31

ponedjeljak

prosinac

2012

Samoborskim gorjem prem Oštrcu

Izvještaj s Oštrca: 27.11.2011. (MT)
(Foto ALH)

Pao je još jedan dogovor za planinarenje u okolici Zagreba. Ovoga puta naš se zmaj Uroborus probudio u tmurno nedjeljno jutro, zapuhnuo svoju vatru duginih boja i počeo kandžama grebati prema zapadu do injem okovanih bregova grada Samobora. Naravno, samo simbolički… Obični smrtnici, točnije nas 9, krenulo je iz Zagreba osobnim automobilom i javnim prijevozom, noseći duh Urobousa prema Samoborskom gorju, cca. 25 km udaljenog od glavnog grada.

Osmero nas i jedna hrabra kujica Molko (službeno najizdržljiviji član našeg tima), sastalo se na novome samoborskom kolodvoru oko 9 sati ujutro i počelo marširati prema centru grada, gdje smo, kao i prošli puta pod grijalicama na terasi, popili kavu… Da nam ipak ne bude prehladno, požurili smo od centra do prvog uspona prateći potok Vugrinščak kroz brižno održavani park… Netom prije no što smo prebrodili najteži uspon svoga puta i pošteno se ugrijali, mogli smo na obližnjem brdu zapaziti Stari grad Samobor. Ruševna je to utvrda na brdu Tepec, koju su izgradili pristaše češkog kralja Otokara u 13. st.

Nastavljajući dalje, ulazili smo u sve gušću šumu ponad grada, čije je tlo tu i tamo bilo pokriveno bijelim pokrivačem. Očito se prvi snijeg ove godine uspio održati u gorjima ispod isprepletenih golih krošanja bjelogorice. Gusta magla nadvila se nad šumom, a inje se u komadićima trusilo po nama. Stari masivni bršljani obgrlili su skoro svako stablo pokraj puta, a staro je poluvlažno lišće šuštalo pod nogama. Uistinu magičan prizor, svi smo pomislili…

Nakon kratke pauze i jakog doživljaja spiritualne povezanosti s prirodom (ne znam za druge, ja jesam), začas smo se uspeli do starih gorskih kleti i dubokih dolova koji su na hrptima nosili nebrojene čokote vinove loze, a ubrzo smo zatim i ugledali planinarski dom „Ivica Sudnik“.

To je dom koje je osnovalo HPD „Japetić“ 1963., a nalazi se na prijevoju između Lipovečke i Rudarske drage na 530 metara nadmorske visine. Usto što je „dog friendly“, na meniju nudi najveći bečki odrezak ikad viđen.

Nakon graha, odreska koji omanjoj osobi može poslužiti kao plahta i pokoje pive, nastavismo do sljedećeg planinarskog doma. Od jednog do drugog doma postoje dvije varijante puta: strmiji Hofmanov put (0:30 h) ili laganija varijanta preko livada (0:45 h). Laganijim putem preko livada stigli smo začas do planinarskog doma „Željezničar“ na Oštrcu na 691 m, a na jednom dijelu puta mogli smo u daljini vidjeti masivne Alpe za sjeverozapadu.

Molko je odlučila biti vođa čopora te nas je cijelim putem brojala i pazila jesmo li svi na broju, žurno hitajući naprijed na čelo pa nazad do zadnjeg pa naprijed pa nazad pa naprijed....

Zakoračivši na malu terasu doma na Oštrcu, ostali smo zapanjeni prizorom. Iznad nas plavilo se nebo bez ikojeg oblačka, a pred nama ispod brda, gdje se trebao vidjeti Zagreb… ništa. Grad je nestao u gustom pokrivaču magle, ponad kojeg se Sljeme uzdizalo kao samotni otok usred mora. Prizor koji nas je podsjetio na Velebit…

Odmorili smo na klupi pokraj doma, grijući se na suncu i nažalost shvatili da nećemo uspjeti do vrha prije no što nas uhvati noć. Oko 15:30 zaputili smo se nazad do Samobora, a spuštajući se putem hvatala nas je noć; sunce nas je napustilo, a hladnoća zime ubrzo sustigla… Ukrašena pročelja centra grada pozdravila su nas oko 18 sati, kada smo pokupili kremšnite i zaputili se nazad prema kolodvoru… Auto i bus dočekali su planinare za povratak u Zagreb…

Grad kremšnita, finih domaćih štrudli i jedno od najomiljenijih planinarskih okupljališta u Hrvatskoj (ako niste znali, okolica se može pohvaliti sa 200 km markiranih planinarskih staza) bio je dobar domaćin. Uroborus je bio zadovoljan izletom, a zbog starog grada Samobora i Flinke (popularno alpinističko vježbalište) zmaj će zasiguno navratiti još koji puta u magične krajeve Samobora kada nam priroda podari toplije i duže dane...

30

nedjelja

prosinac

2012

Riječkim vrhovima uz krave i ovce

Izvještaj s riječkih vrhova 20.11.2011. (VO)
(Foto DV)


Uz pomoć GPS-a, GPS-a sa nebesa, u rano jutro našli smo se na željezničkoj stanici Meja, kojih petnaestak minuta udaljena vlakom od Rijeke. Sunce sija kao tepsija, a u nosu nam nepogrešiv miris koza. Naš neustrašivi pas Brili već kopa po đubrivu, kronično ostavljajući njezinu vlasnicu u uvjerenju da će bijeli pas do navečer biti sasvim crn. Odluka je pala da naše malo petočlano društvo plus pas protegne noge vrhovima riječkog zaleđa, pogotovo zato jer je vrijeme bilo sunčano i nadasve toplo.

Krenuli smo kroz drač prema Svibu, našem prvog vrhu dana. Lijepo se pen jati, neki zastaju, neki jure prema vrhu. Odmaramo se s vremena na vrijeme, s pogledom na Kostrenu i u maglici Rijeku. Uskoro dolazimo na kameni put koji završava na kamenoj glavici Sviba (613 m). Sjedimo na vrhu i divimo se pogledu. Svib ima pregledan i širok pogled na sve strane, od Riječkog zaljeva, preko nama dragog Tuhobića pa do još dražih Hahlića na sjeveru. Vade se kulenove seke i suhe smokve, glad je ulovila neznance u tuđini, a jednim okom pazimo da Brili ne bi skočila u zrakoprazan prostor s ruba stijene.

Vraćamo se dijelom puta i spuštamo se na šumoviti prijevoj koji Svib dijeli od susjednog vrha Ljubibelja. A tu kao u začaranoj šumi. Probijamo se oštrim usponom, a među nama leti, po danu, sova. Uvjereni smo da je pobjegla iz Hogwartsa. Nastavljamo neometano dalje, uspinjući se sve više i sve strmije, dok nismo došlo do kamene glavice Ljubibelja. Ovdje je vidik ograničen na Tuhobić i bliski Gorski kotar, ali nas to ne sprječava da i ovdje uživamo u suncu i sadržaju naših ruksaka.
Spuštamo se prema makadamskom putu, prvo kroz kamenjar a potom strmom šumskom stazom.

Kad smo stigli do makadama, pozdravila nas je lokalna krava. Prvo smo je odzdravili, ali dok smo bezbrižno šetali makadamskim putem, osjetili smo grozan osjećaj da nas netko promatra. Jedan naš član je rekao da je vidio magare kako lunja šumom, a neki vučjak ga goni. Na kraju se ispostavilo da je to „magare“ bila naša poznanica krava, a sad je krava veselo koračala iza nas, dajući nam naslutiti da se tu negdje nalazi i seoski pas. No, psa nigdje, a krava je krenula žustrim korakom prema nama. Srećom, došli smo do križanja, a jadnica se valjda toliko umorila i bila zbunjena da nije znala kojim putem krenuti. Stala je na križanju i ganutljivim pogledom nas pratila dok nismo zašli iza zaokuke. Poželjeli smo joj dug život, puno mijeka Z'bregov i skorašnji posjet McDonald'su.

Prešavši lokalnu cestu za Rijeku ručali smo po n-ti put i nastavili makadamom prema Škrljevu. Usput smo susreli lovca koji kao da je iz priča izašao. U punoj lovačkoj spremi ga pozdravljamo i pitamo eto, što radi lovac Luka na planinarskom putu. „A gdje idete?“ pita on. Prema Škrljevu, odgovorimo. „Ajoj!“ sigurno će lovac, i potom objasni da se eto upravo lovi, da moramo malo pripaziti da nas metak ne pogodi, ali da ne budemo previše glasni jer ćemo preplašiti životinje. Ne vjerujući što je gospon upravo rekao, s nevjericom smo ga pitali „A što lovite“. Lik zastane... duboko razmisli i onda izvali: „Divlje svinje“.

Elem... Bili smo glasni. Predsjednik je tražio od naroda da ga zaštite svojim tijelima, ali čini se d anitko nije pretjerano mario. Uskoro smo naišli i na ostatak lovačke družine. Ovi su rekli da su ulovili.. poskoka. U kasnu jesen. Svaki nam je rekao da je lov završio za njih, ali da lovci iz susjednog lovačkog društva i dalje love. Pognuli smo glave i prelazili prijevoje, spuštajući se prema željezničkoj pruzi.

Stopirali smo vlak, čak i legli na tračnice, ali niti jedan se nije pojavio. Nastavili smo dalje, u mjesto Škrljevo. Nakon pijače u lokalnoj birtiji čekali smo vlak koji je sa zakašnjenjem od sat i pol stigao u Rijeku.




29

subota

prosinac

2012

Izlet na Tuhobić

Izvještaj sa izleta 6.11.2011. (VO)

U rano jutro Zlobin izgleda onako kako mu i samo ime kaže: zlobno. Iako je vlak iz Rijeke stigao u mjesto u bakarskom zaleđu već u 8.15 ujutro, lokalna oštarija se otvorila točno u devet, unatoč vapajima osmero planinara za kavom i čajem. Nakon smilovanja lokalnih moćnika, krenuli smo putem suhozida, praćeni škurom burom, prema cilju našeg putovanja, prema Tuhobiću.

Tuhobić je izdužena planina strmih strana, što se pruža primorskim rubom goranske visoravni, od Gornjeg Jelenja prema Fužinama, u dužinu od oko 5 km. Osobito je zanimljivo da je ovdje izrazita i oštra granica između goranske i primorske vegetacije - ni na jednoj planini granica između goranskih šuma i primorskih krških terena nije tako oštra i upadljiva kao na Tuhobiću. Izabrali smo naoko lagan put iz Zlobina sa silaskom u Fužinama gdje smo već danima sanjali palačinke od šumskog voća i krempite. I tako je naš puteljak vijugao lokalnim toponimima koji su svi jedni dražesniji od drugih: od Prdočaja do Vučje Škulje. Vuka i medu, iako su nam bili na umu, nismo susreli.




Ali smo našli lovačku čeku koja izgleda kao visoki čardak i gdje se naša ekipica počastila portugiscem. Ok, reći će mnogi, pa zar već u deset ujutro? Ali blagoslovom ranog ustajanja, tolkienovskog okruženja, a napose suverenom željom svijetlog predsjednika PD Uroborusa, plemenita krv potekla je potocima u žedne usne queer planinara. Uz notarevo pjevušenje «Vino, vino na usnama....» i poboljšanu krv, shvatili smo da nam nedostaju markacije te da se nalazimo na skliskom terenu gubljenja između Vučje Škulje i goranskih visova.

Vadili su se mobiteli, GPS-ovi, karte, a predsjednik se čak popeo na sporednu glavicu ne bi li svojim očima protumačio gdje se nalazimo trenutno, ali je samo pametno čitanje planinarske karte (vještina koja je ekvivalentna sedmom razredu osnovne škole) našeg zemljopisca rezultirao sasvim logičnim zaključkom: «Ne znam o čemu vi pričate, ali mi smo na dobrom putu».

I doista, bili smo. Već pomalo gladni a i nacvrcani prolazili smo pored lovaca i njihovih pasa, gljiva bljuvara i čudesnih kukaca, malo po malo, kroz šumu i šikaru, pa na otvorene livade. Nošeni vjetrom, probijali smo se travnatim hrptom Tuhobića, sve dok napokon, nakon tri sata ugodna hoda, nismo stali na 1109 metara visok vrh. S vršnoga travnatog bila strmih strana pruža se dobar vidik na Riječki zaljev, Učku, Snježnik, Risnjak i Medviđak, a u dubini na izviđački dom Lepenica, jezera Lepenicu i Bajer te na riječku autocestu s obje strane tunela. Pokušali smo i stopirati, ali nitko nije stao.

Unatoč divnim pogledima, a posebno na crne oblake koji su nam prijetili sa sjevera, brzo smo sišli s vrha i u jednom malom skrovištu od vjetra počeli jesti prvi pravi obrok dana. U roku od par minuta nestale su kile kruha, salame i sira. Došao je i trenutak rastanka, jer je ovo bio izlet u kojem su sudjelovali kako Riječani, tako i Zagrepčani.

Suze su se lile dok se zagrebačka ekipa rastajala od predsjednika i njegove svite. Zagrepčanci su se spustili istim putem prema auto koji ih je čekao u Zlobinu, a umjesto da odu u Fužine, ekipa se fino odvezla u Kostrenu i pila kavu na rivi. Dotle se riječki ogranak gubio po šikarama goranske strane Tuhobića i Jelenčića, te nakon dva i pol sata hoda, na kraju i po kiši, stigla u Fužine. Palačinke nisu bile nešto posebno dobre. Kao ni vino.

Bilo nam je divno kao i uvijek, i očekujemo nove izazove za samo nekoliko dana!





