28

srijeda

studeni

2012

Noćna avantura na Medvednici - Grafičar

Izvještaj sa izleta na Medvednicu 27.11.2012. (MP)
(Foto ALHV)



Izleti po noći su uvijek izazivali čuđenje ljudi kad bismo im ga spomenuli sa standardnim pitanjima: Što ćeš planinariti po noći? Ništa se ne vidi? Čemu se imaš diviti – medvjedima u zasjedi? JESTE LI VI NORMALNI, IĆI PO NOĆI U DIVLJINU!!! – kaže moja ljuta mama.

Na svu sreću, tamo gdje smo mi išli teško bi se moglo opisati kao divljina. Staza je bila pitoma poput shopping trake po Avenue Mallu ili City Centru One.

Gore nas je dočekao dom koji je u mraku izgledao kao da se tu okupljaju sve nečiste sile svijeta. U magli okruženi starim hrastovima, bukvama i imelama te čitav zrak prožet sumaglicom isticala se zatvorena drvena kuća sa treperećim svjetlima. Obuzet osjećajem nečijeg prisustva obišao sam oko kuće tražeći izvor pitke vode, vidjevši natpise o krvoločnom psu oko jedne jazbine pokraj nečega što se nazivalo toaletom, odlučio sam se prišuljati Borni iza leđa. Nakon što smo se ja i Leo presvukli na radost ostatka ekipe, sjeli smo da utažimo glad i žeđ ponesenim kupljenim bananama i mandarinama. U jednom trenutku tišina i jedno svjetlo se automatski upalilo čim je otkrilo kretnju. Začulo se lagano škripanje starog drveta na trijemu i sve veća sjena nekog čudovišnog živuljka ostavljenog da čuva i pazi dom. Srca su kucala, svi su gledali prema uglu kuće da vide što će izviriti. Na Inesu, Borni, Leu i meni (Puhu) se jasno moglo razaznati da razmišljaju o tome kako je sve započelo…

= PROLOG =
Oko 18 i 15 smo se okupili na okretištu Črnomerec. Leo koji nije jeo ništa čitav dan je nosio komad one standardne ultra-tanke zblahjano-spljoštene pizze koja se može nabaviti u skoro svakoj pekari. Prije odlaska smo mu rekli da možda neće dom raditi pa da si uzme još nešto. Svratio je do još jednog štanda koji je imao izložene različite voćke – mandarine, banane, jabuke, maline – te je kupio dvije banane. Bile su vrlo vitalne i napete, pomalo bljedunjave. Bus kojim smo trebali ići doooo…ček da se sjetim…Lukšića je stajao pokraj štanda sa bananama i taman je prebacivao u brzinu kad smo završavali kupovinu banana. Brzo smo uletili u njega te dok smo se došetali do stražnjeg dijela busa i smjestili, bus je krenuo. Kako je bila gužva u busu, a puno putnika je izlazilo van, stalno smo imali seobe sa sjedalima, dok se nakon 5 minuta vožnje nismo etablirali na četiri susjedna mjesta.

Stigavši na okretište Lukšić, vidjeli smo slatkog klinca kojeg je držala mama, te je pojurio prema nama, no međutim kad je vidio da mu nismo poznati, potrčao je natrag mami u naručje te se namrštio. Mama je bila očarana činjenicom da u 18:35 krećemo na put prema Grafičaru, no nas nije dalo ništa smesti.

Sa četiri upaljene lampe izašli smo iz sela i ušli u šumu. Išli smo u obilazak raznih staza koje su slijepo završavale sa nakupinom rupčića i istrošenih kondoma te pažljivo slijedeći markacije došli smo do nekih većih uzbrdica, kako bi onaj Bosanac odvjetnik rekao – „mućkom stazom“. Iako je vodič rekao da je ova staza po lakoći 2, bilo je toliko strmih uspona i padova i markacija koje se nisu pojavljivale po 200-300 metara, tako da ne bismo baš nazvali tu stazu laganom.

Kad smo prošli prvi veliki uspon, zastali smo malo i okrijepili se mandarinama, vodom, cijanidom i tome sličnim supstancama. Dok smo se odmarali odmarali smo i oči pogledom na svjetla grada, doduše zakrčenim stablima, no kako smo se s vremenom odmicali, taj pogled je bio sve čišći i čišći.

