22

subota

prosinac

2012

Risnjak, Platak, Snježnik... Kraljevica?

Izvještaj sa izleta 26. i 27. 03. 2011. (VO)
(Foto JĐ, ST)

Sve je počelo obećavajuće, prema planu. I onda smo se suočili sa stvarnošću. Petorica Queer planinara u jednom autiću koji je zadahtao već iza Karlovca, a kod Vrbovskog je definitivno odlučio prekinuti svoj jadni, mali život. Stajali smo ko blentavi nasred autoceste, čekajući da se ohladi motor. Trubili su nam iz svih mogućih trabanata koji su vozili autocestom prema Rijeci, dok se četvero znalačkih ne-vozača naginjalo nad haubom crknutog auta. Naš dragi vozač je bio na rubu živčanog sloma, a vrli predsjednik je pritom saznao da je planinarski dom u kojem smo trebali noćiti i gdje smo imali rezervacije – zatvoren. Kako su se iznenađenja redala kao na industrijskoj traci, bilo je samo pitanje na kojem kilometru će netko poginuti.

Sitni šleper sa razgovorljivim vozačem stigao je na ugibalište s lijepim pogledom prema Vrbovskom. Ekipa u punoj ratnoj spremi za osvajanje alpskih vrhunaca stisnuo se ilegalno u auto i kao na lunaparku se vozila gore-dolje po šleperu vučne službe. Dotle su vozač i pobočnik Queer Sport Outdoorsa sjedili u vozačkoj kabini i odredili putanju prema – Kraljevici. Kako je ljubav među članovima našeg malog društva ipak više egoistična nego solidarna, trojac s predsjednikom se iskrcao u Delnicama i dogovorio prijevoz s novim članom koji je kolima došao iz Rijeke. Gladni, umorni, još uvijek ne shvaćajući gdje bismo mogli spavati večeras, slušali smo oduševljenje našeg novog vozača palačinkama s brusnicama i borovnicama u Crnom Lugu (gdje uopće nismo ni namjeravali doći), a kad je rekao da je već pojeo stvarno dobra jaja s pancetom, bio je to krajnji udar našem raspoloženju. Namrgođeni smo prošli pored predivnog jezera Bajer razmišljajući ne bi li bilo bolje da se hitimo s litice u hladnu vodu najvećeg umjetnog gorskokotarskog jezera.

Napokon, stižemo na Platak! Uz rub tipične goranske doline Veliki Pribiniš, na 1100 metara nadmorske visine, diže se velebni planinarski dom Platak s 80 ležajeva. Saznali smo da uz nas tu noće još petero starijih planinara. Oduševljeni samoćom, oslobodili smo se do beskraja i počeli otvoreno pričati o pederlucima i drugim nastranostima, istovremeno režući jaja s pancetom i sipajući prvu pivu te subote. Kad smo već bili na trećoj ili četvrtoj palačinci sa čokoladom i sa suzom u oku zbog ugodne topline u planinarskom domu, sjetili smo se da bismo trebali planinariti. Ostatak ekipe, koji se družio sa starim brbljavim automehaničarima i psima lutalicama po Kraljevici, odlučio nas je pustiti na laganu šetnju, dok im se ne popravi auto i ne krenu nama u susret.
Izbor je pao na Guslicu (1490m). Skližući se po snjegovitoj stazi penjali smo se krševitom šumom prema livadama pod vrhom. Guslica ima oblik travnatog stošca koji se diže s tih livada, s malim i sramežljivim proljetnim cvijećem koje se skriva od ranoproljetne gorske studeni. Na vrhu su ostaci vojnih objekata, ali uza svu potragu nismo uspjeli pronaći smrznute vojnike, mlade i pohotne. S Velog vrha, koji se nalazi desetak metara niže puca pogled na dolinu Platka, Snježnik, Risnjak i Grobničke Alpe. Nažalost, oblaci su bili nisko, magla iznimna i vidjeli smo tek horizont s mrklim i surim vrhovima svuda oko nas. Vjetar je puhao nenormalno jako i tek tada smo shvatili zašto cijeli ovaj predjel Gorskog kotara nema ni jedne jedine žive dušice. I dok se predsjednik svojski trudio otvoriti zamrznutu kutiju s upisnom knjigom i vlažio planinarski žig svim mogućim mastima (sve uzalud, dakako), naš novi član/vozač pretrpio je udar visinske bolesti prouzrokovane predsjednikovom svetom vodicom (rakijetina) i svojski počeo trčati prema rubu provalije. Smatrajući da je čovjek potpuno izgubljen, komentirali smo kako je bio srdačan i dobar dečko, ali eto... Pri povratku našli smo njegove sunčane naočale u snijegu koje je valjda odbacio u ime zahvalnosti što smo ga doveli na ovako divno mjesto. No, sudbina nije bila toliko kleta. Na kraju smo shvatili da se htio samo sakriti od povjetarca koji zna ponekad zatvoriti dionicu autoceste Oštrovica-Kikovica.