28

petak

prosinac

2012

Osvajanje Kostelgrada

Izvještaj s Kunagore 26.10.2011. (VO)

U njedrima Kunagore, nedaleko zagorskog gradića Pregrade, nalazi se utvrda Kostelgrad. Kostel je izgrađen u XIII. stoljeću, između 1260. i 1264.g. kada je bio rat između češkog kralja Otakara II. i Bele IV. Stara hrvatska plemićka obitelj Keglević od Bužima pred turskom najezdom morala je napustiti svoje posjede u Bosni u okolici Bihaća da bi konačno našli svoje stalno boravište u Hrvatskom zagorju. Posjede u Bosni morao je napustiti Petar Keglević 1521.g. da bi 1523.g. kupio kostelsko i krapinsko vlastelinstvo. U 17. stoljeću Kostel je već ruševan i njegovo propadanje zaustavljeno je djelomično tek u proteklom stoljeću.

Zašto ova povijesna priča o Kostelgradu? Zato jer je jedan naš dragi član skoro srušio dio istočnog zida ovog zaštićenog dobra. Sjedeći na rubu provalije, u jednom se trenutku njegov iPhone odšetao iz njegovog džepa te napustio slobodnim padom naše queer planinarsko društvo, putujući bezdanom kostelskih šuma. Pošto je iPhone važniji od života, neustrašivi nam se član domogao vrijednog uređaja i pri tome se uhvatio za trošne zidine drevnog dvorca. Kao u filmu, gomila kamenja poteklo je nizbrdo prema selu Kostelu, gdje žive nasljednici keglevićevskih kmetova. „Vi tamo gore, najte to raditi...“ začulo se odozdola, vjerojatno nakon što je kamen pogodio ravno jednu čučicu zagorskog muža.

Naime, jesenske boje smo odlučili potražiti u ovoj najzapadnijoj planini Hrvatskog zagorja. Kunagora, za koju smo mislili da umjesto lišća na granama svojih šuma ima Starčeviće, Maruliće i Mažuraniće, nadvija se mrko nad gradićem Pregradom koji je poznat po ogromnoj „zagorskoj katedrali“ i pizzeriji „Ramona“, koja je prepoznatljiva kao mjesto gdje smo pili kavicu prije uspona. Put vodi oštrom uzbrdicom, prateći križni put. I dok smo brojali koliko je puta Isusek pao pod križem, naš vlastiti križ nas je čekao na kraju puta čudotvorne Gospe kunagorske. Planinarski dom je bio zatvoren, iako su pojedinci još u Zagrebu sanjali o čudotvornom grahu s još čudotvornijom kobasom, a ako ne to, onda barem palačinke s raznim nadjevima, ako je potrebno, i zajedno u jednoj palačinci. Srećom, demokratski izabrano vodstvo našeg planinarskog društva Uroborus, imalo je dosta hrane za sva gladna usta. Od doma puca predivan pogled na Pregradu, što smo naravno iskoristili za kolektivno slikanje.

Put dalje vodi predivnom šumom, okupanom jesenjim bojama, sve do vrha Kunagore koji je, naravno, usred šume. Slikajući svu silinu otrovnih gljiva, penjajući se na lokalne lovačke čeke i slušajući diskretne moralne pouke našeg savjetnika za moral i ćudoređe na kraju smo stigli do rečenog Kostelgrada. Oponašajući gađanje sirotinje kavijarom, predsjednik je gađao svog notara šunkicom koju je gospon notar iskusno i pozorno hvatao u zraku. Uz zamišljene poglede u daljinu, koji su usmjereni zbog aktivnosti dragog nam slikopisca, napustili smo gradinu i spustili se u staro selo Kostel. Prolazeći kraj starog groblja, starih crkvica i raspela, cestom smo se vratili u Pregradu i popili zasluženu pivicu.

I tako je, uz uobičajene pustolovine qjut i sporty članova PD Uroborus završen još jedan planinarski qSport Outdoors vikend.


27

četvrtak

prosinac

2012

Ooo-štrc!!

Izlet na Oštrc 24.07.2011. (JĐ)
(Foto JĐ)


Hrabre prati sreća
Do masovnog otkazivanja sudionika izleta došlo je već u subotu ujutro, uglavnom zbog najave jako lošeg vremena za nedjelju, tako da je grupa od deset pala na četiri. Četvorica hrabrih nisu namjeravali odustati, iako su bili svjesni što ih čeka sutra. Prognoza za nedjelju bila je očajna.

Nedjelja je svanula hladna, oblačna. Kiša je padala.
Na mjestu okupljanja popili smo kavu. Kiša je lijevala.
Uz prvu kavu, razgovor o svemu i svačemu primijetili smo da kiša pojačava.
Brijem da nam se svima u glavi motala dilema, crv je vjerojatno već bio proradio: Kako ćemo ovo izdržati? Biti ćemo mokri do kože! Možda smo ipak trebali razmisliti malo bolje???
No nitko o tome nije rekao ništa. Nitko nije rekao ni A.

Sjeli smo u bus i stigli do Samobora. Kiša je lijevala ko iz kabla, totalni potop.
Razgledali smo novi kolodvor i shvatili da je on udaljen 20 minuta od centra Samobora gdje počinju markacije. Nije bilo druge nego da se pokrenemo. Samo pet minuta trebalo je da budemo mokri ko miševi. Naišli smo u trgovački centar kupiti sendviče i vodu… i nekoliko minuta kasnije, unatoč svim najavama i lošim slutnjama, kao da je nas netko pitao, dok smo još stajali pred tim dućanom - kiša je potpuno stala i oblaci su se počeli raskidati. Mogli smo veselo nastaviti svoju avanturicu.

Hrabre prati sreća, reklo bi se (Bog čuva lude i pijance, rekli bi zločesti).

Legenda o bečkom odresku

Od Samobora do našeg cilja vrha Oštrc na Samoborskom gorju ima oko 2,5 sata hoda kroz šumu i jednim manjim dijelom makadmaskim putem. Iako je najavljena jednostavna staza i uspon, nije bilo baš tako lako (vodič je očito malo zabrijao dok je pisao plan puta). Na mjestima je bilo i dosta blata. Ništa nam nije smetalo.

Prošli smo kroz selo Palačnik koje je (pogotovo neke od) nas asociralo na nešto drugo, pa smo pogledom tražili palačinkarnicu, ali nije je bilo. Prošli smo kroz prelijepe vinograde i voćnjake koji se spuštaju po obroncima, oblaci su se razišli pa smo mogli uživati u pogledu na samoborska sela s jedne strane brda i na Zagreb s druge strane.

Cijelim putem do prvog doma samo jedno nam je bilo na pameti. Prije kretanja našli smo na internetu nekakav članak o bečkom odresku kojeg poslužuju u planinarskom domu na Velikom dolu. Navodno je on velik i ukusan, pa smo se u svom dopisivanju danima prije polaska na izlet nabrijavali na taj odrezak. Zato smo i malo potegnuli, požurili, da do doma dođemo što prije, a bili smo već i pošteno gladni. Domaćini u pl. domu dočekali su nas ljubazno, osim njih 5-6 za stolom u domu nije bilo nikoga. Gazda je rekao da ima manje ljudi zbog lošeg vremena, a i jer su svi na moru pa im je valjda bilo drago da nas vide. Upravo su bili ručali. Jeli su nešto što je izgledalo kao bečki odrezak, ali nije izgledalo kao nešto posebno. S obzirom da smo došli probati taj „famozni“ bečki odlučili smo ga provjeriti. Kuharice su se bacile na posao, miris iz kuhinje polako je preuzeo dom, ubrzo je hrana poslužena, a bečki odrezak poslužen nam je i bio je – OGROMAN. Osim što je bio velik bio je i ukusan, a pivica uz njega sjajno je prijala te uz ovako dobro društvo osjećaj je bio potpun.

Nakon ručka i odmora krenuli smo prema vrhu. Bio je to ipak najnaporniji dio pentranja jer smo se upravo bili natrpali preko ušiju pa nam je od uspona koji je bio pred nama padao mrak na oči. Nakon oko pola sata došli smo na Oštrc (752mnv). Vrh je bio u oblaku, no oblak se maknuo i pogled se polako otvarao. S obzirom da je precjednik nosio šarenu zastavu na bliski istok nismo gore imali čime mahati. Nakon kratkog guštanja i odmora na vrhu spustili smo se do pl. doma Željezničar (kojeg smo u dolasku na vrh zaobišli) i popili pivce. Domaćica u domu uživala je u maratonu španjolskih sapunica na tv-u. Ay poblesita.

Pridružili smo joj se u gledanju i komentiranju (muških) glumaca iz domaćih i stranih sapunica, na što se ona smješkala i okretala glavom prema nama kad god bi je iznenadio nekakav zanimljiv detalj koji smo izvalili.

Napad gladne svrake
Nakon odmora brzim tempom krenuli smo prema dolje istim putem jer smo imali namjeru još malo proskitati Samoborom i probati poznatu kremšnitu. Usput smo zastali na oltaru u šumi i zahvalili se razapetom Isusu za sve lijepo što smo toga dana doživjeli.

U Samoboru na glavnom trgu smo sjeli i naručili kremšnite. Sa jednog od susjednih stolova nas je promatrala svraka, interesiralo ju je imamo li što za jesti, naravno.

Ovo što slijedi prepričati ću onako kako su mi ispričali jer istom nisam svjedočio, morao sam na „jedno mjesto“. Naime, luda svraka, kad je očito primijetila da sam se ustao i otišao i da je kremšnita ostala na stolu bez zaštite, doletjela je na prazan stolac i htjela se poslužiti mojim desertom!! Drugari su mi onako kul rekli da su je potjerali jer su htjeli zaštiti moju kremšnitu, no ja u glavi zamišljam tu scenu malo drugačije – zamišljam ciku i viku, skakanje sa stolaca i mahanje ručicama na sve strane. Dečki, hvala što ste mi spasili kremšnitu! Bila je fina.

Imali smo vremena još za malo šetnje gradom i jednu pivu u samoborskom pubu pa smo krenuli prema kolodvoru.

I najizdržljiviji su se umorili

U autobusu nas je preuzeo polako umor. Pošteno smo se nahodali pa su neki lagano drijemali, neki su meditirali, neki su razmišljali o nečemu toplom da ih grije nakon kiše, neki o svemu tome zajedno.
I što još napisati za kraj? Bilo je jako dobro, kao i uvijek.


26

srijeda

prosinac

2012

Izlet na Sisol

Izvještaj sa izleta na Sisol (Učka) 16.10.2011. (VO)

„Neće iti hladno, zar ne?“ Nikako, odgovaram, sredina listopada je poznata po tropskim temperaturama. „A vjetar?“ Samo povjetarac... Uvjeriti ekipu s Kvarnera i iz Istre da je sasvim opravdano planinariti po suncu, pa makar se smrznule uši i otpuhao ih vjetar bilo je sasvim lako. Da ne budemo klišeizirani s Vojakom ili nekim drugim istaknutim vrhom u riječkoj okolici, odlučili smo prvi riječki planinarski izlet napraviti na Sisol, manje poznat vrh u južnoj Učkoj, koji se uzdiže iznad Brseča.

Put do Brseča bio je uobičajeno zavojit, koji je nekim putnicima davao bljedoliku boju lica, a vjerno nas je cijelim putem pratio i pas, vlasništvo naše vozačice i (napokon) jedne aktivne žene u našem društvu. Na kamenu ka na svili, krenuli smo skakutati kao koze krševitim puteljcima, stalno se uspinjući, sve više i više prema Sisolu. Petero neustrašivih nije prezalo ni pred izlaskom na otvorene grebene gdje je bura više nego pirkala, ali smo istovremeno ostali otvorenih ustiju zbog pogleda na cijeli Kvarner, otoke, grad Rijeku i niz gradića i mjesta koji se nižu sve do Brseča i Crne punte. A s druge strane puca pogled na Istru, dok nas sa sjevera prati glava Vojaka, najviši vrh Učke.

Uz povremena stajanja i zaštite od vjetra, sklonili smo se i u lokalnu vilu propuh, prolaz Provrtrenica, prirodno okno kroz stijenu, gdje smo malo odahnuli i pojeli ručak, uz glasno cviljenje našeg četveronožnog pratitelja. Inače nisam bio siguran u porijeklo naše Rite, ali izgleda da ipak ima nekih hercegovačkih gena, jer umjesto za grančicom ona trči za kamenjem... Nastojali smo ne bacati kamenje u provaliju, da ne bi vidjeli i leteće pse oko nas...

Put nastavlja grebenom, uz jake bočne udare vjetra, pa kroz samu stijenu gdje se valja pridržati i rukicama. Put je pun škrapa koje mogu zadržati nogu, pa je uz dodatni vjetar bilo zaista zanimljivo plesati oko kamenih gromada. Sisol (835 metara) je stjenovit vrh strmih strana koji dominira u južnom dijelu hrpta Učke, tamo gdje se hrbat sužava u oštar greben. Na istarsku se stranu Sisol ruši strmim stijenama prema Čepićkom polju, a s kvarnerske strane kao odrezan tone u more. Vidik sa samoga vrha je ograničen, ali se s grebena Sisola pružaju različiti vidici prema Kvarnerskom zaljevu, vršnom dijelu Učke te prema unutrašnjosti Istre.

Povratak je bio brži, ali smo zbog nedostatka vremena, jakog vjetra i vrlo kršnog terena odlučili vratiti se u Brseč istim putem. U Brseču smo, prema dobroj staroj tradiciji, okrenuli rundu u konobi, uz budno oko jedne lokalne mačke (čisto zlo nas prati).

Time je predivno započela era queer planinarenja u Rijeci. Plan je da se i u Rijeci, kao i u Zagrebu, održavaju izleti jednom do dva puta mjesečno, pa pozivamo sve Riječane i Riječanke, Istrijane, Gorane i ostale da nam se pridruže!