Ubrzo smo prošli i pokraj Bearcityja odnosno Medvedgrada koji se sa svojim narančasto-žućkastim osvjetljenjem isticao u crno-plavim nijansama krošnji i neba. Nažalost, put nas je sve više odvodio od te oaze civilizacije i prema novom mračnom mjestu – kolibi koja je izgledala kao savršeno mjesto za održavanje onih crnih misa usred ničega.

Ines je počela polako proklinjat i Grafičar i laganu stazu, jer nije baš bila tako lagana i kratka kako se činilo u vodiču, pa sam upalio GPS da vidimo koliko još ima do doma. Upotrijebio sam Foursquare i saznao da je do doma ostalo još 1 kilometar zračne udaljenosti. Dok smo se sa sve većim veseljem približavali domu dvije svjetleće kacige su nam se približavale. Bila su to dva fina dečka naših godina, istaknutih oblina i prijaznosti. Poželjeli su nam puno sreće na našem putu, ubrzano se odmičući kao da su primijetili da ih gledamo kao gladne životinje željne friškog mesa.




Kako nas je GPS iznevjerio opet te krivo procijenio udaljenost do našeg doma, bili smo prepušteni sami sebi i markacijama koje su nas vodile do doma. Na svu sreću ubrzo smo došli do onog spuštališta za paraglidere te smo znali svi da smo na pravom putu i da nismo daleko (još kojih 15-ak minuta) od doma. Prošli smo onaj Zrinkin rudnik il kako se već zvao te stigli do našeg mračnog Grafičara.

= EPILOG =
Živina koja je čuvala dom bila je jedna fina, popunjena, masna i mazna maca, naš domaćin. Ubrzo se domamila do naše klupice očekujući da ćemo je nahraniti kao i svi ostali koji posjećuju ovaj dom za vrijeme njegovog radnog vremena. Međutim, osim mandarina i banana nismo joj mogli ništa ponuditi, a i sami smo bili vrlo gladni, maštajući o masnim ćevapima sa lukom.

No kako je Borna imao pregled idući dan, odustali smo od ideje da nam Rubelj dostavi ćevape do Grafičara niti da odemo kod Srbina na Črnomerec te smo se zadovoljili svježim, blago bljedunjavim bananama bez okusa te finim slatkim mandarinama i velikim količinama vode. No maci smo dali naše društvo i toplinu, jer nakon početne nevjerice, došla je do mojih ruku te svijala glavu tako da je pomazim. Kjut! Ubrzo se i sa ostalima sprijateljila, pa čak i sa Leom. No našem druženju se bližio kraj, a još izazovniji spust je bio pred nama.

Zahvalili smo se maci na društvu te put mraka krenuli prema dalekim svjetlima grada. Spuštajući se dolje i vraćajući se drugom stazom od one koja nas je vodila gore, razmišljali smo o doživljenom te kako je ipak bilo puno ljepše ovako provesti večer nego jedući čips i čitajući postove na našem uvaženom forumu. Ta je idila potrajala dok nismo došli do velike padine koja je bila zadnji veliki izazov na ovom našem izletu.

Hrpa stršećih kamenja i korijenja stabala bilo je prekriveno suhim lišćem, sa spustom većim od 30%, pa prelazak te zadnje milje je bio u najmanju ruku…izazovan. No unatoč mraku i „lijepom pogledu“ ispred, metodom capa po capa došli smo i do kraja ove lijepe avanture. Žubor potoka i pojačano osvjetljenje te vrtovi sa jabukama bio je znak da smo se vratili u civilizaciju. Tamo nas je dočekao pas lutalica koji je mokrio po svakoj ogradi kuće koja je imala zavezanog psa ispred, valjda da ih isprovocira što mu je i uspjelo. Uz odjeke pasa smo napustili Lukšiće te se uputili prema svojim domovima.

24

subota

studeni

2012

Izlet do Puntijarke

Izvještaj sa izleta na Medvednicu 18.11.2012. (JĐ)

Unatoč večeri prije, proslavi rođendana, litrama razno-raznih koktela, pivama i karakokama u Šikaki, kasnom dolasku doma (kratka noć / malo sna) i unatoč kiši koja je u nedjelju ujutro lagano padala ekipa PDU krenula je na svoj 53. izlet - izlet na Medvednicu.

