored njega
bez riječi, šutke.

Prolazile su sjenke po zidu.
Utonuo u svoju priču,
sjedio sam pored starca.
Osjećao sam tisuću sunaca u prsima
i njihovu neizmjernu snagu.
Ovaj starac je bio jak, jači o bilo čega što sam vidio.
Osjećao sam nebeski svod u svojoj glavi.
Sjenka koju je bacala njegova svjeća, gasila je svemir.

Odjednom upitah Starca:
“Starče, ima li nešto što ti želiš?”
On podigne pogled u mene i reče:
'Nemam neku posebnu želju, ali imam osjećaj da mi nešto nedostaje'
Zamislim se i blagoslovim starca.
“Ima li još nešto, djede, što bi želio?”
'Ova svijeća gori eonima, a oči su mi slabe.'
Otvorim svoje srce i izvadim jednu zvijezdu nebesku.
Podijelim svjetlo s njim, a on reče:
'A sad sinko, vrijeme je da ideš!'

Okrenem se na petama i bez pozdrava, šutke
napustim ovog stvora.
Sjenka je dobila neku drugu boju,
nekako su jauci i bolni vapaju dobili svoje lice.

Izašao sam van.
Sjenka je govorila:
'Pozdrav, o ti, Veliki, koji si poživio i proživio susret s Tamom.
Pozdrav, o ti koji si nadigrao starca koji te pustio da živiš.
Pozdrav, Gospodaru Sjenke!'

Ušao sam u svoje srce i rekao:
“Gospodar Sjenke je i Rob Sjenke.
A ja sam prijatelj Tvoj i netko koga Nebo pita
što se događa na Zemlji i netko koga Zemlja pita
kako je na nebu.
Stoj mi dobro, Sjeno, i brini se o Starcu.
I ne dozvoli da mu netko remeti njegov san.”

U mome srcu tisuću sunaca
Glava mi je nebeski svod
A pleća su mi svemir beskrajni
I preživio sam susret sa samim sobom.

subota, 09.02.2008.

San jedne veljače

Usnila sam jedan san:
Djevojčicu malenu kako livadom hoda,
sagne se i pogladi puža
sa leptirićem malenim
pusu ljubavnu razmijeni.

Svuda oko nje
Ledine zelene, maslačak u cvatu
I rumeno nebo u smiraju.

Gledam joj lice.
Ona je sretna.

Sjela je na travu,
I pogledala u nebo…
Na licu znatiželja:
Kakve snove će sanjati,
koje zemlje će vidjeti,
kakve kolače jesti.

Znatiželja prođe
I zeko potrči
I slavuja dva zapjevaju pjesmu ljubavi.

Potrči djevojčica malena
Koliko je noge nose
Zapjeva i Ona
I ruke podigne
I prstima prođe kroz svoje krasne kose.

Sanjala sam je bez daha
Da je ne prenem
Da ostane blaga i vedra
Da se sretno kući vrati
Da ostane uvijek čila
I da zagrli svoju mati.

Stala je.

I okrenula se.

Zadrhtala sam u snu noći.
Stala sam i uzdahnula
A ona me pogleda u oči.
Iz djeteta milog glas poteče:
„Ljubo moja, Tvoja ja sam
I vazda Tvoja ja ću biti,
Ne treba se od mene kriti.“

Osmjehnu se ona, blago,
Okrene se na maloj peti
Ciknu jednom od veselja
I snažno potrči svojoj kući.

Suza sklizne niz sneno oko

Od radosti i veselja, valjda…