ursa_major

subota, 09.02.2008.

San jedne veljače

Usnila sam jedan san:
Djevojčicu malenu kako livadom hoda,
sagne se i pogladi puža
sa leptirićem malenim
pusu ljubavnu razmijeni.

Svuda oko nje
Ledine zelene, maslačak u cvatu
I rumeno nebo u smiraju.

Gledam joj lice.
Ona je sretna.

Sjela je na travu,
I pogledala u nebo…
Na licu znatiželja:
Kakve snove će sanjati,
koje zemlje će vidjeti,
kakve kolače jesti.

Znatiželja prođe
I zeko potrči
I slavuja dva zapjevaju pjesmu ljubavi.

Potrči djevojčica malena
Koliko je noge nose
Zapjeva i Ona
I ruke podigne
I prstima prođe kroz svoje krasne kose.

Sanjala sam je bez daha
Da je ne prenem
Da ostane blaga i vedra
Da se sretno kući vrati
Da ostane uvijek čila
I da zagrli svoju mati.

Stala je.

I okrenula se.

Zadrhtala sam u snu noći.
Stala sam i uzdahnula
A ona me pogleda u oči.
Iz djeteta milog glas poteče:
„Ljubo moja, Tvoja ja sam
I vazda Tvoja ja ću biti,
Ne treba se od mene kriti.“

Osmjehnu se ona, blago,
Okrene se na maloj peti
Ciknu jednom od veselja
I snažno potrči svojoj kući.

Suza sklizne niz sneno oko

Od radosti i veselja, valjda…