Oko 10 sati našli smo se na okretištu Mihaljevac. Mi koji smo došli ranije popili smo kavicu u kontejner-birtiji na okretištu, a kad smo se okupili svi, krenuli smo prema tramvaju koji vozi do tunela podno Medvednice.

I sve je bilo dobro dok se taj tramvaj u jednom trenu nije zapalio: dim i smrad šikljao je, a ekipa u tramvaju (uglavnom planinari) počeli su se povlačiti prema prvim vratima tramvaja i ZET-ovki šoferki koja nije htjela otvoriti ostala vrata pa nismo mogli izaći van iz zapaljenog tramvaja (baš kao da je znala da nismo kupili prijevozne karte, pa je htjela da patimo). Uglavnom, nakon par minuta, dim se razišao, a ZET-ovka nas je odvezla do tunela (kao da tramvaju nije ništa - prava ZET kvaliteta) gdje smo popili još jednu kavu u onom bircu koji ima onu natkritu terasu gore, i ono zvono na koje se zvoni kad hoćeš naručiti, ne znam kak se zove birc, a nije ni bitno...

Bilo je već pola 12 kad smo krenuli prema Puntijarki. Bilo je puno planinara toga dana na Medvednici, svi su valjda htjeli iskoristiti lijep dan. Putem smo sreli stvarno neobićnu ekipu, npr. slijepca koji se spuštao sa Medvednice (?!, kojem smo se divili), jednog komada koji je izgledao predobro, trčao je od podnožja do Puntijarke i zatim odmah dolje (za kojim smo slinili, a on valjda svaki dan trči gore-dole na Sljeme, zato i ima takvo tijelo; tako ćemo isto i mi), dedeka i babicu koji su bili presretni jer vide ekipu mladih koji idu planinariti, nekakve likove koji su izgledali kao da hodaju po špici a jedan od njih (baš kad je vidio nas) smatrao je da je prikladno da skine hlaće i namjesti si ono što ga je žuljalo, nekakve dečke koji su po toj hladnoći u kratkim hlačicama vježbali. Vidjeli smo i grob Nepoznatog, planinarsko sklonište "Samoća" ... ok ... skužili ste...svašta smo vidjeli toga dana.

Stigli smo na Puntijarku (957 mnv). Nije bilo mjesta da sjednemo na toplo u domu. Bilo je previše onih koji su došli automobilima do Puntijarke i zauzeli sva mjesta, pa smo sjeli na klupe ispred. Naručili smo štrudle, pili čaj i kavu, jeli naranče, a nakon kratkog odmora krenuli natrag dolje istim putem prema Zagrebu.

Spuštali smo se sa Medvednice. Grad je bio u magli. Naš kratki izlet bio je gotov, a mi sretni što nismo preležali nedjelju gledajući Sulejmana i Plodove zemlje, lijepo smo se izljubili na rastanku i dogovorili da se opet vidimo na izletu sljedećeg vikenda – izlet na istočnu Medvednicu !!


02

petak

studeni

2012

Plan izleta: studeni - prosinac 2012.

01

četvrtak

studeni

2012

U posjeti Perunu i Velesu

Izvještaj sa izleta na Perun 21.10.2012. (VO)

Perun, taj strašan gospodar neba, oluje i munje, kiše i duge, zraka i oblaka, svakako je važan nama planinarima. On je bog groma, trijesa i kraha, mira i slobode, pravde i pobjede. Velik je i moćan, a da ga je teško savladati posvjedočila je i neustrašiva skupina trojice planinara koji su iz Mošćeničke Drage krenuli mitskom stazom Trebišća-Perun prema tom svevladajućem gromovniku Slavena. Perun je, naime, vrh na srednjem dijelu Učke, visok 880 metara, a pošto smo kretali od same morske površine, onda ne treba puno zbrajati koliko se treba penjati.

