14

četvrtak

veljača

2013

Izlet na Oštrc

Izvještaj sa izleta 10.2.2013. (ŽR)
(Foto MS, JĐ, SK)


Omg, moj prvi izvještaj. Maraja style. Haha. Bez brige, neću ga pretvoriti u literarno remek-djelo u kojem se spominje Maraja u svakoj rečenici (ok, možda u svakoj trećoj, hehe).

Uglavnom, gore navedenog dana okupili smo se u sasvim solidnom broju (ako se ne varam, točan broj bi bio 10 + troje s kojima smo se našli na autobusnom u Samoboru + dva peseka s njima = 15) na okretištu Črnomerec u dogovoreno vrijeme. Ekipa je bila već poznata ali su nam se pridružile i tri nove pripadnice ljepšeg spola (ne, ja nisam u njima, hehe); Silvija, Marta i Martina. Vrijeme je obećavalo romantičnu atmosferu ispunjenu pahuljama koje su neumorno padale i hladnim vjetrom koji je pak romantici predlagao da ostane u krevetu. Okupirali smo lokalni kafić, popili kavu i čajek te dočekali preskupi Samoborček (24kn karta u jednom smjeru – čisto za observaciju: to su dvije pive u Šikaki i još ostane za napojnicu simpatičnom vlasniku, haha). Vožnja je protekla mirno iako je meni osobno bilo čudno sjediti a ne imati volan ispred sebe. A i drama zbog ostavljenog Labella me totano izbacila iz takta. Lol. Nakon manje od pola sata stižemo na Autobusni kolodvor u Samoboru koji je izgledao sablasno napušten. Toliko sablasno da ga je i sam autobus odlučio napustiti. Naime, dok smo čekali ekipu iz auta (Davorin te Ranko i Vanda i njihova dva peseka, Ira i Kana) autobus je na naše iznenađenje krenuo unatrag i zaustavio se negdje na pola kolodvora. Srećom nikoga i ničega nije bilo na putanji pa nema stradalih niti oštećene imovine osim vozačevog obraza. Alarmirali smo ga i autobus je vraćen na mjesto s opaskom da se javimo Ljubici za cugu na njegov račun kada dođemo na Oštrc.



Kada smo svi bili na broju, krenuli smo u pohod. U zraku se osjetila prisutnost maškara (ipak je to Samobor) te sam se i ja odlučio priključiti kupnjom rozog Labella na obližnjem kiosku. Čisto za dojam. Haha. Negdje u centru smo stali i obavili nužnu kupnju cigareta, peciva i sendviča te preko mostića iznad potoka Vugrinščak. Do početka uspona, pogled nam je pucao na Stari grad na brdu Tepec, slikovitu ruševinu dvorca koja podsjeća na bogatu prošlost tog grada.

Nakon te bajkovite slike krenula je okrutna stvarnost – želiš li doći do finog bečkog odreska veličine tanjura onda upri svom snagom i kreni. Sam početak uspona je bio hladan tuš dijelom zbog snijega, a i na nekim mjestima leda, koji je otežavao hodanje. Srećom, nije bilo puno takvih dijelova puta te se moglo uživati u prelijepim pogledima na obližnje vinograde pokrivene snijegom i vrhove koji su u jednom trenutku djelovali kao isti oni iz Gospodara prstenova kada se na njima pale plameni upozorenja/obavijesti/nešto. Ili se meni toliko vrtjelo da bi i možda samu Maraju vidio tamo, haha. Putem smo se izmjenjivali u grupicama te kroz razgovor i pobliže upoznali. Naši četveronožni planinari su nas uveseljavali svojim igranjem u snijegu te smo im skoro i pozavidjeli što imaju četiri noge; kao lakše im je. Kod malog raspela u šumi smo se okupili i pomolili (bar ja jesam) te nastavili dalje. Put nas je vodio tik uz male vikendice (tipa Hobbit style) koje su nam pobudile lakomost za nekretninama i željom da posjedujemo jednu takvu bez ikakvog doticaja sa vanjskim svijetom. Palo je i slikanje nas većine sa prelijepom pozadinom okoliša.

