04

ponedjeljak

lipanj

2012

Kroz Rječinu na Veli vrh

Izvještaj sa izleta 3.06.2012. (VO)

Cijeli niz događanja u subotu osiromašili su prisutnost na planinarskom izletu u nedjelju, pa nas je bilo ravno dvoje. Krenuli smo iz samog središta Rijeke, ispod Trsatskih stuba, prema tradicionalnom ulazu u Rijeku, Banskim vratima. Odavde se, naime, spušta jedan puteljak u kanjon Rječine, koja je unatoč svom imenu, mali potočić. Ipak, dovoljno snažan da napravi duboki kanjon čije klisurine nadvisuje most Katarina na riječkoj obilaznici.

Po prilično sparnom vremenu grabili smo nogicama preko velikih kamenih blokova koji čine suho korito Rječine. Neosjetljivi na hrpetine mušica, ipak smo nastojali izbjeći vodenaste nakupine zelene boje koje nisu odavale pretjereno uvjerenje da se radi o svježini u nedjeljno prijepodne. Prešavši korito, našli smo se pred jednim od legendi riječke industrijske baštine. To su ostaci mlina Žakalj. Bio je to najveći riječki industrijski mlin za žitarice. Podignut je 1841. u kanjonu Rječine, kao jedan od brojnih lokalnih mlinova izraslih sredinom 19. stoljeća, kojih je uz Rječinu bilo 27. Radio je u okviru tvrtke Stabilimento commerciale di farine. Nakon požara 1862., obnovljen je i povećan. Objekt je narastao na šest etaža, dužine 90 i visine 25 metara. U najboljim danima mlin je zapošljavao 300 radnika, koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Ono se u bačvama otpremalo u Istru, Dalmaciju i Trst, u Englesku, Njemačku, Francusku, Egipat i Brazil. Žakalj u sastavu Stabilimenta posluje do 1881., a od sljedeće godine u okviru novoosnovanog Dioničkoga društva za mlin. Mlin radi do 1894. Godine 1918. prodan je Ugarskom pivarskom društvu iz Budimpešte, koje u Žaklju planira izgraditi tvornicu piva. No, poratnim pomicanjem granica prilazna cesta i mlin našli su se rascijepljeni u dvije države pa zamisao o proizvodnji piva nije ostvarena. Žakalj počinje propadati. Na njega danas podsjećaju ostatci visokih zidova pogonske zgrade uz Rječinu, obrasli bršljanom. Mlin u Žaklju romantična je ruševina, kao da je iskočila iz Tolkienovih priča. Put upravo prolazi kroz sam mlin, upotrebljavajući nekadašnje stepenice i pogone kao prirodni put koji se nastavlja šumom idućih pet sati do samog izvora Rječine.





No, to smo ostavili za jedan drugi put. Nakon par blagih uspona, skrećemo ulijevo i počinjemo se penjati prema grebenu Svete Katarine kako bi došli do našeg današnjeg cilja, Velog vrha. Očito ovdje nije nitko prošao već neko vrijeme, jer je travurina zarasla tako da nam je bilo svejedno hodamo li po puteljku ili širom šume, bez staze, puta. Markacije su napravljene tako da od jedne treba stati i napraviti panoramski pogled po okolnim stablima ne bi li se našla neka blijeda markacijica na maloj graničici udaljenoj par desetaka metara. To se kasnije obilato nadoknađuje s tri markacije udaljene međusobno dva, tri metra. Nakon te zanimljive igre markacionista, stižemo do suhozida koji služe prije svega da nama prepriječe put, a potom i da zaštiti lokalne koze. Predsjednik je u tom trenutku oduševljeno sam sebe podsjetio koliko voli kozje mlijeko, a pogotovo koz(l)e(tinu). Hodajući kršnim proplanicama na kraju smo stigli do prave kamene staze koja nas je vodila prema Velom vrhu.





Putem se s desne strane otvaraju pogledi prema Grobniku, Orehovici, istočnim dijelovima Rijeke, Urinju i Bakarskom zaljevu.U tom su pogledu uživali i talijanski graničari, naime, cijelim putem se nižu vojni bunkeri i osmatračnice iz Drugog svjetskog rata. Put konačno završava na istaknutom vršku zvanom Veli vrh, na kojem je, u društvu borova, podignuta kapelica. Pogled je širok, od Grobničkog polja, starog grada Grobnika, Grobničkih Alpi koje su bile zavijene u sive oblake, pa potom na kanjon Rječine koji završava na mjestu našeg jutarnjeg susreta. Posebno je lijep pogled iz starog bunkera na vrhu na jezero Valići i ponor ispod Velog vrha koji je tako strm da je tu napravljeno i lokalno penjalište.

Vratili smo se cestom do predgrađa Pulac, ali pošto nam je bilo dosadno čekati autobus, nastavili smo pješice sve do centra grada.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se