25

utorak

prosinac

2012

Izlet na Vinicu i Martinščak

Izvještaj sa izleta u okolicu Karlovca 8.10.2011. (VO)
(Foto JĐ)


Prvi znaci jeseni otjerali su mnoge naše planinare u osamu svojih sobica i omiljenih kafića, ali trojica neustrašivih planinara ipak se uputilo prema laganom izletu u karlovačku okolicu. Magla se spuštala oko grada na četiri rijeke kao u filmu „Magla“, a tropske jutarnje temperature u Karlovcu i Dugoj Resi izbečile su nenaviknute oči na jedan celzijevski stupanj. Ipak, samim dolaskom u Dugu Resu granulo je sunce, koje nas već treći put dočekuje u ovom gradiću na Mrežnici. Nakon obilate kupnje u lokalnoj pekari i ispijanja čaja u baru koji vrišti od slova „G“ (iako se radi o Gaudeamusu, razumno smo zaključili da se radi o undeground gay baru), prešli smo Mrežnicu i počeli se penjati na brdo Vinicu. Put prolazi pored nogometnog igrališta i lokalne streljane, te izlazi na pitome brežuljke odakle puca lijep pogled na sam grad Dugu Resu. Ovaj smo put imali sreće, jer je nakon kiše dalek pogled prema jugu, pa se između ostalog, kao na dlanu vidi stijena Kleka.

Iako smo se nadali da ćemo se vratiti kućama s ruksacima punih kestena, izgleda da su lokalni kmetovi bili poduzetniji i pobrali čak i ono što su kiša i vjetar raznijeli noć prije. Uskoro dolazimo do pl. doma „Mladen Polović“ ispod samog vrha Vinice. Odavde puca širok pogled na Karlovac, koji je u tim još uvijek prijepodnevnim satima bio djelomično obavijen u maglu. Vlasnici doma, iz HPD Vinica, organizirali su feštu navečer zbog Dana neovisnosti, a mi smo nesmetano mogli uživati u našoj pivi i našem pecivu, jer je PTSP-ovski raspoložen domar bio vrlo ljubazan i dopustio nam da uđemo. Inače smo ga pitali da li ima koju pivicu, na što je čovjek odrješito rekao: „Ne! Hrvatska država nam ne dopušta da prodajemo pivu!“ Iako se lik davio u pivi i ostaloj pijači, nismo više htjeli smetati radnom umu pa smo ubrzo napustili dom, osvrčući se ne bi li vidjeli domara sa sačmaricom. Uskoro smo stigli i na sam vrh, da bi se počeli spuštati prema južnim padinama Vinice.

Ovaj dio Vinice je bogat vinogradima i uskoro i sami prolazimo vinogradarskim putevima, prikupljajući pritom ostatke trsja koji su izmaknuli oku vinogradara ili ptica. Kraticama stižemo u mjesto Belajske poljice, da bi se odmah počeli uspinjati prema lokalnim zaselcima i novom brdu, Martinščaku. Prolazimo tako pored neke kućice kad li stiže lokalni pajcek-majstor koji je upravo raspolovio svinju. Ispada da ga jedan naš član zna; naime, koljač svinja je bratić od šogorice susjede Cindrićke, što nam je pojasnilo cijelu stvar. Razgovor se potom nastavio uz par čašica izvrsne kordunske šljivovice, dok nas je ljupko gledala otkinuta glava budućih kobasica i krmenadli. Ispipavajući naš interes za svinju, čovjek nam je veselo ispričao kako je prevario jednog „četnika“, jer je svinja, naime, četnička, kupljena kod lokalnoj Srbina. „Star je čovjek, mislim si ja, pa nije on kriv što je Srbin, jel...“ Mi kimamo glavom i potežemo dalje rakiju, slušajući kako je stari Srbin tražio 2500 kuna za svinju, ali je zbog svog nacionalnog podrijetla dobio 1600... Uskoro se pozdravljamo s domaćinom, njegovom pokornom ženom, lokalnim kozama i nastavljamo se penjati čas s ove čas s one strane Martinščaka, preko par zaselaka, kroz šume i livade, do samog vrha.

Martinščak se nadaleko vidi po svojim repetitorima, a između njih je i crkva sv. Martina. Na Martinščaku se u davnini nalazilo naselje u kojem je, prema nekim povjesničarima, 1102. potpisan ugovor Pacta Conventa kojim su Hrvati izgubili samostalnost. Zanimljivo je da je arheološkim istraživanjima nađena kamena ploča na kojoj je uklesana ta godina. Kapela sv. Martina prvi se put spominje u Zborniku arhiđakona Ivana Goričkog iz 1334. godine. Sjedimo na klupicama i gledamo prema Kleku, kordunskim brdima i dalje, prema Ličkoj Plješivici. Nakon uobičajenog queerovskog tračanja, spuštamo se prema Ladvenjaku.

O tom Ladvenjaku smo pričali već na Vinici, pa smo u skladu s nacionalnim obilježjima tog sela naše domoljubno pjevušanje prešaltali na stare jugoslavenske, pa napokon na lokalne srpske pjesmuljke. U Ladvenjaku nas čeka cijelo stado ovaca i mala a preslatka maca koja nas je pratila sve do izlaska iz sela. Naše budno oko spazilo je da su na ulicama samo likovi u kožnjacima koji se skupljaju u lokalnom klubu branitelja, dok se starije srpsko stanovništvo očito zabarikadiralo iza svojih vrata. Preko otvorenih polja pratimo cestu do mosta na Korani.

Put preko D1 državne ceste od Cerovca, preko Jelaša i Turnja do Karlovca bilo je zamorno i dugačko. No to se sve rasplinulo u vjetar kad smo u Karlovcu sjeli na dobro pivce i uživali s karlovačkom queerovcima do zadnjeg busa za Zagreb.

24

ponedjeljak

prosinac

2012

Ljetni dan na Medvednici

Izlet na Medvednicu 10.07.2011. (JĐ)
(Foto JĐ)

Who put us up to this?
Mi qSPORT planinari nismo imali mira niti ovog vikenda. Odlučili smo protegnuti nožice ovoga puta preko naše pitome Medvednice.

S obzirom da smo čuli vremensku prognozu i bili svjesni što nas očekuje, na izlet smo krenuli ranije nego obično. U torbe smo natrpali vode više nego inače i već u 8 sati skupili se na Črnomercu, popili kavicu da nas malo trgne i u 8,20 sjeli u bus za Lukšiće. Petnaestak minuta hoda od Lukšića ulazimo na šumski put i odmah pred nama uspon. To nije bilo baš ono što nam je za početak trebalo jer nas je u sekundi oblio znoj. U tom trenu čovjek bi si pomislio: Što nama ovo treba? Mogli smo se doma izležavati, gledati TV, ići na misu ili na nedjeljno prešetavanje centrom grada… ali ne mi se tu znojimo i rumenimo ko pajceki na ražnju. Ali onaj tko voli šetati po prirodi i planinama ne razbija glavu takvim dilemama. Početnu nelagodu zbog vrućine uskoro je savladala ljepota i tišina šume kao i hladovina koja nas je pratila prema vrhu cijelim putem.

Posjet Medvedgradu
Nije dugo trebalo da stignemo do zidina Medvedgrada, međutim, dočekalo nas je malo iznenađenje. Ogromna željezna vrata i lokot u njima. Zaključano!! Ne radi. Osim toga bila je tu još i kućica za naplatu ulaznica. Shvatili smo da je Park prirode Medvednica koji je preuzeo brigu o Medvedgradu postavio ovu novinu, a o čemu se zapravo već duže pričalo.

Kako je radno vrijeme za posjetitelje od 10 sati, imali smo više od pola sata za slobodne aktivnosti. Neki su htjeli preskočiti zid i ući u grad (pretpostavljate tko je to bio, imamo sve dokumentirano fotografijama yes). Sjeli smo u hladovinu na travu ispod jedinog drveta, bratski smo podijelili dvije konzerve Radlera i guštali. Nismo mogli ne zamijetiti mladu majku koja je sjela u blizinu nas u hlad, izbacila cicu i podojila svoje čedo. S druge strane, u blizini, posjeo se biciklist u ekstra uskim biciklističkim hlaćicama. Mislim da se on toga dana od nas naslušao stvarno svega, ne znam kako ga se sve to dojmilo, ali nas je po Medvedgradu pratio u stopu. Na ulazu smo pokušali šarmirati blagajnice da nam daju popust, ali nismo uspjeli. Kako sa sobom nismo imali svoje kartone od Vrapča, morali smo ipak platiti punu cijenu (15 kuna je upad, da znate). Popeli smo se na vrh kule koja je sada otvorena za posjetitelje, gledali smo panoramu grada, vidjeli smo prostorije koje je koristio pokojni predsjednik Francek dok je boravio u Medvedgradu, uključujući i WC kojega smo i isprobali. Neki su glumili viteza i djevu, poklonili smo se oltaru, bilo je svečano i veselo, sve u svemu – jako dobro.






Kratko osvježenje u rudniku – dugo osvježenje u Grafičaru

Put prema gore nas je dalje vodio ne zahtjevnom stazom prema planinarskom domu Grafičar. Usput smo naišli do rudnika Zrinski. Rudnik je to iz kojeg se tko zna od kad vadila olovno-cinkova ruda koja sadrži primjese srebra. Postoje neke zanimljivosti o rudniku, kao npr. da tajni hodnici vode od rudnika do Medvedgrada, a dalje od Medvedgrada sve do trga Sv. Marka, kao i nevjerojatan podatak da je dnevno iz rudnika bilo vađeno 10 tona rude, od toga 5 tona srebra (?!).

Kako su vrata rudnika bila otvorena iskoristili smo priliku da se uvučemo u hodnike i zavirimo malo. Hladan zrak koji je dolazio iz rudnika nas je u trenu osvježio. Ipak nismo htjeli da se netko naljuti na nas jer smo ušli u rudnik sami, pa smo odlučili pozdraviti vodiča. Bila je to simpatična djevojka sa pesom koja nam je ljubazno ponudila razgledavanje rudnika, no bili smo gladni i tako-tako dugo smo očekivali prvu pivu pa smo krenuli dalje prema PD Grafičar.

U Grafičaru nas je dočekala idilična slika, kućni ljubimci trče livadom, djeca na ljuljačkama, majke leže na dekama prostrtim po travi, gužva oko stolova … i jedan jedini slobodni stol, kao rezerviran upravo za nas. Prva piva nije još nije stigla na stol, kad su planinari iznenadili i izljubili svog kolegu za „27-mi“ rođendan, uz prigodan poklončić. Dugo smo sjedili tamo, bilo je predobro u debeloj hladovini, ali morali smo dalje, prvo smo otišli do kapelice Sv. Jakova koja se nalazi na lijepom proplanku, zatim do vrha.

Odgoda stuba, odgoda Transformersa

U restoranu pod tornjem gdje nam je fini grah poslužio konobar čije su ruke primijetili neki od nas, pala je i odluka kojim putem ćemo prema dolje. Izvorni je plan bio da se vratimo preko Horvatovih stuba i Hunjke. Uspon stubama bio bi poseban doživljaj. S obzirom da nas je dvoje bilo za taj plan, dok je dvoje stube pokušavalo izbjeći, vođa izleta i pobočnik koji je znao put, odlučili su postupiti pravilno: prevariti ostale i dovući ih do stuba pod svaku cijenu. Nakon ručka i izležavanja u travi krenuli smo dolje, no sudbina je htjela da ipak promašimo pravo skretanje i fulamo stube pa smo direktno došli do kuće „Hunjka“. OK, drugi puta ćemo to ispraviti.

U Hunjki smo odmorili još malo. Iako je planirao kino jedan će planinar morati Transformerse pogledati nekom drugom prilikom. Naime, bilo mu je tako lijepo s nama pa je žrtvovao i druženje s prijateljima i odlazak u kino. Svaka čast!

U predvečer smo se počeli spuštati prema tunelu. Nije nam dugo trebalo do dolje. Kad smo prošli tunel našli smo se usred pučke veselice. Župljani Gračana slavili su nešto, sviralo se i pjevalo „Tko te ima taj te nema, tko te nema taj te sanja…“ Htjeli smo im se pridružiti, pojesti s njima kakav kolačić ili čevapčić, ali oni su već sve bili smlatili, a mi smo nastavili dalje prema tramvaju.

U tramvaju smo i dalje prepričavali utiske sa izleta. Na grad je već padala noć. Shvatili smo da je prošlo više od 13 sati od kad smo jutros krenuli na izlet. Nismo mogli vjerovati. Vrijeme tako brzo prolazi kad si u dobrom društvu.



23

nedjelja

prosinac

2012

U Mariju Bistricu preko Medvednice

Izvještaj sa izleta u Mariju Bistricu 29.05.2011. (VO)
(Foto ST, JĐ)


Selo moje, lepše od Pariza
lepo iz daleka, jos lepše iz bliza
na kući se odžak puši
na tavanu meso suši
ja sam seljak u srcu i duši

Pjevali su tako queer planinari dok su gazili stazom od Vidovca prema Lipi i dalje, u samo srce hrvatskog katoličanstva, Mariju Bistricu. Sedam sati hoda minulo je kao sedam minuta, pa čak nije bilo ni uobičajenih prijetnji svijetlom vođi. Ekipa je bila multinacionalna, jer osim nas Zagrepčana, bili su tu i Karlovčani, a pridružio nam se i straight Francuz koji je bio na proputovanju kroz Balkan.

