27

četvrtak

prosinac

2012

Ooo-štrc!!

Izlet na Oštrc 24.07.2011. (JĐ)
(Foto JĐ)


Hrabre prati sreća
Do masovnog otkazivanja sudionika izleta došlo je već u subotu ujutro, uglavnom zbog najave jako lošeg vremena za nedjelju, tako da je grupa od deset pala na četiri. Četvorica hrabrih nisu namjeravali odustati, iako su bili svjesni što ih čeka sutra. Prognoza za nedjelju bila je očajna.

Nedjelja je svanula hladna, oblačna. Kiša je padala.
Na mjestu okupljanja popili smo kavu. Kiša je lijevala.
Uz prvu kavu, razgovor o svemu i svačemu primijetili smo da kiša pojačava.
Brijem da nam se svima u glavi motala dilema, crv je vjerojatno već bio proradio: Kako ćemo ovo izdržati? Biti ćemo mokri do kože! Možda smo ipak trebali razmisliti malo bolje???
No nitko o tome nije rekao ništa. Nitko nije rekao ni A.

Sjeli smo u bus i stigli do Samobora. Kiša je lijevala ko iz kabla, totalni potop.
Razgledali smo novi kolodvor i shvatili da je on udaljen 20 minuta od centra Samobora gdje počinju markacije. Nije bilo druge nego da se pokrenemo. Samo pet minuta trebalo je da budemo mokri ko miševi. Naišli smo u trgovački centar kupiti sendviče i vodu… i nekoliko minuta kasnije, unatoč svim najavama i lošim slutnjama, kao da je nas netko pitao, dok smo još stajali pred tim dućanom - kiša je potpuno stala i oblaci su se počeli raskidati. Mogli smo veselo nastaviti svoju avanturicu.

Hrabre prati sreća, reklo bi se (Bog čuva lude i pijance, rekli bi zločesti).

Legenda o bečkom odresku

Od Samobora do našeg cilja vrha Oštrc na Samoborskom gorju ima oko 2,5 sata hoda kroz šumu i jednim manjim dijelom makadmaskim putem. Iako je najavljena jednostavna staza i uspon, nije bilo baš tako lako (vodič je očito malo zabrijao dok je pisao plan puta). Na mjestima je bilo i dosta blata. Ništa nam nije smetalo.

Prošli smo kroz selo Palačnik koje je (pogotovo neke od) nas asociralo na nešto drugo, pa smo pogledom tražili palačinkarnicu, ali nije je bilo. Prošli smo kroz prelijepe vinograde i voćnjake koji se spuštaju po obroncima, oblaci su se razišli pa smo mogli uživati u pogledu na samoborska sela s jedne strane brda i na Zagreb s druge strane.

Cijelim putem do prvog doma samo jedno nam je bilo na pameti. Prije kretanja našli smo na internetu nekakav članak o bečkom odresku kojeg poslužuju u planinarskom domu na Velikom dolu. Navodno je on velik i ukusan, pa smo se u svom dopisivanju danima prije polaska na izlet nabrijavali na taj odrezak. Zato smo i malo potegnuli, požurili, da do doma dođemo što prije, a bili smo već i pošteno gladni. Domaćini u pl. domu dočekali su nas ljubazno, osim njih 5-6 za stolom u domu nije bilo nikoga. Gazda je rekao da ima manje ljudi zbog lošeg vremena, a i jer su svi na moru pa im je valjda bilo drago da nas vide. Upravo su bili ručali. Jeli su nešto što je izgledalo kao bečki odrezak, ali nije izgledalo kao nešto posebno. S obzirom da smo došli probati taj „famozni“ bečki odlučili smo ga provjeriti. Kuharice su se bacile na posao, miris iz kuhinje polako je preuzeo dom, ubrzo je hrana poslužena, a bečki odrezak poslužen nam je i bio je – OGROMAN. Osim što je bio velik bio je i ukusan, a pivica uz njega sjajno je prijala te uz ovako dobro društvo osjećaj je bio potpun.

Nakon ručka i odmora krenuli smo prema vrhu. Bio je to ipak najnaporniji dio pentranja jer smo se upravo bili natrpali preko ušiju pa nam je od uspona koji je bio pred nama padao mrak na oči. Nakon oko pola sata došli smo na Oštrc (752mnv). Vrh je bio u oblaku, no oblak se maknuo i pogled se polako otvarao. S obzirom da je precjednik nosio šarenu zastavu na bliski istok nismo gore imali čime mahati. Nakon kratkog guštanja i odmora na vrhu spustili smo se do pl. doma Željezničar (kojeg smo u dolasku na vrh zaobišli) i popili pivce. Domaćica u domu uživala je u maratonu španjolskih sapunica na tv-u. Ay poblesita.

Pridružili smo joj se u gledanju i komentiranju (muških) glumaca iz domaćih i stranih sapunica, na što se ona smješkala i okretala glavom prema nama kad god bi je iznenadio nekakav zanimljiv detalj koji smo izvalili.

Napad gladne svrake
Nakon odmora brzim tempom krenuli smo prema dolje istim putem jer smo imali namjeru još malo proskitati Samoborom i probati poznatu kremšnitu. Usput smo zastali na oltaru u šumi i zahvalili se razapetom Isusu za sve lijepo što smo toga dana doživjeli.

U Samoboru na glavnom trgu smo sjeli i naručili kremšnite. Sa jednog od susjednih stolova nas je promatrala svraka, interesiralo ju je imamo li što za jesti, naravno.

Ovo što slijedi prepričati ću onako kako su mi ispričali jer istom nisam svjedočio, morao sam na „jedno mjesto“. Naime, luda svraka, kad je očito primijetila da sam se ustao i otišao i da je kremšnita ostala na stolu bez zaštite, doletjela je na prazan stolac i htjela se poslužiti mojim desertom!! Drugari su mi onako kul rekli da su je potjerali jer su htjeli zaštiti moju kremšnitu, no ja u glavi zamišljam tu scenu malo drugačije – zamišljam ciku i viku, skakanje sa stolaca i mahanje ručicama na sve strane. Dečki, hvala što ste mi spasili kremšnitu! Bila je fina.

Imali smo vremena još za malo šetnje gradom i jednu pivu u samoborskom pubu pa smo krenuli prema kolodvoru.

I najizdržljiviji su se umorili

U autobusu nas je preuzeo polako umor. Pošteno smo se nahodali pa su neki lagano drijemali, neki su meditirali, neki su razmišljali o nečemu toplom da ih grije nakon kiše, neki o svemu tome zajedno.
I što još napisati za kraj? Bilo je jako dobro, kao i uvijek.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se