16

četvrtak

listopad

2014

Salam Iran

Vedran Obućina, predsjednik PD Uroboros
(tekst objavljen u Hrvatskom planinaru, listopad 2014.)

Jednodnevan izlet u planinsku okolicu Teherana



Planinarenje je vrlo popularno u Iranu. Osjećaj za prirodu duboko je zasađen u umovima Iranaca, pa se svaki slobodan trenutak često provodi u prirodi. Putujući Iranom, moguće je svugdje vidjeti obitelji kako sjede okupljeni oko ručka na travnjaku ili ispod koje krošnje drveta. Svakoga vikenda na tisuće ljudi odlazi u obližnje parkove, posjećuju se planine, rijeke, vodopadi. Iran je iznimno čista zemlja. Na travnjacima je nemoguće vidjeti smeće, a psi su prema islamskoj tradiciji haram (nečisti), pa stoga je moguće sjediti na svakoj zelenoj površini bez straha da ćete se onečistiti, s oproštenjem, psećim izmetom. Koliko je priroda važna u duhu Iranaca vidljivo je i u dvije tisuće godina staroj tradiciji slavljenja iranske Nove godine (Noruz). Ona se slavi na prvi dan proljeća, a trinaestog dana (sizdah bedar), koji se smatra nesretnim ako ostanete u gradu, većina ljudi odlazi u prirodu. Veliki broj odlazi upravo na planinarenje.

Za naše pojmove, iranske su planine vrlo visoke. Najviši vrh Irana je Damavand (5671 m), ujedno i najviši vrh Bliskog istoka. Nalazi se na sjeveru Irana, u lancu Alborz. Ovaj lanac dugačak je više od 1500 kilometara, te seže od granice s Turskom na sjeverozapadu, do granice s Afganistanom na sjeveroistoku. Na sjevernoj strani Alborz stvara prirodnu prepreku suhoj i pustinjskoj klimi, pa je sjeverni krajolik zelen i brdovit, a neka mjesta poput popularnog izletišta Ramsar imaju obilježja primorskog gradića iznad kojega se naglo uzdižu surove stijene. Južni obronci Alborza završavaju na središnjoj visoravni koja tvori većinu Irana. Ovdje je Alborz većinom suh i kamenit, bez šumovitih predjela kakvima sjeverni obronci obiluju.

Otprilike negdje na sredini južnih obronaka Alborza smjestio se Teheran, najveći grad Bliskog istoka, u kojemu živi oko 14 milijuna ljudi. Iz bilo kojeg dijela ovog megalopolisa moguće je vidjeti sure crte Točala (3964 m), koji daju predivan kontrast gradu. Snijeg se zadržava do sredine proljeća, te počinje padati u kasnu jesen, što dodatno daje čar vizurama iz gradskih četvrti, i sa svakog prozora okrenutog sjeveru. Sjever Teherana je na 1500 metara nadmorske visine, dok je južni dio grada na 1000 metara, što također daje velike temperaturne, pa i klimatske razlike u istome gradu. Nerijetko ćete ponijeti kišobran na sjeveru metropole, da biste ustanovili u središtu grada da je sunčano i toplo. Mnogi stanovnici Teherana hrle za vikend na planinu, kako bi se makli od vreve grada. Iako je temperaturno Teheran u boljoj poziciji od većine iranskih velikih gradova, prati ga i neslavni epitet jednog od najzagađenijih gradova svijeta. Svjetska zdravstvena organizacija smjestila je Teheran na četvrto mjesto, iza tri druga grada na svijetu, po zagađenosti zraka: prvi je također iranski industrijski grad Ahvaz, a slijede Beijing i Los Angeles. Tri milijuna automobila stvara grozan smog, koji je posebno vidljiv u zoru i suton, kada se nad horizontom stvara ubojita crta dima. Mnogi stanovnici Teherana imaju problema s dišnim sustavom, te je broj umrlih velik. Dio problema jest i u tome da su sankcije zapadnog svijeta, koje nepravedno pritišću iranski narod, onemogućile dovoljan pristup uvozu rafiniranog benzina niti tehnologiji koja bi mogla proizvesti manje opasan benzin od iranske nafte.