Kao i obično u našim životima, put smo započeli u ulici Čmarci u Vidovcu. Penjući se vijugavom uličicom (jer kakva inače može biti) krenuli smo livadama, sve više i više kroz šumu, pa sve do kapelice Marije Snježne, zavjetne kapele puka iz Čučerja i okolice koji su i oslikali unutrašnjost. Kao pravi poklonici katoličke vjere nekolicina planinara je čak palo na koljena, dok su drugi rađe grabili blato po stazi jer je nastavak puta vodio najvećim usponom tog dana. Znoj i suze tekli su u potocima, a nekoliko malih potočića smo usput i pregazili. Orijentacijskom greškom našli smo se u planinarskom domu na Lipi, iako je početni plan bio da se na ovom LGBT hodočašću ipak ne zastaje u ugostiteljskim objektima. Na Lipi smo pili pivicu, a zrakom je letio i frisbee. Na Lipi je i piramida odakle se lijepo vidio nastavak našeg puta, a na njoj smo ponosno zavijorili našu duginu zastavu. Od Lipe preko gromače s križem zvane Rumlec i usponom na apsolutno nezanimljivu Tepčinu špicu (iako su pohotnici među nama razmišljali duboko kakva bi ta špica trebala biti), krenuli smo uskim puteljcima prema Zagorju.





Uski puteljci završavaju na makadamu, pa smo se tako našli ispred lovačke čeke. Razgaljani queer narod zamolio je svog vođu da kaže riječ, dvije o trenutačnim svjetskim problemima, a neki su bili toliko opčinjeni govorom da su ili pišali uz put ili mahali duginom zastavom te se derali kao divokoze. Nastavili smo dalje, izlazeći iz šume na predivne livade s pogledom na zagorske zaselke. Spustili smo se u selo sv. Matej, a nagovorom jedne stare, lukave i zle babetine gazili smo po travi do struka visokoj i udarili po cesti prema Lazu.

Ravni makadam, opičen suncem, s Medvednicom u pozadini, plavim nebom i blizina našeg cilja, navela nas je da razmišljamo kako se radi o „The Road to Hell“, pa smo instinktivno zapjevali „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata...“ A kad ono, iza ugla se odmah pojavio Laz, selo na prijevoju. Sjeli smo u hladovinu uz crkvu, umorno žvačući suho voće i bademe, ne shvaćajući da je cilj još daleko. Nakon sat vremena stigli smo napokon u Mariju Bistricu. Cijelo vrijeme smo se nadali da ćemo susresti vatrogasce koji su bili na hodočašću, ali nažalost svi su otišli prije našeg dolaska. Sjeli smo u prvi restoran do crkve i jeli loše štrukle, a potom smo kupili i malo svete vodice. Povratak u Zagreb autobusom je bio puno zanimljiviji ostalim suputnicima nego nama, jer je galama od jednog kraja minibusa do drugog bila takva da su se ljudi šćućurili uz svoje prozore i nastojali ne disati. Kako stara poslovica kaže... „skupi se sirotinja, jer joj dođe gazija“.


22

subota

prosinac

2012

Risnjak, Platak, Snježnik... Kraljevica?

Izvještaj sa izleta 26. i 27. 03. 2011. (VO)
(Foto JĐ, ST)

Sve je počelo obećavajuće, prema planu. I onda smo se suočili sa stvarnošću. Petorica Queer planinara u jednom autiću koji je zadahtao već iza Karlovca, a kod Vrbovskog je definitivno odlučio prekinuti svoj jadni, mali život. Stajali smo ko blentavi nasred autoceste, čekajući da se ohladi motor. Trubili su nam iz svih mogućih trabanata koji su vozili autocestom prema Rijeci, dok se četvero znalačkih ne-vozača naginjalo nad haubom crknutog auta. Naš dragi vozač je bio na rubu živčanog sloma, a vrli predsjednik je pritom saznao da je planinarski dom u kojem smo trebali noćiti i gdje smo imali rezervacije – zatvoren. Kako su se iznenađenja redala kao na industrijskoj traci, bilo je samo pitanje na kojem kilometru će netko poginuti.

Sitni šleper sa razgovorljivim vozačem stigao je na ugibalište s lijepim pogledom prema Vrbovskom. Ekipa u punoj ratnoj spremi za osvajanje alpskih vrhunaca stisnuo se ilegalno u auto i kao na lunaparku se vozila gore-dolje po šleperu vučne službe. Dotle su vozač i pobočnik Queer Sport Outdoorsa sjedili u vozačkoj kabini i odredili putanju prema – Kraljevici. Kako je ljubav među članovima našeg malog društva ipak više egoistična nego solidarna, trojac s predsjednikom se iskrcao u Delnicama i dogovorio prijevoz s novim članom koji je kolima došao iz Rijeke. Gladni, umorni, još uvijek ne shvaćajući gdje bismo mogli spavati večeras, slušali smo oduševljenje našeg novog vozača palačinkama s brusnicama i borovnicama u Crnom Lugu (gdje uopće nismo ni namjeravali doći), a kad je rekao da je već pojeo stvarno dobra jaja s pancetom, bio je to krajnji udar našem raspoloženju. Namrgođeni smo prošli pored predivnog jezera Bajer razmišljajući ne bi li bilo bolje da se hitimo s litice u hladnu vodu najvećeg umjetnog gorskokotarskog jezera.

Napokon, stižemo na Platak! Uz rub tipične goranske doline Veliki Pribiniš, na 1100 metara nadmorske visine, diže se velebni planinarski dom Platak s 80 ležajeva. Saznali smo da uz nas tu noće još petero starijih planinara. Oduševljeni samoćom, oslobodili smo se do beskraja i počeli otvoreno pričati o pederlucima i drugim nastranostima, istovremeno režući jaja s pancetom i sipajući prvu pivu te subote. Kad smo već bili na trećoj ili četvrtoj palačinci sa čokoladom i sa suzom u oku zbog ugodne topline u planinarskom domu, sjetili smo se da bismo trebali planinariti. Ostatak ekipe, koji se družio sa starim brbljavim automehaničarima i psima lutalicama po Kraljevici, odlučio nas je pustiti na laganu šetnju, dok im se ne popravi auto i ne krenu nama u susret.
Izbor je pao na Guslicu (1490m). Skližući se po snjegovitoj stazi penjali smo se krševitom šumom prema livadama pod vrhom. Guslica ima oblik travnatog stošca koji se diže s tih livada, s malim i sramežljivim proljetnim cvijećem koje se skriva od ranoproljetne gorske studeni. Na vrhu su ostaci vojnih objekata, ali uza svu potragu nismo uspjeli pronaći smrznute vojnike, mlade i pohotne. S Velog vrha, koji se nalazi desetak metara niže puca pogled na dolinu Platka, Snježnik, Risnjak i Grobničke Alpe. Nažalost, oblaci su bili nisko, magla iznimna i vidjeli smo tek horizont s mrklim i surim vrhovima svuda oko nas. Vjetar je puhao nenormalno jako i tek tada smo shvatili zašto cijeli ovaj predjel Gorskog kotara nema ni jedne jedine žive dušice. I dok se predsjednik svojski trudio otvoriti zamrznutu kutiju s upisnom knjigom i vlažio planinarski žig svim mogućim mastima (sve uzalud, dakako), naš novi član/vozač pretrpio je udar visinske bolesti prouzrokovane predsjednikovom svetom vodicom (rakijetina) i svojski počeo trčati prema rubu provalije. Smatrajući da je čovjek potpuno izgubljen, komentirali smo kako je bio srdačan i dobar dečko, ali eto... Pri povratku našli smo njegove sunčane naočale u snijegu koje je valjda odbacio u ime zahvalnosti što smo ga doveli na ovako divno mjesto. No, sudbina nije bila toliko kleta. Na kraju smo shvatili da se htio samo sakriti od povjetarca koji zna ponekad zatvoriti dionicu autoceste Oštrovica-Kikovica.





Spustili smo se u dom i našli dvojicu zgubidana kako sipaju kavicu, pivicu itd. Razmijenivši iskustva, otišli smo se još malo prošetati prije večere. Većina nas nije još okusila tako dobar grah kakav smo dobili za večeru. Kuharica je bila toliko preplašena da ćemo joj sasuti taj grah u glavu da je lagala kako je ona kuharica, a htjeli smo zaista pohvaliti grah. Domar nam je ponudio nekoliko soba, komentirajući (tko zna zašto) da bi bilo preozbiljno da nas stavi dva po dva u sobe, jer „tko zna što bi se dogodilo“. Bilo je zaista lijepo doživjeti gay friendly planinarski dom, jer nam nisu prijetili vilama i bacanjem medvjedima, koje smo ionako viđali po tragovima u okolnim šumama. Nakon koje čašice više, otišli smo u trosobne sobe i nije bilo nikakve akcije, tek toliko da razbijemo maštu nemaštovitima.

Jutarnje buđenje na Platku poseban je doživljaj. Prvo smo kucanjem skoro razbili drveni zid koji nas je dijelio od ostale trojice, da bi se potom divili vidiku s našeg balkona. Dakle, takva magla se ne može vidjeti često, čak nam je ulazila u sobu. Odmah smo se sjetili hororca „Magla“, pa smo diskretno napustili sobe što prije i otišli na doručak. Magla se tek malčice digla oko deset sati kada smo odlučili da krenemo prema Snježniku. Fulajući stazu par puta zbog ograničene vidljivosti, stigli smo na snijegom pokrivenu stazu, zvanu Rimski put. Prema Snježniku preko grebena, a silazak preko Grla, glasio je put. Razina seksualne konotacije bila je previsoka da bi se ovdje komentirala. Krenuli smo grebenskim putem, praćeni snažnim naletima vjetra, po strmim kamenim blokovima i napokon na livade ispod samog vrha. Na vrh je potrebna penjačka vještina, pa smo bili na sve četiri i uz pomoć jezika smo se popeli na 1506 metara visok vrh Snježnik, najviši vrh dosad koji su osvojili queer planinari. Gore je strahovito puhalo, bili smo u potpunoj magli i oblacima, a kako je ekipa počela žestoko prilaziti rubovima provalije, odlučili smo se skloniti u ostatke izgorjelog planinarskog doma koji se nalazi pod samim stijenama. Odavde smo se preko Grla spustili natrag na Platak.

Konobarica u domu, koju smo pozdravili pri odlasku i koja je mislila da se i njoj osmjehnula sreća jer nas više nikad neće vidjeti, bila je zgrožena našom pojavnošću i rezolutnim izborom ručka koji je obuhvaćao i grah i ćevape i palačinke i pive i sve što smo u proteklih 24 sata isprobali u tom domu.

Svemu lijepome stigne kraj, pa tako i našem druženju. Stisli smo si ruke i pozdravili Platak, vozeći se goranskim cestama prema autoputu. Uz držanje palčeva da nam auto ne rikne opet na pola puta do Zagreba, stigli smo nazad kući, bogatiji za još jedno zrnce sreće, smijeha i zadovoljstva koje ispunjuje članstvo Queer Sport Outdoorsa.





21

petak

prosinac

2012

Krug po Medvednici

Izvještaj sa izleta na Medvednicu 9.04.2011. (MS)
(Foto MS, JĐ)


U ranim jutarnjim satima malo društvo entuzijasta se okupilo na okretištu Mihaljevac i nakon ispijene kisele kave su krenuli prema tunelu koji vodi prema Medvednici. Polaganim tempom smo krenuli na dobro uhodani put prema prvom odmaralištu gdje su neki članovi pokazali da im je dobra kondicija samo riječ na papiru. Nakon kratke pauze dolazimo do malog čistog potoka koji smo uspiješno preskočili te nastavili putem uzbrdo gdje je pobočnik odmah bio počašćen s nekoliko šarenih psovki. Nakon uspona smo došli do lijepe zelene livade zvane Danjke. Ponovni zasluženi odmor za ljude. Uživanje u toplim zrakama sunca i brzi pokret prema odmorištu Hunjka. Popijena pivica i hladni vjetar su nas natjerali na strmi spust prema livadi s koje se pruža veličanstveni pogled na Hrvatsko zagorje, a nakon nje dolaze strašne Horvatove stube. Njih čak 500. Dobro je bilo što smo se spuštali niz njih. Na pola puta smo naišli na dva vidno iscrpljena planinara i ohrabrili ih da su tek na pola puta do vrha.

Pri samom dnu stepenica je tunel kroz stijenu i čim ga se prođe se može čuti žumor obližneg potoka kod Horvatovog odmarališta i urlikanje nekih klinaca.

Zauzmemo mjesto na klupicama i vadimo termosice s kavom koja je bila prezasicena šećerom. Krećemo ponovno uz strmi uspon prema samom vrhu, a pobočnik i dalje trpi novi rafal uvreda i pitanje da li ima još puno do vrha. Članovi su bili bolje volje kada im je slagao da je to odmah iza ugla. Nakon sat vremena uspona vrh se počinje nazirati i snaga se u svakom članu budi. Uspon nam je prekinula srna koja je preskočila preko našeg puta. Nismo je je htijeli loviti iako smo bili gladni. Čekali smo da ona ode svojim putem te nastavili dalje.

Vrh je osvojen kao i ponovni pogled prema Zagorju. I sada se bacamo na ono što najbolje znamo i umijemo. Jest i pit. Neki jedu neki piju. Nakon cuge i klope smo se išli malo izležati na skijašku stazu gdje je gospodična Kostelić razvijala svoj talenat. Taman kada smo svi lagano tonuli u san nas je probudio poziv petog člana koji je išao na vrh, a taj poziv ne znači ništa drugo nego nova piva.