Neki su se od same pomisli odmah na početku srušili u stolicu lokalne birtije na obali u Mošćeničkog Dragi. Krenulo je uobičajeno, naručila se kavica i Tomislav pivo. Sunce je fino udaralo, rijetki turisti su se šetkarali, i sve je bilo kao stvoreno da se ostatak dana provede u promatranju zgodnića i onih malo manje zgodnića koji prolaze kroz lungo mare. No, istinska poganska znatiželja natjerala nas je da krenemo visoko kroz grebene Učke.

Penjemo se prvo cestom pored mnogih apartmana i naoko ruralnih kuća, usput skupljajući marune koji su, kako je predsjednik nedugo nakon toga bolno saznao, svi bili pokvareni. Uskoro dolazimo i do sela Potoki, prekrasnog planinskog utočišta, punog cvijeća i bosilja, pripremljenih drva za zimske mjesece koji ovdje mogu biti i te kako hladni. Naš član, slikar i vozač predsjedničkih kola, koji je poznat i po tome da voda postoji samo oko njega, ali ne i u njemu, ovom je prilikom namočio ruke i lice izvorskom vodicom sela Potoki. Put se odavde nastavlja šumskom stazom sve dublje u planinu.




Na ovo su područje došli prvi Slaveni i ono je postalo mjesto njihovih vjerovanja i okoliš u kojemu su se odvijala mitska zbivanja između boga Peruna i boga Velesa. Znanstvena su istraživanja dokazala ranije pretpostavke kako su ovi obronci Učke bili sveti prostori za prve slavenske doseljenike na Kvarner. Duž staze postavljene su informacijske ploče i stručno pojašnjenje mitova i vjerovanja starih Slavena.

Uskoro dolazimo u nekadašnje selo mlinara, danas napušteno ali obnovljeno mjesto Trebišća. Smješteno je uz potočić i ima sve odlike mitskog kraja. Tu zasigurno noću plešu vile, a tijekom zimskih mjeseci sunčeve zrake ne dopiru ovamo. Da je ovo bilo zaista važno mjesto svjedoči samo ime što označava drevnu slavensku riječ za žrtvu. Iznad mjesta je vrh Perun, a nedaleko stijena Voloski kuk, što sve kazuje kako je sveto ovo mjesto za staroslavenski narod.

Nije čudo, kad je blizu Velesovo carstvo, koje se ovog puta nismo usudili posjetiti. Mi Uroborosovci smo sigurno više Velesova ekipa. Naime, bog stoke, zemlje i voda, te skrbnik svijeta mrtvih, star je i tajnovit i pokazuje se katkad kao starac s dugom bradom, kao kosmata šumska zvijer ili golema zmija-zmaj i upravo u tom zmijskom obliku ležu u svijetu mrtvih, sklupčan na vuni kraj korijenja svetog stabla kroz koje teku hladne podzemne vode.

Zastali smo samo da pozdravimo Mokoš, majku prirode i plodnosti, koja šest mjeseci provodi kod Peruna, a ostalih šest kod Velesa. Nastavili smo se penjati, sve više i više, dok konačno nismo stigli do Petrebišća. Radi se o visoravni koja je savršena za ispašu. I kao da smo znali, ovdje smo naišli na stado od 350 ovaca, ali i na kamenima obilježeno staroslavensko svetište. Ova je dolina bilo mjesto obreda i žrtvovanja, gdje se, u samom podnožju Perunova dvora, na blatnoj i plodnoj zemlji napasala stoka odnosno Velesovo blago. Tu su sučeljeni bogovi, a predvodnici borbe bili su Velesovi sinovi Sirirno, bog ovaca, Kostrina, bog koza i Tur, bog goveda.





Na samom Perunovom dvoru nismo bili. Nije to zato jer je ekipa bila još mamurna od poprilično bogate večeri prije, ili zato jer je bilo sjajno ležati na Petrebišćima uz blago blejanje ovaca u blizini, već zato da se Veles ne naljuti previše. Tako smo ostali dobri s oba boga. A maleni humak ispod Perunovog dvora bio nam je dovoljan za uspješni podvig.

Vratili smo se laganim korakom preko Mošćenica, odakle smo se stepenicama spustili do Mošćeničke Drage usput psujući kronično velike cijene pive u jedinom otvorenom ugostiteljskom objektu u Mošćenicama.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se