Ostatak puta je bio lagan jer smo uglavnom hodali po cesti koja je bila očišćena i praćena velikim ledenim sigama koje su visjele sa strane.





Iza podneva (tu negdje, iskreno nisam točno siguran) dolazimo do Planinarskog dom Ivica Sudnik na Velikom Dolu gdje se poslužuju skoro pa već opjevani bečki odresci. U dom smiju peseki ali na uzici i uz nogu te pušenje nije dozvoljeno. Posjedali smo za stol i nakon podužeg vrzmanja (čitaj presvlačenja i obavljanja nužde) naručili klopu. Neki su se odlučili za grah s kobasama, neki za bečki s pomfritom i salatom a naš Krešo za, onak bljak, fileke. Sam pogled na njih iziskuje zaštitu od povraćanja a kamoli zapravo degustiranje. Ali Kreši su bili fini. Go Krešo. Sve je zaliveno pivom te Colom a za desert (koji je bio hladan, ali nećemo cjepidlačiti jer je bio free) smo dobili štrudle. Prolazne su bile. Mmmhmmm.

Da je u kom slučaju dom pogodio veliki požar mislim da ne bi bili u stanju da se podignemo od stola i spasimo jer nas je hrana toliko uspavala da smo jedva sastavljali razumne rečenice. Račun a i zavijanje planinarskih popevki od strane starijih planinara nas je razbudilo te smo se brzo spremili i krenuli dalje. Na izlasku smo dobili kompliment od starije gospođe koja nam je poručila da samo nastavimo tako i da nas je lijepo za vidjeti. Girlfriend, hello, we know that. Haha.

Nastavak puta je u biti i bio početak kraja jer nakon ustanovljene činjenice da je već dosta sati te da će nas uloviti mrak ako odemo do vrha pa onda natrag, odlučeno je da se vratimo. So long Ljubica i ona free cuga.
Neki su bili uvjereni da bi uspjeli doći po danu gore i natrag ali eto, većina je presudila a razdvajanja nema . Istim putem su nam noge išle puno lakše te smo uz šale, smijeh i pjesmu lagano došli natrag otkuda smo i počeli svoj uspon.

U centru Samobora naišli smo na velik broj maškara, glazbe, plesa i općenitog veselja. Stvarno je lijepo bilo vidjeti sve te boje i maske od kojih su neke bile stvarno maštovite i vjerujem, teške za napraviti. Zapeo nam je za oko vojnik iz 2.svjetskog rata sa mitraljezom te mornari koji su imali uske pripijene majce. Pardon, zapeli su mi. sretan Svi smo se okupili da se dogovorimo za povratak a i moguću lokaciju pivnice da se okrjepimo od silnog spuštanja a uz to nam je pomogla glazbena podloga Shakire – Loca, na koju su oni mornari plesali. Mda. sretan




Rastali smo se od Vande, Ranka i peseka jer umor je učinio svoje.

Odluka je pala te smo se nakon probijanja kroz gomilu zamaskiranih ljudi konačno domogli pivnice koja je bila smještena tik uz poveći luna-park na kojem je mnogo klinaca vrištalo. Sam pogled na one vrtuljke, tjerao me na povraćanje. Odmah. Sada.

Ubili smo sat vremena do autobusa koji je polazio u 17.45 ispijajući pive, Jeger - Colu te Colu i papajući čokoladu i neko sjemenje za ptice ili tako nešto (vegetarijanac s nama – Jasmine sretan) . Nakon što smo platili račun i ostavili konobaru dosta čokolade i posjetnicu (haha) krenuli smo do autobusnog. Hladno vrijeme a i umor nas je vidljivo iscrpio te smo jedva čekali da krenemo, dođemo u metropolu, posjedamo u tramvaje i auto te da što prije dođemo doma i legnemo u topli krevet.

Svi smo bili bogatiji za još jedno lijepo iskustvo ispunjeno druženjem, smijehom i prelijepom prirodom. A i hrana nije bila loša. Izuzev fileka. Bljak. sretan

Da, vidimo...jedan...dva...tri...what?! Samo sam tri puta spomenuo Maraju?!!! Bezveze. sretan


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se