Upoznavanje kolege i nakon stanke krećemo prema Medvedgradu. Duga šetnja ali ovog puta nizbrdo je jako jako osvježavajuča kao i pogled koji puca s Medvedgrada. I moram priznati da je Zagreb jedan jako jako ružan grad, a najviše dio grada Dubrava (olimpijsko selo). Nismo se zadržavali dugo te smo krenuli prema zidinama Medvedgrada gdje je bio parkiran auto od novog člana. I tamo sam naučio da se zidine grada protežu do Črnomerca, ali ajde. Cilj je važan ne put. Pronalazak automobila nas sve jako veseli i nismo mnogo zanovijetali. Vožnjom do Mihaljevca i čekanjem tramvaja završava još jedan uspješan izlet veselog mladog i manje mladog društava iz QSporta.




20

četvrtak

prosinac

2012

Hrastovička gora

Izvještaj sa izleta u Petrinju i Hrastovičku goru 20.02.2011. (VO)
(Foto MS, ST, JĐ)


„Kartu čitaj, seljaka pitaj!“ Stara narodna mudrost nije upalila. Prvo, karte nismo imali, već samo maglovitu ideju predsjednika o smještaju gradića Petrinje i banijskih gorica oko njega, a što je isti gospon zapisao deskriptivno na komadić papira. Nije bilo ni seljaka, izuzme li se lukava i prastara babetina koja nam je pokazala put i potaknula riječima: „Ajte, djeco, ajteee... Hrastov'ca vas čeka“. For the record, nismo išli u Hrastovicu, nego je to bila alternativa za povratak.

Hrastovička gora izgleda pitomo i lijeno polegnuta između Petrinje i mjesta Hrvatski Čuntić, a zapravo krije strmine od kojih zaboli glava koliko i noge. Zbog toga je postala zanimljiva planinarima, a nakon Domovinskog rata počelo se s markacijom planinarskim puteva. Obišli smo veći dio te mreže. Ali prvo smo prošetali Petrinjom, starim gradićem na Baniji, gdje se svake godine na dan sv. Lovre (Lovrenčevo) održava dernek domovinskih razmjera. Preko puta crkve je i kafić gdje se okuplja probrana mladež, a što se točno događalo pri ispijanju prve jutarnje čajkice/kavice nije pristojno opisivati.

Od groba do groba
Naš je put vodio uzbrdo mimo petrinjske bolnice i uz nasip potoka Petrinjčice. Uspon po lijepom vremenu nije uništila ni morbidna atmosfera; naime, obišli smo groblje i masovnu grobnicu. Groblje sv. Vida iznenadi svojom pojavnošću, gotovo iza ugla, a masovna grobnica u koju su bačeni hrvatski branitelji nalazi se tik do nečijeg vinograda i ponad stare vile petrinjskog velikana kobasica i pašteta Gavrilovića. Nastavljajući rubom šume, stalno pod prijetnjom metka od talijanskih lovaca koji često love ptičice po Baniji i s ponekim vidikom na Petrinju, gacali smo po blatnjavoj stazi do sela Cepeliš.





Medvjeđa usluga
Nevjerojatno je koliko filmski mogu izgledati putovi po oj junačkoj zemlji miloj. Obnovljene kuće uz one bez krova i poluzavršene gdje maltene svinje žive u istoj prostoriji gdje i ljudi, mnoštvo osmrtnica i čudnovati ljudi čudnovatih pogleda, a sve u toni blata, eto što je Cepeliš. A rekli su nam da se radi o predivnom selu podno brda. Mo'š mislit. Zapravo, vjerojatno su mislili na farmu konja, nekih čudnovatih malih konjića, vjerojatno azijske pasmine, koji su bili jedni od rijetkih živih stvorenja na našem putu. Ovdje počinje prava šumska staza, ali su se domaći medvjedi potrudili da nam ne bude teško. Odmah na početku uspona nalazi se jedan mali izvor, a pored izvora, na stablu, i staklena krigla kako ne bi ljudima bilo teško saginjati se. Zaključili smo da su medvjedi garant pljuvali i rigali u tu kriglu, pa smo bez pol muke uzeli kriglu i naiskap popili finu svježu izvorsku vodicu. Još smo uvijek tu, živi, poluzdravi, i za mrvicu luđi nego prije. Lutajući šumom, stigli smo i do utvrde Stara Hrastovica, odnosno do jednog polu-preživjelog zida iznad strašne provalije.

S vjerom u Boga i seljačka sloga!
Put dalje vodi širokim proplancima do planinarskog doma na Piramidi/Cepelišu, na 415 metara nadmorske visine. Tamo smo pojeli siromašan ručak i popili pivicu, te obišli masonski obelisk koji lokalcima služi za skrivanje smeća. Sišli smo jako strmom stazom u selo Hrastovicu, mjesto gdje je održan prvi skup radićeve Hrvatske seljačke stranke. Do Petrinje smo morali pješice, po cesti gdje su nas svi gledali kao gomilu luđaka, pa je čak i traktorist s prezirom prošao pored nas, smatrajući kako mora biti nešto silno nenormalno u šetnji lokalnim cestama. Uz kupljenu rakiju kod stričeka Ive i cijelu dužinu ulice Stjepana Radića, nije čudo da nas je autobus dovezao u Zagreb u spavajućem stanju.

Kako god bilo, još jedan lijepi, sunčani, aktivni i prijateljski izlet queer planinara!




19

srijeda

prosinac

2012

Plešivicom gore-dole

Izvještaj sa izleta na Plešivicu, Samoborsko gorje 6.2.2011. (VO)
(Foto JĐ)



Jutarnji sastanak queer planinara u Samobor počeo je tradicionalno u birtiji. Osmero nas odmah je na početko skratilo put prema drugom najvišem vrhu Samoborskog gorja, Plešivici koja se uzdigla na 779 metara nadmorske visine i time zatvorila Rudarsku dolinu gdje se radi nadaleko poznata Rudarska greblica. S domaćim tijestom u rukama grabili smo prema Anindolu, mjestu gdje je uplakana ostala neka ženska jer joj lik nije došao na spoj. Proglasivši mjesto sv. Ana Šmrkljava, jer sve što je iza nje ostalo je bio uplakani rupčić, po tradiciji su nas ispratili glasni psi a sunce je zasjalo kao da je kraj proljeća.

Napokon, reći će mnogi, jer nas vrijeme nije mazilo u ovih skoro pola godine rada Queer Sport Outdoorsa. Ova je godina počela sjajno, svaki put smo imali predivno vrijeme i ekipa se proporcionalno počela povećavati. Naš put po Samoborskom gorju vodi čudnovatim selima samoborske okolice, uz prekrasne vidike prema Rudarskoj dolini i masivu Oštrca (neki članovi ga zovu i Ooooo-ŠTRC!). Uz pojedine jadikovke, prijetnje i zapomaganja svijetlom predsjedniku, stigli smo u selo Kotare odakle se put odvaja prema Plešivici.

Priznajem, nije lako popesti se na Plešivicu. Uz ispuštanje krikova i sklizanja po još uvijek postojećem snijegu, nakon psihičke borbe s tri vrha od kojih niti jedan nije onaj pravi stigli smo na vrh Plešivice. I tu nas je čekala predivna nagrada; sunčani vrh s predivnim pogledom prema jugu. Sa suzom u oku, sunčali smo se i pohlepno jeli sve što se našlo u ruksaku. Nakon kojih pola sata, spustili smo se na Poljanice, u lovački dom, gdje smo se osvježili pivicom.

Na povratku smo imali i malo avanture, jer je svijetli predsjednik pod utjecajem opojnih riječi krivo skrenuo pa smo završili na nečijoj njivi s koje smo se izvukli preskakajući potočić i uspinjajući se prema cesti koja nas je odvela u selo Braslovje. Povratak u Samobor i zadnja piva prije busa za Zagreb ponovno je potvrdila neprekidnu sponu našeg društva kojemu nema premca u Hrvatskoj.



18

utorak

prosinac

2012

Strahinjščica

Izvještaj sa izleta na Strahinjščicu 23.01.2011. (VO)
(Foto JĐ)


„Ono tamo je vrh?“ Zbunjena lica izletnika spojena su s bolovima u vratu od naginjanja glave uvis. „Aha, al nije teško, malo uspona i tamo smo“. Izbjegnut je klasičan odgovor da se radi o stalnom usponu, koji uzrokuje dahostaj i znojocur. Uostalom, ne zove se brdo badava Strahinjščica. Ponekad, u rana praskozorja, moguće je vidjeti dedeka Kajbumščaka kako se pentra po zagorskim bregima, pijan k'o stoka, i vrišti „Pa kaj bum sad?!“. Nekako smo se lako odlučili krenuti istim putem.

Krapina je dočekala tročlanu ekspediciju predvođenu svijetlim primjerom voljenog predsjednika Queer Sport Outdoorsa sunčanim vremenom, kao stvorenom za penjanje po brdima. Uz obilazak lokalnih znametnosti, koje uključuju i fascinaciju izletnika modnom konfekcijom „fešn gurua“ Borisa Banovića i čitanjem jelovnika krapinskog pračovjeka koji je morao biti vrlo bogat da plati basnoslovne pare za običan zagorski ručak, queer planinari su se zaputili prema selu Strahinju. Uz lukave cucke koji su se pleli pred našim nogama i jutarnje pozdrave zagorskih purana od kojih će mnogi platiti glavom svoje postojanje u idućih par tjedana, stigli smo do lokalnog raspela. Pogođen iznenadnim udarcem vjere, predsjednik je kleknuo i pomolio se za grešne duše učesnika izleta prije nego krenu u divljinu oko zagorske prijestolnice.

Uspon je bio oštar, ali iskusni planinari su lako prešli tih sat i pol vremena i sretno stigli pred zatvoren planinarski dom (618 m) koji zimi ima otvorenu zimsku sobu. Uz svu maštu nismo mogli zamisliti da se radi o natkrivenoj terasi s lijepim pogledom na krapinsku okolicu. Tu su se smjestile dame u najboljim godinama, sve oduševljene našom pojavnošću. Vidjevši nas jadne i neuhranjene, udjelile su nam kolače i majonezu te ubrzo otrčale hihotajući se samo njima znanim stvarima. Dotle smo mi ručali ono što smo imali u ruksaku i uz pivicu čilali na zimskom suncu. Potom smo se uputili prema vrhu Dedek (754 m), gazeći po finom snijegu. Okolica je kao iz razglednica, plavo nebo, inje na drveću, snijeg... i na kraju pogled na sve strane! Stojeći na toj čuki, s filozofskim pogledom u daljinu, shvatili smo svu besmislenost planinarenja. Umjesto da se tu pržimo na predivnom suncu, na svježem zraku se penjamo da bismo se spustili, a mogli smo cijelo vrijeme truliti ispred TV-a i gledati turske sapunice!
Uz poneku grudu snijega bačenu ravno u bulju predsjednika počeli smo se spuštati prema Jelenskim pečinama. Kako je pivica počela djelovati, a poneki su odlučili umjesto pravih naočala staviti sunčane bez dioptrije, ekipa je u nekoliko navrata skoro dobila izravnu kartu za silazak naglavačke. Raznih pirueta ne bi se postidile ni prave pravcate balerine, ali konačan faux pas se nije dogodio.

Krikovi iz zagorskih kleti nesumnjivo su stavili točku na i još jednog uspješnoh izleta. Strahinjščica nas nikad neće zaboraviti, a ostatak dana je proveden u poluležećem stavu u lokalnom restorančiću i na gradskom kolodvoru.





Oznake: Krapina

17

ponedjeljak

prosinac

2012

Skrad, Vražji prolaz i Zeleni vir

Izvještaj sa izleta u Skrad 21.11.2010. (VO)
(Foto JĐ)


U posjeti Nečastivom
Okolica Skrada definitivno je služila kao kulisa snimanju Gospodara prstenova. Cijelom doživljaju pomogla je i niska magla, dajući spooky izgled šumi gdje se nitko od četvero neustrašivih ne bi iznenadio kad bi ispred nas ispao poneki hobit ili vilenjak. No nije. Zapravo, bili smo sami samcati cijelim putem. Skrad je malo mjestašce u Gorskom kotaru, nekako smješteno između Ravne gore i Delnica. Kao stanovnici velikog grada, odmah smo priupitali prvog stričeka na putu da li zna gdje je hotel, pošto od tamo kreće planinarski put. Čovjek nas je pogledao i rekao da nam neće reći jer je hotel zatvoren. Ugodni i ljubazni domaćini su nas dočekali i u jedinom otvorenom kafiću, podno zatvorenog hotela. Cugali su već u deset ujutro, kao i vođa našeg puta (ovlaš da se malo ugrije na hladnom zraku), a svakog od nas su pogledali krvavim očima od glave do pete ne izustivši ni jedan glas. Krenuli smo jednim od rijetkih planinarskih puteva gdje se prvo silazi, a potom uspinje. Prema samom grotlu pakla.

Moralni pad predsjednika
Grabeći po mokrom lišću i zaustavljajući se pored info-plakata o bilju i životinjskim vrstama koje obitavaju na ovom području, silazili smo strmo prema dubokoj usjeklini. Uz slikanje i preskakivanje potočića razvio se visoko intelektualan razgovor. U velikom zanosu visokih misli, vođa puta i od članova proglašen predsjednik koji je potom zaveo coup d'etat, pao je svom fizičkom i moralnom dužinom, poskliznuvši se na urotničkoj mokroj mahovini. Srećom, nije dozvolio antidiktatorskim elementima da se taj pad i ovjekovječi slikom. Nastavili smo dalje, preko potoka Jasle, lijepih puteljaka podno visokih stijena, sve do Zelenog vira i slapa Curka. Sudionici izleta su zanijemili od čuđenja, što zbog pećine nalik Gollumovoj gdje izvire Zeleni vir, šro zbog elegantnog vodopada ispod kojega smo se provlačili, što zbog nakupine ostataka životinja za koje smo nonšalantno zaključili da su od srne, jer medvjed ne može biti toliko uredan.