Spustili smo se u dom i našli dvojicu zgubidana kako sipaju kavicu, pivicu itd. Razmijenivši iskustva, otišli smo se još malo prošetati prije večere. Većina nas nije još okusila tako dobar grah kakav smo dobili za večeru. Kuharica je bila toliko preplašena da ćemo joj sasuti taj grah u glavu da je lagala kako je ona kuharica, a htjeli smo zaista pohvaliti grah. Domar nam je ponudio nekoliko soba, komentirajući (tko zna zašto) da bi bilo preozbiljno da nas stavi dva po dva u sobe, jer „tko zna što bi se dogodilo“. Bilo je zaista lijepo doživjeti gay friendly planinarski dom, jer nam nisu prijetili vilama i bacanjem medvjedima, koje smo ionako viđali po tragovima u okolnim šumama. Nakon koje čašice više, otišli smo u trosobne sobe i nije bilo nikakve akcije, tek toliko da razbijemo maštu nemaštovitima.

Jutarnje buđenje na Platku poseban je doživljaj. Prvo smo kucanjem skoro razbili drveni zid koji nas je dijelio od ostale trojice, da bi se potom divili vidiku s našeg balkona. Dakle, takva magla se ne može vidjeti često, čak nam je ulazila u sobu. Odmah smo se sjetili hororca „Magla“, pa smo diskretno napustili sobe što prije i otišli na doručak. Magla se tek malčice digla oko deset sati kada smo odlučili da krenemo prema Snježniku. Fulajući stazu par puta zbog ograničene vidljivosti, stigli smo na snijegom pokrivenu stazu, zvanu Rimski put. Prema Snježniku preko grebena, a silazak preko Grla, glasio je put. Razina seksualne konotacije bila je previsoka da bi se ovdje komentirala. Krenuli smo grebenskim putem, praćeni snažnim naletima vjetra, po strmim kamenim blokovima i napokon na livade ispod samog vrha. Na vrh je potrebna penjačka vještina, pa smo bili na sve četiri i uz pomoć jezika smo se popeli na 1506 metara visok vrh Snježnik, najviši vrh dosad koji su osvojili queer planinari. Gore je strahovito puhalo, bili smo u potpunoj magli i oblacima, a kako je ekipa počela žestoko prilaziti rubovima provalije, odlučili smo se skloniti u ostatke izgorjelog planinarskog doma koji se nalazi pod samim stijenama. Odavde smo se preko Grla spustili natrag na Platak.

Konobarica u domu, koju smo pozdravili pri odlasku i koja je mislila da se i njoj osmjehnula sreća jer nas više nikad neće vidjeti, bila je zgrožena našom pojavnošću i rezolutnim izborom ručka koji je obuhvaćao i grah i ćevape i palačinke i pive i sve što smo u proteklih 24 sata isprobali u tom domu.

Svemu lijepome stigne kraj, pa tako i našem druženju. Stisli smo si ruke i pozdravili Platak, vozeći se goranskim cestama prema autoputu. Uz držanje palčeva da nam auto ne rikne opet na pola puta do Zagreba, stigli smo nazad kući, bogatiji za još jedno zrnce sreće, smijeha i zadovoljstva koje ispunjuje članstvo Queer Sport Outdoorsa.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se