29

subota

prosinac

2012

Izlet na Tuhobić

Izvještaj sa izleta 6.11.2011. (VO)

U rano jutro Zlobin izgleda onako kako mu i samo ime kaže: zlobno. Iako je vlak iz Rijeke stigao u mjesto u bakarskom zaleđu već u 8.15 ujutro, lokalna oštarija se otvorila točno u devet, unatoč vapajima osmero planinara za kavom i čajem. Nakon smilovanja lokalnih moćnika, krenuli smo putem suhozida, praćeni škurom burom, prema cilju našeg putovanja, prema Tuhobiću.

Tuhobić je izdužena planina strmih strana, što se pruža primorskim rubom goranske visoravni, od Gornjeg Jelenja prema Fužinama, u dužinu od oko 5 km. Osobito je zanimljivo da je ovdje izrazita i oštra granica između goranske i primorske vegetacije - ni na jednoj planini granica između goranskih šuma i primorskih krških terena nije tako oštra i upadljiva kao na Tuhobiću. Izabrali smo naoko lagan put iz Zlobina sa silaskom u Fužinama gdje smo već danima sanjali palačinke od šumskog voća i krempite. I tako je naš puteljak vijugao lokalnim toponimima koji su svi jedni dražesniji od drugih: od Prdočaja do Vučje Škulje. Vuka i medu, iako su nam bili na umu, nismo susreli.




Ali smo našli lovačku čeku koja izgleda kao visoki čardak i gdje se naša ekipica počastila portugiscem. Ok, reći će mnogi, pa zar već u deset ujutro? Ali blagoslovom ranog ustajanja, tolkienovskog okruženja, a napose suverenom željom svijetlog predsjednika PD Uroborusa, plemenita krv potekla je potocima u žedne usne queer planinara. Uz notarevo pjevušenje «Vino, vino na usnama....» i poboljšanu krv, shvatili smo da nam nedostaju markacije te da se nalazimo na skliskom terenu gubljenja između Vučje Škulje i goranskih visova.

Vadili su se mobiteli, GPS-ovi, karte, a predsjednik se čak popeo na sporednu glavicu ne bi li svojim očima protumačio gdje se nalazimo trenutno, ali je samo pametno čitanje planinarske karte (vještina koja je ekvivalentna sedmom razredu osnovne škole) našeg zemljopisca rezultirao sasvim logičnim zaključkom: «Ne znam o čemu vi pričate, ali mi smo na dobrom putu».

I doista, bili smo. Već pomalo gladni a i nacvrcani prolazili smo pored lovaca i njihovih pasa, gljiva bljuvara i čudesnih kukaca, malo po malo, kroz šumu i šikaru, pa na otvorene livade. Nošeni vjetrom, probijali smo se travnatim hrptom Tuhobića, sve dok napokon, nakon tri sata ugodna hoda, nismo stali na 1109 metara visok vrh. S vršnoga travnatog bila strmih strana pruža se dobar vidik na Riječki zaljev, Učku, Snježnik, Risnjak i Medviđak, a u dubini na izviđački dom Lepenica, jezera Lepenicu i Bajer te na riječku autocestu s obje strane tunela. Pokušali smo i stopirati, ali nitko nije stao.

Unatoč divnim pogledima, a posebno na crne oblake koji su nam prijetili sa sjevera, brzo smo sišli s vrha i u jednom malom skrovištu od vjetra počeli jesti prvi pravi obrok dana. U roku od par minuta nestale su kile kruha, salame i sira. Došao je i trenutak rastanka, jer je ovo bio izlet u kojem su sudjelovali kako Riječani, tako i Zagrepčani.

Suze su se lile dok se zagrebačka ekipa rastajala od predsjednika i njegove svite. Zagrepčanci su se spustili istim putem prema auto koji ih je čekao u Zlobinu, a umjesto da odu u Fužine, ekipa se fino odvezla u Kostrenu i pila kavu na rivi. Dotle se riječki ogranak gubio po šikarama goranske strane Tuhobića i Jelenčića, te nakon dva i pol sata hoda, na kraju i po kiši, stigla u Fužine. Palačinke nisu bile nešto posebno dobre. Kao ni vino.

Bilo nam je divno kao i uvijek, i očekujemo nove izazove za samo nekoliko dana!





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se