Domaćica oštri noževe
Nastavak puta nas je doveo do čaja i pive koja se služi u izletničkom domu, nedaleko Zelenog vira. Bili smo jedini gosti, zapravo se činilo da tjednima nitko nije prošao ovim putem. Gladni smo priupitali što ima za jesti. Na odgovor da ima nešto pečenog, odmahnuli smo rukama shvativši zašto su nam ruksaci toliko ogromni – zbog hrane koja je bila u njima. Međutim, domaćica je počela pred nama oštriti noževe, što nam je bio dovoljan znak da prestanemo mljeti gluposti i planiramo kako pobjeći od suvremene ženske verzije Raskoljnikova. Ženska nije imala ni smisao za humor. Dobili smo popust za ulaz u Vražji prolaz, a kad smo je upitali da li ulaznice trebamo dati Nečastivom na uvid, nije baš shvatila. Kao ni primjedbu da ima daždevnjaka na stolu, naime porculanskog.

Vrag i sv. Bernard zajedno

Nastavili smo put kroz Vražji prolaz, usjeklinu koja prati jedan potočić i postaje sve uži, dok na kraju nestane puta. Napravljeni su mostići koji spajaju stijene. U ovom carstvu Beelzebuba i đavla, gdje je mračno i vlažno, a stijene se opasno nadvisuju nad glavama planinara, smjestio se i kip sv. Bernarda, zaštitnika planinara. Pobožnom šutnjom prošli smo ovo grozno mjesto u devetom krugu pakla i nastavili prema maloj nadstrešnici koja nam je poslužila za ručak. Turobna kišica je počela padati, a mi smo smiono žvakali svoje sendviče, ni na trenutak misleći da bi nas netko mogao zlokobno promatrati s okolnih visova.

Tko je u špilji?
Naime, iznad nadstrešnice nalazi se Muževa hiža, mala špiljica do koje vode neki poluviseći mostovi. Hrabrim korakom na kraju skupine, vođa puta je smjelo prepustio članovima da vide ima li koga doma. Šaljivdžije svjetskog glasa su upalile mobilni svjetionik i krenuli brzinom puža u osvajanje zlokobne špilje, da bi se brzinski okrenule, riskirajući srčani udar pojedinih članova. Tolika hrabrost nas je ostavila nepokoljebljivima u usponu iz Vražjeg prolaza prema Skradu. Uz oštar uspon pala je i jača kiša, ali smo uskoro sretni i živi došli u Skrad.
Hvala svima na ugodnom društvu!


Oznake: Skrad, gospodar prstenova, vrag, špilja, kiša

16

nedjelja

prosinac

2012

Marš na Japetić

Izvještaj sa izleta 20.08.2011. (VO)
(Foto TP, JĐ)

Ljeto na Japetiću. Tako smo nazvali naš planirani šestosatni izlet u Samoborskom gorju. Po starom dobrom običaju, koji se na izletima Queer Sport Outdoorsa pretvorio u tradiciju, podu plali smo broj sati, pa smo proveli predivnih 12 sati na planini. Četvorica neustrašivih prošla su oko 40-ak kilometara, pa se lagani izlet pretvorio u nešto kao marš na Japetić.

Put smo započeli na samoborskoj špici, ispijajući kave i pivu, smijajući se dječici kojoj prkaju baloni i nastojeći odagnati bilo kakvu pomisao da će nam izlet odnijeti hektolitre znoja. Šetajući se Hamorom, najzapadnijim dijelom Samobora, naišli smo i na cestovne zapreke zbog gradnje plinovoda, ali u tom trenutku nikome od nas nije palo na pamet da će takvi jednostavni zahvati odrediti kletu nam sudbinu. U Hamoru se put penje oštrim zavojima u naselje Gradišće i od tuda kreće trosatni pohod prema Japetiću. Sunce nas je tuklo kao šibama, s toplotnim udarima kad se izađe na livade između šumskih proplanaka. uz put se nižu vinogradi s već zrelom izabelom, koje smo brstili poput ptičica koje kao da imaju GPS, kad se s visina sjure na prve dozrele grozdove portugisca. Prolazeći kroz Draganje selo uživali smo u mirisu seoskih štala, a kad smo stigli u Slani dol, napokon smo odmorili nogice u bircu s predobrom domaćom rakijom (o,3 samo pet kuna) i ne-domaćom pivom. Konobar je bio toliko dobar da je puštao soft pop hitove, pogled prema hrptu Oštrca i povjetarac s njega je bio prekrasan, a i druženje s lokalnim konjima, zečevima i mačkama je ostavilo dojam da sve ide po planu i da krajnje uživamo u ovom izletu.




Uz dodatne napore stigli smo i do gostinjca sv. Bernarda, krasnu planinarsku kućicu ispod Velikog Lovnika, koji vodi bratovština istog imena iz Samobora. Srećom, taj dan je bio prvi nakon godišnjeg, kad je ekipa došla na radne akcije. Priželjkujući i samo takve radne akcije, gjde esmo od rekvizita u rukama članova vidjeli samo pivu i hranu, a niti jedno oruđe, popili smo dodatne pive (dečki nisu normalni, na +40 piju Tomislava) i vino (imaju dobar škrlet), pojeli svoj ručak, porazgovarali s gostima, pogledali svetačke slike i shvatili da smo već prešli 18 kilometara, jer se tu nalazi daljinar koji pokazuje kilometražu od gostinjca do Samobora, Vatikana, Jeruzalema, i sva druga svjetska središta. Odavde više nema velikih uspona, nalazimo se na jednoj visoravni oko sela Dragonoša i hitamo livadama prema Japetiću, ubirajući pritom kupine na putu. I tada, napokon, dolazimo na pl. doma na Žitnici pod Japetićem.

Terasa na kojoj smo sjedili daje predivan pogled prema Svetoj Jani, Jastrebarskom, Karlovcu, Crnoj Mlaki, Žumberku, a na horizontu se vidi i Klek. Jeli smo fine štrudle od jabuke i predobar gulaš od vrganja, a uz to slušali Radio Jastrebarsko za koji smo ozbiljno bili uvjereni da su ukrali neki CD iz Rusha, jer se vrtjelo apsolutno sve, od Lady Gage do trash hitova. Umor nas je savladao. Ležeći na stolovima, pokušavali smo gucnuti još malo pive, ali je išlo teško. U jednu pivicu je upala osa, pa se jadna nacvrcala i jedva hodala po stolu. Uz glasan zvuk „weeeee“ odletjela je preciznim pogotkom jednog našeg neustrašivog člana. Posljednjim snagama, sanjajući već kremšnite u Samoboru, natjerali smo se spustiti brzinski preko Velikih vrata u Lipovečku dolinu i tamo čekati autobus.




Prvi šok nam je došao na autobusnoj stanici. Bus je kretao tek za sat vremena, negdje oko osam navečer. Šok nad šokovima je došao par sekundi nakon toga. Letimičnim pogledom na dodatni papir, zaljepljen na oglasnoj ploči, shvatili smo da nema autobusa između pet poslijepodne i osam navečer zbog gore spomenutih radova. Idući autobus je išao točno u 22.45. Sreća nam je dosezala nebo. Prošetali smo se do slijedećeg zaselka, i otišli u birtiju Šoićeva kuća. Cijedeći posljednje kapi piva i vina plakali smo nad svojom sudbinom. I tako smo krenuli pješice, po jedinoj cesti koja vodi ovim zabačenim krajem, pokušavajući zaustaviti aute koji su bili rijetki poput ljetne kiše u pustinji. Razmišljajući o tome da pitamo nekog u nekretnini ima li pokoju pokretninu kojom se možemo otpeljati do Samobora, gdje nam je bio auto, ujedno smo psovali sve u šestnaest jer nam niti jedan auto nije htio stati.

Mrak se uvukao u samoborske šume. Ćuk i netopir dozivali su se preko brda. Ulaskom u Smerovišće, naselje na pola puta, naš dragi vozač se uspio uvaljati u nečiji auto i otišao bez traga, s blijedom nadom da će se vratiti autom po nas. Sa srcem u petama prolazili smo dalje mračnim stazama, praćeni oštrim lavežom pasa i kućama zlokobnih izgleda. Kad smo već odustali od svake nade da će vozač doći po nas, stigli smo u samo predgrađe Samobora gdje je prizor na dobro poznat auto izbrisao umor naših nogica koje su propješačile gotovo 40 kilometara.

Sve u svemu, bio je ovo zaista dobar marš na Japetić.


Oznake: Samobor, Japetić, ljeto, planina

15

subota

prosinac

2012

Hahlići - Grobničke alpe

Izvještaj sa izleta održanog 25. i 26.06.2011. (VO)
(Foto MS, KM, JĐ)


Ćunina glava, Mudna dol, Fratar... Lascinava imena koje je nadjenuo nadahnuti hrvatski narod toponimi su na Grobničkim Alpama odnosno Hahlićima, skupini prekrasnih vrhova iznad Grobničkog polja kod Rijeke, gdje su Queer Sport Outdoors planinari proveli dva dana u savršenoj atmosferi. Definitivno najteži, ali i najatraktivniji izlet koji je naš klub imao do sada ostavio nas je bez daha.

Put je započeo ranojutarnjim vlakom. Strpili smo se do sedam sati, kod Karlovca, kad smo otvorili prve pivice, za osvježenje. Nakon vriskanja u kupeu kad smo ugledali more, uskoro smo se našli s novim članom u Rijeci i trčeći došli do Delte, na autobus za Podkilavac. Radi se o selendri iznad Grobnika, poznatog po autodromu gdje je nekad glavna faca bio Tuđmanov unuk Siniša. Odavde smo krenuli kroz šumarke i kamene puteve podnožjem Hahlića. Put postaje sve kamenitiji, i uskoro ulazimo u kanjon Mudna dol.




Radi se o jedinstvenom kanjonu u Hrvatskoj, koji je potpuno neprohodan kad padne kiša. Zašto je to tako saznali smo nakon kojih pola sata. Put se penje u alpskom stilu, preko klinova, ljestvi i sajli kroz živu stijenu. Držeći se maltene zubima za stijenu, verali smo se bez straha, tek s pokojom suzom u oku za našim mladim životima. Da se radi o potpuno bezopasnom kraju dokazivali su i kosturi divokoza koje su rađe izabrale smrt u raljama vukova nego spuštanje sajlom kroz Mudnu dol. Znoj curi u potocima, sajle se nišu, nedostaju klinovi, ali mi smo neustrašivi, pravi mačo muškarci koji tek tu i tamo vrište od jada. Kako god bilo, uživali smo u Mudnoj doli , a bilo je i luđačkih prijedloga da ponovimo cijeli uspon.





Kad nam je već svega bilo dosta, put dolazi na livade između vrhova, a tu već puca prvi pogled prema Kvarneru. Sunce piči, a kad nam je svega bilo dosta, shvatili smo da većina više nema vode. Stoga smo pili toplu pivu. Srećom, povjetarac sa sjevera nas je hladio dok smo ulazili u šumu oko vrha Vidalja. Obišavši Vidalj, krenuli smo grebenom s prekrasnim vidicima prema Gorskom kotaru i nakon kojih sat vremena stigli pred pl. kuću Hahlić. Nalazi se na 1097 metara, na južnoj padini Obruča, na malom zaravanku između Dnića i Ćunine glave. To je zidana prizemnica s potkrovljem. Od doma se pruža lijep vidik na Riječki zaljev, otoke, Grobinštinu i Učku. Dom je okružen lijepom šumom smreke i planinske bukve. Smjestili smo se u jedan sobičak sa šest kreveta poredanih jedan kraj drugih. U domu nije bilo struje, pa je večernja atmosfera bila pomalo romantična. Što našim hladnokrvcima nije predstavljalo nikakav poseban doživljaj.

Predvečer smo se uputili na vrh Fratra. Put vodi oštrom uzbrdicom kroz šumu, pa po vrlo oštrom kamenu do vrha (1353m). Fratar je najmarkantniji vrh u području iznad Hahlića. Izdaleka je prepoznatljiv po tome što su mu padine strme i šumovite, a tjeme kamenito. Po visini je Fratar odmah iza Obruča, a zahvaljujući izdvojenom položaju, s njega je vidik mnogo dojmljiviji. Najviša točka označena je naslaganim kamenjem. Ovdje smo razvili našu duginu zastavu i bili sretni što smo, eto, sjeli na Fratra! Neki su zapjevali i Aleluju! Vidik je odavde predivan. Kao na dlanu ispred nas se prostire cijeli Kvarner. Vidi se sve, od vrhunaca sjevernog Velebita, preko Krka i Cresa, do uvala ispod Učke. Cijela Rijeka, Opatija, Kastavština, Grobinština... Na drugu stranu se nižu brojni klanci i vrhovi Gorskog kotara. Kako je sunce bilo već nisko, fotografije su naprosto umjetničke, a instinktivno je i naša brbljava ekipa u jednom trenutku naprosto zašutjela. Spustili smo se drugom stranom, preko niza opet oštrih kamenih gromada. Kod vrha Dnjića primjetili smo konje, koji slobodno pasu planinskim pašnjacima. Konji spavaju kod doma, a ujutro smo ih opet vidjeli, neki su iskazali i velike simpatije prema njima. Neobično, ali spavanje je došlo brzo. Umorna ekipa je uskoro nakon domaće maneštre započela svoj noćni orkestar.