Stoga nije čudno da se olakšanje može pronaći u sjevernim parkovima i na planini. Ishodište najomiljenijih planinarskih pravaca je Darband, jedna od najsjevernijih četvrti Teherana. Protivno uvriježenim predrasudama, Teheran je moderan grad, a sjeverni predjeli su više slike Los Angelesa nego nekog azijskoga grada. Tajrish i Darband su četvrti koje su prema toj usporedbi Beverly Hills. S dobrim zrakom, postali su omiljena stjecišta bogatih i slavnih, ali i za one koji vole vrevu grada. U Tajrishu je jedan od najpoznatijih teheranskih bazara, a sama čevrt je toliko brdovita da ne-planinari mogu zaboraviti „ugodnu šetnju“. Darband je nekadašnje selo, koje je grad progutao u minulim desetljećima. Ime mu znači „ulazak u planinu“, što doista i jest. U podnožju je velike usjekline koju tvori vodopad Blizanci. Sam Darband je mala četvrt, krcata trgovinama, restoranima i čajanama (koje se još uvijek zovu kafane - ghahvekhune, prema perzijskoj riječi za kavu, ghahve). Iranci su iznimno ljubazni i nimalo napasni u trgovini kao, primjerice, Turci. Poznavateljima turcizama će se činiti da su mnoge riječi poznate, što nije ni čudno, jer su Turci u svom siromašnim jeziku iz srednjoazijskih stepa, većinu riječi primili od Iranaca. Tako su naši „turcizmi“ zapravo iranizmi! U središtu Darbanda je spomenik iranskim planinarima, a maleni trg krcat je planinarskim entuzijastima koji su netom izašli iz posve nemogućeg broja automobila na krajnje malom cestovnom okretištu.

Dalje je put nesmiljen i ide stalno uzbrdo. Na prvih 500 metara (što čini ekvivalent do nekih 2400 metara nadmorske visine) put je krcat prodavaonicama planinarske opreme, ali i druge robe koje su na usluzi zaboravnom planinaru, kao i restoranima i čajanama. Nemoguće se oduprijeti pozivu sjedenja na tradicionalnim jastucima i okrijepi u iranskom doručku i odličnom iranskom čaju. Iranci, kao i Turci, piju samo crni čaj, te se koristi u beskrajnim količinama i u svakom trenutku, zahvaljujući općeprisutnom samovaru. Put je dijelom pokriven stepenicama, te se čini da se stalno penjete kroz neko očuvano selo. Međutim, malo tko ovdje živi. Nakon zadnje kuće, prilikom koje se možete prisjetiti da li ste doista nakrcali svoju naprtnjaču svime što se nudilo na putu, staza izlazi na otvorene kamene površine, nalik našim planinama u Dalmatinskoj zagori. Kameni vrhovi i prijevoji vidljivi su na sve strane, kao i plavetnilo neba kojega kronično nedostaje u Teheranu. Uspon postaje doista težak, te se počinju „gristi koljena“. Iza mnogobrojnih serpentina odjednom, kao iz bajke, iskače predivan vodopad, koji tvori cijeli kanjon do Darbanda. Valja ovdje odmoriti, jer neupućenog planinara, kao što je autor ovog članka, čekaju još teži izazovi.

Planinariti u Iranu, a izbjegavati klinčanu stazu, naprosto je nemoguće. Tako je i na ovoj stazi, koja nakon vodopada postupno prelazi u kamenu stijenu te završava u polusatnom usponu kroz klinčanu stazu. Uvjeti su odlični, klinovi učvršćeni, a sajle kao nove. Lahor u podnožju planine zamjenjuje već oštar vjetar sa sjeveroistoka, a visina od blizu tri tisuće metara zahtjeva i dodatnu odjeću. Klinčani put završava na visoravni na kojoj se, nakon kojih 15 minuta, stiže do planinarske kuće Šir Pala (2703 m/nm). Sastoji se od dva kata, restorana i spavaonica, nužnika te sobom za molitvu. Na krovu je velika terasa odakle puca pogled na sjever Teherana, ali i cijeli put od Darbanda, što posebno daje čar trenutku ponosa.
No nije sve gotovo. Nakon dobrodošlog čaja, put se penje dalje, na tri tisuće metara visine, te na kote koje okružuju Šir Pala. Ovdje je podnožje uspona na Točal, najviši vrh vidljiv iz Teherana, popularno skijalište zimi. Sada je bio u mrkim oblacima, iz kojih je polako padala susnježica. No, na drugu stranu puca opsežan pogled na Teheran. Kako bi se razumijela veličina grada, potrebno se popesti visoko. Uz sve nadljudske pokušaje ljudskog oka, nemoguće je prodrijeti do južnog ruba grada. Teheran je, jednostavno, golem.

Spuštanje na ovom jednodnevnom izletu u teheransku planinsku okolicu obavljen je, prema starom planinarskom pravilu, drugim putem. Preskačući nekoliko potoka koji čine usjekline u stijeni, vraćamo se prema toplijim krajevima i Darbandu. Prekrasan dan na planini završen je ranom večerom u tradicionalnom restoranu, s pogledom na netom osvojene vrhove.

Prema svim pravilima, Šir Pala je jednostavan jednodnevni izlet. Alborz je lanac koji pruža beskrajne mogućnosti planinarenja. Kao osoba koja često posjećuje Iran, nakana mi je uživati u ovom, ali i drugim planinskim lancima ove prekrasne zemlje. Stoga, ako vas put nanese u Iran, uz divljenje tradiciji iranskih vrtova, predivnim džamijama, očaravajuće umjetnosti, i srčanosti Iranaca, svakako valja posjetiti planinske vrhunce.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se