16

nedjelja

prosinac

2012

Marš na Japetić

Izvještaj sa izleta 20.08.2011. (VO)
(Foto TP, JĐ)

Ljeto na Japetiću. Tako smo nazvali naš planirani šestosatni izlet u Samoborskom gorju. Po starom dobrom običaju, koji se na izletima Queer Sport Outdoorsa pretvorio u tradiciju, podu plali smo broj sati, pa smo proveli predivnih 12 sati na planini. Četvorica neustrašivih prošla su oko 40-ak kilometara, pa se lagani izlet pretvorio u nešto kao marš na Japetić.

Put smo započeli na samoborskoj špici, ispijajući kave i pivu, smijajući se dječici kojoj prkaju baloni i nastojeći odagnati bilo kakvu pomisao da će nam izlet odnijeti hektolitre znoja. Šetajući se Hamorom, najzapadnijim dijelom Samobora, naišli smo i na cestovne zapreke zbog gradnje plinovoda, ali u tom trenutku nikome od nas nije palo na pamet da će takvi jednostavni zahvati odrediti kletu nam sudbinu. U Hamoru se put penje oštrim zavojima u naselje Gradišće i od tuda kreće trosatni pohod prema Japetiću. Sunce nas je tuklo kao šibama, s toplotnim udarima kad se izađe na livade između šumskih proplanaka. uz put se nižu vinogradi s već zrelom izabelom, koje smo brstili poput ptičica koje kao da imaju GPS, kad se s visina sjure na prve dozrele grozdove portugisca. Prolazeći kroz Draganje selo uživali smo u mirisu seoskih štala, a kad smo stigli u Slani dol, napokon smo odmorili nogice u bircu s predobrom domaćom rakijom (o,3 samo pet kuna) i ne-domaćom pivom. Konobar je bio toliko dobar da je puštao soft pop hitove, pogled prema hrptu Oštrca i povjetarac s njega je bio prekrasan, a i druženje s lokalnim konjima, zečevima i mačkama je ostavilo dojam da sve ide po planu i da krajnje uživamo u ovom izletu.




Uz dodatne napore stigli smo i do gostinjca sv. Bernarda, krasnu planinarsku kućicu ispod Velikog Lovnika, koji vodi bratovština istog imena iz Samobora. Srećom, taj dan je bio prvi nakon godišnjeg, kad je ekipa došla na radne akcije. Priželjkujući i samo takve radne akcije, gjde esmo od rekvizita u rukama članova vidjeli samo pivu i hranu, a niti jedno oruđe, popili smo dodatne pive (dečki nisu normalni, na +40 piju Tomislava) i vino (imaju dobar škrlet), pojeli svoj ručak, porazgovarali s gostima, pogledali svetačke slike i shvatili da smo već prešli 18 kilometara, jer se tu nalazi daljinar koji pokazuje kilometražu od gostinjca do Samobora, Vatikana, Jeruzalema, i sva druga svjetska središta. Odavde više nema velikih uspona, nalazimo se na jednoj visoravni oko sela Dragonoša i hitamo livadama prema Japetiću, ubirajući pritom kupine na putu. I tada, napokon, dolazimo na pl. doma na Žitnici pod Japetićem.

Terasa na kojoj smo sjedili daje predivan pogled prema Svetoj Jani, Jastrebarskom, Karlovcu, Crnoj Mlaki, Žumberku, a na horizontu se vidi i Klek. Jeli smo fine štrudle od jabuke i predobar gulaš od vrganja, a uz to slušali Radio Jastrebarsko za koji smo ozbiljno bili uvjereni da su ukrali neki CD iz Rusha, jer se vrtjelo apsolutno sve, od Lady Gage do trash hitova. Umor nas je savladao. Ležeći na stolovima, pokušavali smo gucnuti još malo pive, ali je išlo teško. U jednu pivicu je upala osa, pa se jadna nacvrcala i jedva hodala po stolu. Uz glasan zvuk „weeeee“ odletjela je preciznim pogotkom jednog našeg neustrašivog člana. Posljednjim snagama, sanjajući već kremšnite u Samoboru, natjerali smo se spustiti brzinski preko Velikih vrata u Lipovečku dolinu i tamo čekati autobus.




Prvi šok nam je došao na autobusnoj stanici. Bus je kretao tek za sat vremena, negdje oko osam navečer. Šok nad šokovima je došao par sekundi nakon toga. Letimičnim pogledom na dodatni papir, zaljepljen na oglasnoj ploči, shvatili smo da nema autobusa između pet poslijepodne i osam navečer zbog gore spomenutih radova. Idući autobus je išao točno u 22.45. Sreća nam je dosezala nebo. Prošetali smo se do slijedećeg zaselka, i otišli u birtiju Šoićeva kuća. Cijedeći posljednje kapi piva i vina plakali smo nad svojom sudbinom. I tako smo krenuli pješice, po jedinoj cesti koja vodi ovim zabačenim krajem, pokušavajući zaustaviti aute koji su bili rijetki poput ljetne kiše u pustinji. Razmišljajući o tome da pitamo nekog u nekretnini ima li pokoju pokretninu kojom se možemo otpeljati do Samobora, gdje nam je bio auto, ujedno smo psovali sve u šestnaest jer nam niti jedan auto nije htio stati.

Mrak se uvukao u samoborske šume. Ćuk i netopir dozivali su se preko brda. Ulaskom u Smerovišće, naselje na pola puta, naš dragi vozač se uspio uvaljati u nečiji auto i otišao bez traga, s blijedom nadom da će se vratiti autom po nas. Sa srcem u petama prolazili smo dalje mračnim stazama, praćeni oštrim lavežom pasa i kućama zlokobnih izgleda. Kad smo već odustali od svake nade da će vozač doći po nas, stigli smo u samo predgrađe Samobora gdje je prizor na dobro poznat auto izbrisao umor naših nogica koje su propješačile gotovo 40 kilometara.

Sve u svemu, bio je ovo zaista dobar marš na Japetić.


Oznake: Samobor, Japetić, ljeto, planina

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se