Jutro je započelo ponovno sunčano i nakon doručka smo se popeli na Ćuninu glavu, vrh nedaleko pl. kuće. Odavde se lijepo vide svi vrhovi hahlićke skupine. Hodajući hrptom Ćunine glave, što nam je davalo mnoge konotacije, i izbjegavajući minska polja koja su ostavili konji, kao i gomilu muha koje su se rojile oko njih, prošli smo nekoliko bara, kaliće, odnosno hahliće po lokalnom izgovoru. Ionako smo trebali rječnik da bi razumijeli domara i dvije stare žene koje rade hranu u pl. domu. Iako je plan bio da odemo do Obruča, ipak smo se uputili prema Podkilavcu. Put vodi otvorenim livadama, uz brijegove čija je trava toliko zelena i niska da izgleda kao iz kolaža. Stalno imajući pored sobom vidik na more, a unazad na planine, sišli smo do Podkilavca gdje je završio planinarski dio ovog predivnog vikenda.

Svatko tko se skrio i nama doći nije htio, neka mu bude žao.

Oznake: rijeka, alpe, konji, kanjon, vrh, dom, more, piva

14

petak

prosinac

2012

"Slomljeni kukovi"

Izlet na Velebit, Dabarski kukovi - 24. i 25.09.2011. (JĐ)
(Foto VV, KM, JĐ, ALH)


Polako, lagano - ima vremena
Za naš drugi dvodnevni izlet odabrani su Dabarski kukovi, kameni vrhovi bez šume na srednjem Velebitu. Šiljasti vrhovi Dabarskih kukova na slikama izgledaju potpuno drugačije od okoline koja ih okružuje i zaista izgledaju fascinantno. Bio je ovo zaista najzahtjevniji izlet koji je do sada napravilo naše društvo. Čak nas je i naš precjednik poslao same na izlet jer je opako obolio. A da je išao s nama, sigurno se ne bi dogodilo ono što nam se dogodilo... Sve je počelo tako idilično...

U 7,30 sati nas devet queer planinara našli smo se na mjestu okupljanja. S obzirom da na izlet idemo na dva dana i da (kako smo mislili) na našem cilju nema ni vode ni struje, natrpali smo svoje ruksake što smo više mogli. Nakon prve kave automobilima smo krenuli prema Gospiću. Ali polako. Nismo žurili. To je naš običaj. Ne žurimo se. Ovaj put smo trebali požuriti, ali o tome malo kasnije.

Zastali smo na autocesti nekoliko puta, točnije tri puta do Gospića. Prvi put na piš pauzu, drugi put na kratki odmor, treći put na kavu. Kad smo stigli u Gospić naišli smo u lokalnu suvenirnicu, kasnije u trgovački centar kupiti nešto kolpe. Od Gospića dalje do naše polazne točke Baških Oštarija nema dugo. Putem smo, koliko smo mogli (jer su se mješale talijanske radio stanice) slušali radio u automobilima. Jedna pjesma obilježila je naš izlet: Moves Like Jagger (Maroon 5 & Aguilera). S obzirom da nismo žurili, tek oko 12,30 stigli smo u Baške Oštarije gdje smo ispred hotela Velebno (na 924 mnv) parikrali automobile i snimili prve fotke, čoporativne fotke na kojoj se svi smijemo. Tada nismo još znali što nas čeka.

Kome zvono zvoni?
Dok smo prolazili kraj crkve u Oštarijama zazvonilo je zvono. Kome zvono zvoni?! Nakon par minuta naišli smo na samom početku planinske staze na grupu penjača koji su nas pitali kamo idemo. Na kukove, do doma na Ravnom dabru, rekli smo. Idete pješice, cijelim putem, pitali su nas u nevjerici. Da, rekli smo! Nije nam bilo jasno zašto se toliko čude. Shvatiti ćemo kasnije zašto.

Odmah na početku veliki uspon. 400 metara nadmorske visine prema gore do vrha Ljubičkog brda (1320mnv) i skoro smo odapeli. Ali osjećali smo se super, atmosfera je bila jako dobra, ništa nas nije moglo zaustaviti. Uskoro smo sreli dvije djevojke iz Rijeke, članice planinarskog društva „Prpa“ (tako im je pisalo na majicama). Onako, među nama, mislim da djevojke igraju za naš tim (pa ako se prepoznaju, neka se jave, mogli bi zajedno na neki izlet!). Raspitivale su se za naše društvo, pričale su kamo one planinare. Bilo je baš dobro. Krenuli smo dalje prema Kizi. Kiza je kameni vrh na 1278 mnv gdje smo ručali i pentrali se po stijenama. Sa Kize puca predobar pogled prema Kukovima koji se nižu jedan za drugim. Mi ne idemo preko kukova, nego idemo prema planinarskom domu na Ravnom dabru, takav je bio plan.

Prokleta karta i krivo skretanje
Vođa puta imao je kartu koju je kupio u planinarskom društvu, no odmah nam je na Kizi bilo jasno da nešto nije u redu. Podaci su bili netočni, nisu bili ucrtani ni svi putevi. Bili smo pomalo zbunjeni. Nakon odmora imali smo nekoliko mogućnosti za nastavak našeg puta: prema Žutom kuku teškom stazom, lakšom stazom ili se vratiti malo natrag, pa dobar dio pješice prema domu na Ravnom dabru. U tom trenu „logičan“ nam se učinio ovaj put prema Žutom kuku koji je bio označen crvenom bojom upisanom na stijeni „TEŠKA STAZA!“ (možda nas je sunce opičilo po glavi pa smo krenuli upravo tuda). Mislili smo valjda, s obzirom da pola staza nije ucrtano, da ćemo naići na smjer za planinarski dom. Prevarili smo se. Strmina koja nas je čekala bila je zaista strašna. Spuštali smo se sa sve četiri noge, držali smo se zubima za zrak i pomagali jedni drugima pri silasku. Nakon silaska sa Kize krenuli smo opet prema gore, pa dolje, ponovno gore na slijedeći kuk, pa sa njega dolje, pa kroz klanac, pa opet gore na kuk, pa dolje s kuka... nitko ne zna koliko smo kukova prošli i kako se oni zovu. Cijeli put gore i dolje je bio strašno strm, zahtjevao je vješinu i spretnost. Nije nam bilo lako. Pomagali smo jedni drugima kad god je trebalo, čekali smo sporije članove društva i shvatili smo koliko je važno da budemo jedni uz druge i međusobno se pazimo.

Nakon nekoliko sati, već kasno popodne napokon smo sreli nekoga na putu, bili su to muškarac i žena koji su nam rekli da do Ravnog dabra imamo oko 2,30 sata. Tip je u minuti koliko smo pričali s njima žicao pivu nekoliko puta (nismo mu dali). Rekli su nam da požurimo jer će nas uhvatiti mrak. I požurili smo. Mrak je pao oko 19,30 sati. Imali smo lampe, ali dalje nismo mogli. Bilo je prestrmo, nesigurno za ići dalje. Mogli smo učiniti samo jedno – prespavati na otvorenom. Na našu sreću, par minuta prije nego smo morali stati prošli smo pokraj livade, pa smo odlučili prespavati na njoj. Utaborili smo se uz stijenu, nije bilo puno mjesta, ali dovoljno za nas devet. Nitko nije prigovarao niti paničario, mada vjerojatno nikome nije bilo baš lako.

Što će zvijeri večerati? (U očekivanju medvjeda – I. dio)
Raspakirali smo se i odmah počeli skupljati granje i paliti vatru jer je postajalo sve hladnije. Kad se vatrica razgorjela večerali smo i pokušali se opustiti. Bili smo svega svjesni i nije bilo lako. Umjesto u planinarskom domu spavati ćemo na otvorenom. Umjesto da spavamo na nekim ružnim krevetima (kojih smo se zgražali kad smo na internetu vidjeli slike) spavati ćemo na zemlji, na kamenu i ne samo to, nego ćemo spavati u društvu medvjeda, vukova, lisica, zmija... Od same pomisli na to dizala nam se kosa na glavi. Kreveti u planinarskom domu kojima smo se tako rugali bili su sada pusta želja. Stvarno, nije lako spavati na otvorenom kad znaš da oko tebe tumaraju medvjedi i vukovi. Možda ih privlaći naša pohana piletina i konzerve iz ruksaka? Možda ih privlaćimo mi? Tješili smo jedni druge da će sve biti u redu do jutra. Dok smo sjedili u tišini kraj vatre odjednom se začuo glasan zvuk koji je izazvao stravu na licima društva: Brrrruuuuuuuu!!! To sam samo ja! I moj stomak, rekao je jedan od nas. Bilo je smiješno tom trenu, kruljenje u želucu stvarno je zvučalo kao urlanje medvjeda. Ipak ništa od životinja nije prišlo našem utočištu osim lisica koje su nekoliko puta zacvilile u blizini.

Postajalo je sve hladnije pa smo grijali jedni druge, ali ipak imali smo sreće. U ovo doba na Velebitu već zna biti jako hladno, no te noći temperatura se spustila na 9 stupnjeva. Naša vatrica nas je grijala cijelu noć do jutra. Noć je ipak bila preduga, nismo se naspavali, ali ipak oko 6 pred svitanje svi smo utihnuli i zaspali. Oko sedam smo spakirali stvari, ugasili vatru i promrznuti i neispavani krenuli dalje. Naše utočište odlučili smo nazvati „Slomljeni kukovi“, po tome kako smo osjećali svoje kukove nakon cijelog dana pentranja i spuštanja po liticama i obećali smo da ćemo jednog dana na tom istom mjestu napraviti pravo utočište za sve nesretne planinare koji se nađu u neprilici kao mi.

Put bez kraja (U očekivanju medvjeda – II.dio)
Nakon što smo se popeli na stijenu iznad utočišta dočekao nas je predivan prizor. Magla u dolini između brda činila se kao prizor iz filma, kao iz bajke. Skroz dolje vidjela se Premužićeva staza, tu smo trebali stići, naš cilj kojim smo imali namjeru doći natrag do Baških Oštarija. Dolje na stazi vidjeli smo sitne točkice koje su se pomicale, bili su to drugi planinari. Morali smo nastaviti dalje, vjerojatno najstrašnijim dijelom puta. Hodali smo po samoj litici kraj provalije duboke oko 500 metara.

Put dalje izgledao je kao put bez kraja, opet gore-dolje, kuk ovaj - kuk onaj. Prolazeći kroz jedan od kanjona s jamama i špiljicama imali smo osjećaj da bi (napokon) ovdje mogli sresti ponekog medvjeda. No valjda smo ih sve preplašili. Odjednom se pred nama ukazala Majka božja Velebitska gdje smo se malo odmorili pa opet gore-dolje... I kad smo već valjda svi bili na rubu, kad nam je svima bilo dosta već svega, došli smo na raskrižje putova. Jedan je put vodio prema našem nesuđeom prenoćištu PD Ravni dabar, drugi Premužićevom stazom prema Oštarijama. Bili smo tako sretni jer smo napokon bili na pravom putu. Odlučili smo se odmoriti u domu koji je bio udaljen 15 minuta. Planinarski dom nalazi se u malom selu koje više ne postoji, jedina očuvana zgrada je upravo dom koji je nekad bio seoska škola. U domu su nas dočekali ljubazno, skuhali su nam kavu. Tamo smo se opet najeli. Za stolom do nas sjedili su penjači koje smo sreli na početku našeg puta. Jedan od njih često je skidao majicu, imao je predobro tijelo. Drugi je bio ozlijeđen, nosili su ga. Možda je njemu zvonilo zvono na crkvi u Oštarijama? Nakon odmora slijedili smo upute domaćina u domu i krenuli prema Premužićevoj stazi opet pentrajući se gore na brdo. Usput smo sreli planinare koji su nam rekli da su se i oni krenuli spuštati od Kize teškom stazom, ali im je bila prestrma i skliska pa su skrenuli na lakšu. Pa mi smo očito onda bili stvarno hrabri kad smo krenuli opasnom stazom (?!).

Kradljivice šipaka, povratak u Oštarije i Jadranka Kosor
Kad smo se napokon spustili sa brda, pred nama se otvorio pogled preko travnatih livada prema Oštarijama. Usput smo sreli tri gospođe koje su sjedile usred polja kraj automobila koje su nam ispričale kako njih prozivaju da su kradljivice šipaka, a htjele su nam, iako ne znam zašto, uporno uvaliti svoj broj mobitela kojega se nisu mogle sjetiti ni nakon 10 minuta razmišljanja i pokušavanja pogađanja broja. Šetnja do Baških Oštarija trajala je oko 30 minuta. Dok smo ulazili su selo zvono na crkvi počelo je zvoniti. Došli smo do hotela Velebno gdje smo bili parkirani, pa smo tamo odmorili i krenuli prema doma. Zastali smo na stajalištu Vukove Gorice na autocesti gdje nas je posluživala pomalo nervozna konobarica koja je od nervoze razbijala šalice. Valjda je znala da će joj uskoro doći uvažena gošća, jedna i jedina Jadranka Jaca Kosor. Zaista, Jaca je sa svojim ministrima i glasnogovornikom došla i sjela za stol kraj nas. Nije nas se baš dojmila. Bili smo preumorni. A nije ni zaslužila. Iako je malo nedostajalo da se dogodi incident...

Tako je završilo naše putovanje. Bilo je prelijepo unatoč tome što nismo uspjeli prespavati u planinarskom domu. Možda je upravo u tome ljepota ovog izleta. Bilo je tako nepredvidivo, a na kraju je ispalo jako dobro.

Nekoliko stvari koje smo naučili na ovom izletu:
1. Ne vjeruj uvijek planinarskoj karti, iako si je kupio u planinarskom društvu jer postoji mogućnost da je netočna i nepotpuna. Vjeruj zdravom razumu.
2. Medvjedi i druge zvijeri neće te napasti, pogotovo ako ložiš vatru i galamiš cijelu noć. Oni se sklanjaju od ljudi i opasni su jedno ako na njih naletiš i iznenadiš ih...
3. Na zahtjevniji izlet poput ovog treba nositi deblju odjeću i svakako vreću za spavanje.
4. Pomažući jedni drugima shvatili smo da smo pravi tim i da si možemo vjerovati.

