Oštrc

Samoborsko gorje 22.12.2013.
Izvještaj VO. Foto NM i MŠ

Posljednji izlet u 2013. obasjalo je sunce iznad maglovitih ulica Samobora. Cilj nam je već dobro poznat: vrh Oštrc gordo se uzdiže ponad blagih brijegova Samoborskoga gorja, dajući surovost ovom pitomom kraju. Poznat nam je i po tome što se pri uspona na njega "grizu koljena", što nije bila iznimka ni ovoga puta. Naša neustrašiva petorka neumorno je potegla do Oštrca iz središta Samobora, noseći sa sobom ideje i nade nekih viših i zahtijevnijih vrhova.
Iz guste magle, što nas je podsjetilo kako na Josipu Lisac tako i na Thomspona, naše prve korake slijedile su ruševine staroga samoborskoga grada. No, već par stotina metara uvis i već smo se našli iznad omražene magluštine i veselo počeli razglabati o svim temama koje su uobičajene u našem Uroborosu. U pozadini su odzvanjale lovačke puške, i sve je obećvalo lijep izlet u neobično toplom prosincu.

Nakon zagrijavanja po Palačniku i bijelom putu iza Gregurić Brega, malo nas je neugodno izenadilo da je planinarski dom Veliki dol (530m) zatvoren do polovice siječnja, jer smo već u Samoboru razmiljali o divovskom bečkom po kojem je ovaj dom poznat. No, možda će to biti samo lijepo sjećanje naših Uroborosovaca jer je dom prešao u ruke drugog upravitelja, pa možda s bivšim ode i sklonost izradi ogromnih bečkih šnicli. Nakon zamornog razgovora s trenutnim kućepaziteljem, odlučili smo nastaviti prema Oštrcu.

Neustrašivo smo se penjali po kosim livadama i uskim puteljcima, milovani bočnim udarima vjetra koji su nam obećavali trenutačnu upalu pluća. Iza nas se već dobrano vidio cijeli samoborski i žumberački kraj, a na horizotnu su se pojavljivale slovenske planine. Umalo bez daha, nagrađeni smo odmorom na Ptičjem vrhu (653m) koji se tako naziva zbog prekrasnog vidika na sve strane.

Slijedio je obilan ručak, a planinarski dom „Željezničar“ na Oštrcu (691m) poznat je po dobroj kuhinji. Stoga smo nakon ugodne priče uz sarmu, krvavice sa zeljem i ostalim planinarskim divotama promislili da li se želimo penjati na vrh Oštrca.

No, alternative nema. Ovdje smo bili svi „za“, i nakon još malo napora, stali smo na vrh (752m). Ponovno smo bili oduševljeni pogledom koji je ovoga puta povećan i otvorenim vidikom na jug, prema Plešivici. Nakon obaveznog slikanja, počeli smo se spuštati prema Rudama. Putem su nas pratili neki čudni ljudi koji su čudno zavijali, ali smo uzeli tu činjenicu kao dio oduševljenja u planinama.



Preko zavoja i serpentina spustili smo se do crkve odakle je lijep pogled na Oštrc, te dalje u Rude, selo poznato po rudnicima bakra i rudarskoj greblici, slastici za koju su neki naši članovi mislili da je slatka, pa su se grdno prevarili. Pri povratku u Samobor nezaobilazno su pale samoborske kremšnite u Livadiću, a s time je završio i posljednji izlet u 2013. Neka nam 2014. donese još više izleta i druženja