Nekoliko zanimljivosti sa izleta:
1. Kad je pala noć vidjeli smo na nebu tisuće zvijezda, neopisiv prizor.
2. Pri silasku kroz jedan od klanaca izgubljen je prsten, „One ring to queer them all“.
3. Nismo sreli nikakvu divlju zvijer, vidjeli smo jedino bogomoljku, skakavca i pauke.







13

četvrtak

prosinac

2012

Nekoliko mudrih izreka i citata o planinama



Society speaks and all men listen, mountains speak and wise men listen.
John Muir

What is straight? A line can be straight, or a street, but the human heart, oh, no, it's curved like a road through mountains.
Tennessee Williams

In the mountains, the shortest way is from peak to peak: but for that you must have long legs.
Friedrich Nietzsche

Great things are done when men and mountains meet.
William Blake

Nobody trips over mountains. It is the small pebble that causes you to stumble. Pass all the pebbles in your path and you will find you have crossed the mountain.
Author Unknown

The mountains are calling and I must go.
John Muir

He who climbs upon the highest mountains laughs at all tragedies, real or imaginary.
Friedrich Nietzsche

If I have someone who believes in me, I can move mountains.
Diana Ross

What are men to rocks and mountains?
Jane Austen

Mountains are not Stadiums where I satisfy my ambition to achieve, they are the cathedrals where I practice my religion.
Anatoli Boukreev

Planinu će pomaknuti samo onaj tko je na početku pomicao kamenčiće.
Kineska poslovica

Kad dođeš na planinski vrh, nastavi dalje u visinu.
Zen

Live your life each day as you would climb a mountain. An occasional glance toward the summit keeps the goal in mind, but many beautiful scenes are to be observed from each new vantage point.
Harold V Melchert

When faced with a mountain, I will not quit! I will keep striving until I climb over, find a pass through, tunnel underneath or simply stay and turn the mountain into a gold mine, with God's help.
Dr. Robert Schuller

You cannot climb a mountain if you will not risk a fall.
Rick Beneteau

Champions know there are no shortcuts to the top. They climb the mountain one step at a time.
Judi Adler

Never measure the height of a mountain until you reach the top. Then you will see how low it was.
Dag Hammarskjöld

Only when you've been in the deepest valley can you know how magnificent it is to be atop the highest mountain.
Richard M. Nixon

It is not the mountain we conquer but ourselves.
Sir Edmund Hillary

Mountains viewed from a distance seem to be unscalable, but they can be climbed. The slopes that seem so steep seem to level off as we near them.
Anonymous

I learn something every time I go into the mountains.
Michael Kennedy

If the mountain will not come to Muhammad, then Muhammad must go to the mountain
Francis Bacon

Niko ne zna šta se iza brda valja.
Bosanska izreka

Brdo se s brdom ne može sastati, a živi se ljudi sastanu.
Narodna izreka

Over every mountain there is a path, although it may not be seen from the valley.
Theodore Roethke

What would be ugly in a garden constitutes beauty in a mountain.
Victor Hugo

11

utorak

prosinac

2012

Trijumf nad bijelom zvijeri

Izvještaj sa snježnog večernjeg izleta na Medvednicu (do Puntijarke) 9.12.2012. (TŠ, TP)
(Foto ALH)



Sile prirode bile su jake toga dana, tjerale strah u kosti naših junaka. Neki su došli sat i pol vremena prije na mjesto sastanka ne bi li dubokom meditacijom umirili duh i tijelo od straha. Zle sile su već potrgale noge mami od naše drage protagonistice. Obeshrabreni tom prijetećom porukom zlih sila u nevjerici smo je čekali no čim je dosla ohrabrila nas je svojim osmijehom i porukama jedinstva. Nakon kavice hrabro smo krenuli u naš pohod. Fizikalne sile, gravitacija i sila trenja borile su se protiv nas ali naš mladenački duh bio je jači. Išli smo hrabro i žestokim tempom. Sile su napadale sve jače pa su neki "everperspiration" mantrama pretjeranog znojenja pokušali otjerat zle sile. Nevjerica i strah su se počeli vraćati nakon tog neuspijelog pokušaja no onda vodstvo skupine preuzima jedina žena u skupini i lukavim slabijim tempom penjanja zbunjuje zle sile i pokazuje im ko je gazda.

Nastavljamo dalje uz mantru "svi za jednog, jedan za sve". To se iskazuje brojnim gestama poput posuđivanja baterija i planinarskih štapova. U dobrom duhu uz pjesme poput "oda radosti" te brojne padove, popraćene smijehom i prijateljskom rukom pomoći. Pobjedili smo sve sile koje su se toliko žestoko borile protiv nas. Pobjedonosno smo stigli na vrh zvijeri, hladnih zubi, skliske kože i hladnog zadaha. Zle sile su otisle doma plačući nakon sramote izazvane našim triumfom! Slavili smo, trčanjem, bacanjem po snijegu, grudanjem i krikovima cijelim putem do dole.

Smigl nam je pokusao oteti prsten ali nije uspio!

Na izletu je sudjelovalo 6 planinara:

Ines - rođena liderica
Tino - istinski junak koji se popeo na najteže brdo, a noge su otkazale poslušnost tri kilometra prije
Borna - kmica perverznjakuša
Marko - naš padavičar ove sezone
Leo - Rain Man - čovjek koji stalno ima mokru majicu
+ Čo'ek u zaleđu

07

petak

prosinac

2012

Izlet na istočnu Medvednicu

Slike sa izleta održanog 25.11.2012.
(Foto JĐ)


Dana 25. studenog 2012.g. Planinarsko društvo Uroboros organiziralo je izlet na istočnu Medvednicu. Cilj je ovog puta bio planinarski dom Gorščica. Livada Gorščica nalazi se na nadmorskoj visini od 740 metara a do nje smo stigli iz posljemenskog naselja Vidovec. Sve nas je iznenadilo lijepo uređenje ovog planinarskog kompleksa; tu se nalazi zgrada doma sa kuhinjom, Kaptolska lugarnica - velika glavna prostorija sa stolovima, slamnata kućica, klupice ispred doma, roštilj svima dostupan za korištenje, dječje igrallište, drvene skulputre... Posebno je lijepo što je sve napravljeno od prirodnih materijala - drveta. Ovdje je zasigurno prelijepo kad zapada snijeg. Nakon odmora, ručka i pive prema dolje, opet prema Vidovcu, krenuli smo drugim planinarskim putem.

Na izletu je sudjelovalo 10 planinara.





06

četvrtak

prosinac

2012

Ravna Gora (Gorski Kotar)

Slike sa izleta održanog 11.11.2012.
(Foto MS, ALH)


11. studenog 2012.g. PD Uroboros organiziralo je izlet u Ravnu Goru u Gorskom Kotaru te planinarenje po okolnim brdima. Automobilima smo se dovezli iz Zagreb i Rijeke. Iz Ravne Gore hodali smo do vrha i planinarske kuće Javorova kosa (1015 mnv) i Turmina. Prolazeći kroz lokalna mjesta među ostalim vidjeli smo i Frankopanski dvorac u Staroj Sušici, a u povratku okupirali smo i učinili friendly lokalnu krčmu. Bio je to još jedan predobar izlet...

Na izletu je sudjelovalo 16 planinara.






05

srijeda

prosinac

2012

11.prosinca - Međunarodni dan planina

Međunarodni dan planina obilježava se svakog 11. prosinca. Proglasila ga je Opća skupština UN-a 2003. godine, nakon što je Međunarodna godina planina, koju je UN proglasio 2002. godine, ukazala na potrebu stalnog osvješćivanja o golemom značenju planina i održivog razvoja njihova okoliša za očuvanje kvalitetnog života stanovništva.

Planine su ključne za život na Zemlji. Bilo da živimo na obalama ili na najvećim visinama, povezani smo s planinama i one utječu na nas na mnogo više načina nego možemo zamisliti. Upravo nas planine snabdjevaju sa najvećom količinom svježe i čiste vode, one čuvaju raznolikost biljnog i životinjskog svijeta i dom su jedne desetine čovječanstva. No ipak svakoga dana ekološka zagađenja, posljedice klimatskih promjena, iskorištavanje rudnih bogatstava, oružani sukobi, siromaštvo i glad prijete iznimnoj vrijednosti planinskih područja.

Upravo je zato Međunarodni dan planina prilika za stvaranje svijesti o važnosti planina za život ljudi, ali i općenito za život čitavog živog svijeta. Obilježavanjem ovog dana želi se naglasiti važnost postavljanja granica u iskorištavanju planinskih područja kao i potaknuti stvaranje partnerstva koje će donijeti pozitivne promjene planinama i gorama. Posebno se naglašava važnost koju planinska područja imaju za crpljenje vode i hranidbene resurse.

Simbol Međunarodnog dana planina tri su jednakostranična trokuta crne boje koji predstavljaju planine. Lijevi trokut ima plavi vrh u obliku dijamanta i predstavlja led na vrhu planine. Srednji trokut u svom centru ima narančasti krug koji predstvalja rudna bogatstva unutar planina. Desni trokut u donjem desnom kutu ima mali zeleni trokut koji predstavlja žitarice koje rastu na plodnom planinskom tlu.


03

ponedjeljak

prosinac

2012

Snježni izlet na Medvednicu

Izvještaj sa izleta na Medvednicu 2.12.2012. (JĐ)
(Foto MS, JĐ)


Druženje smo započeli oko 9,30 sati kavicom na okretištu Črnomerec. Nakon kave dio izletnika busom se dovezao do Lukšića, dio je stigao automobilom, dok se treći dio izletnika priključio u Lukšićima. S obzirom da je sa nama na izlet krenula i jedna poveća četveronožna planinarka, auto prijevoz organiziran je upravo zbog nje (i ZET-ovih pravila o prijevozu ljubimaca) i baš zbog toga, a već kada je dio planinara krenuo put Lukšića automobilom, shvatili smo da ćemo morati izmijeniti naš program izleta.

A plan je bio opak, trebao je ovo biti izlet sa puno hoda po zahtjevnom terenu i po lošim vremenskim uvjetima. Planirali smo doći od Lukšića preko Medvedgrada do doma Risnjak (724 mnv) pa od njega do slapa Sopot koji se nalazi u središnjem dijelu zapadne Medvednice te s njega planinarskim putom sa brojnim usponima i silascima doći do Donjeg Vrapča. S obzirom da je automobil bio parkiran u Lukšićima i da bi u se u slučaju da idemo do slapa morali vraćati istim putem, a to bi značilo dodatnih sat-dva hoda, odlučili smo, na razočaranje mnogih, skratiti naš izlet i pohod prema slapu Sopot ostaviti za neki drugi dan.

Dvanaest nas i planinarka na četiri noge smjelo smo krenuli u 10,30 sati put doma Risnjak. Najave hladnog vremena nisu nas brinule. Uskoro smo stigli do Medvedgrada. Zastali smo pred ulaznim vratima, ući naravno nismo mogli jer stari grad nije otvoren za posjete. Jedina novost koju smo tamo vidjeli bile su skele postavljene radi obnove sjevernog zida koji se počeo urušavati. Dok smo kratko odmarali kraj ostataka zidina Medvedgrada odjednom je počeo padati jak snijeg, a mi, sretni kao mala djeca, nadali smo se velikim pahuljama i mećavi. Ipak je ovo bio prvi snježni izlet ove sezone.



Od Medvedgrada prema Risnjaku vodi lijep šumski put, dijelom toliko širok da se po njemu može proći i automobilom, dijelom kamen i strm, sa brojnim potocima koji se slijevaju niz Medvednicu i na mjestima tako blatnjav da cijela cipela može u propasti u blato.

Na putu smo sreli rijetke izletnike koji su se već spuštali sa brda te više trkača u sportskoj odjeći sa brojevima, ni jak snijeg nije prekinuo njihovo natjecanje. Uz poneku grudu koja je povremeno doletjela sa strane, prisjećali smo se naših prošlih izleta, a više puta spomenuli smo tzv. Mušku stazu, onu istu na kojoj smo pred više od pola godine skoro ostavili dušu. I kao da smo je prizvali, pred nama se stvorio sličan strmi put. Teškom mukom prošli smo taj dio puta za desetak minuta, kreveljeći se i psujući , povremeno smo zastali i smijali - pronašli smo novu Mušku stazu. Putem kraj nas u smjeru Zagreba strmine i provalije, no od magle grad nismo mogli vidjeti.



Desetak minuta dijelilo nas je od dolaska u dom Risnjak, pa smo već gladni i žedni pružili korak. U dom smo stigli oko 13 sati. Kao da su se svi planinari Mikulića i Lukšića baš odlučili za ručak u ovom domu, nije bilo mjesta ni za jednim stolom pa nam nije bilo druge da ručamo na stolovima pred domom. Našli smo 2-3 klupe na kojima nije bilo snijega te smo prostrli hranu iz ruksaka. Bilo je tu kao i obično svega, raznih sendviča i voća, pohane piletine i salate, iz doma smo naručili kavu, pive i čaj. Bilo nam je hladno, ali bilo nas je baš briga.

Nakon oko 45 minuta krenuli smo put Mikulića. Klizavom, snježnom i blatnjavom stazom stigli smo oko 15 sati do grada. Prljavi, mokri i veseli pozdravili smo se do nekog sljedećeg puta. Za nama je ostala Medvednica u snijegu. U gradu je padala kiša.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.