18

srijeda

siječanj

2012

Veliki Planik

Izvještaj 15.01.2012. (VO)

Krenuli smo kasno. Nas petero i pas uguralo se u autić oko 11 sati i spremno grabili zavojima Matulja i Veprinca, penjući se prema prijevoju Poklon. Današnji je cilj Veliki Planik, 1272 metara najviši vrh Ćićarije.
Vrijeme je odlično za planinarenje. Neuobičajeno toplo, a opet ne toliko da se ne bi morali zakopčati, uz čisto plavo nebo. Poklon je divno mjesto. Jedan planinarski dom i Pansion Učka koji je, naravno, zatvoren. Lokalni sladokusci nikad ne odole svratištu Dopolavoro koje je, među inim, poznato po kolačima. Unatoč spominjanju istih i brisanju bala koje su nam krenuli pri samoj pomisli, u njemu nismo bili jer je bilo kasno, Dopolavoro krcat, a kućni ljubimci zabranjeni. Istrijani su ovaj greben nazvali Poklon jer su putujući prema Liburniji tu prvi put ugledali toranj crkve Gospe Trsatske, pa se poklonili. Danas su ljudi također često na koljenima, ali ponajviše zbog dobre domaće rakijice i vina.

Odmah blizu nalazi se bivša peradarska farma. Prolazeći mimo nje, dolazimo na stazu koja nas vodi dva i pol sata do Velikog Planika. Širokim putem prolazimo bukovom šumom, raspravljajući o svim mogućim pitanjima koje tište mlade planinare. Neustrašivo naprijed bila je Rita, pas koji se vere po stijenama i grize kamen. Preko livada i kamenjara otvaraju se prvi vidici prema Učki i njezinom nepogrešivom vrhu Vojaku, te na Istru milu, koja se odavde proteže kao na dlanu, a gdje također obitavaju neki naši članovi. Posebno se lijepo vidjelo more iza lanca Učke, pa su neki članovi naprosto podivljali zbog te spoznaje.

Slijedivši dalje tragove nekih čudnovato velikih šapa, u predivnoj tišini koju su remetili tek povici izgubljenih talijanskih planinara, stigli smo do podnožja samog Planika. Ponegdje su bile i nakupine snijega, pa smo s guštom gazili po njemu. Kroz borovu šumu, travnatu padinu i napokon pojas stijena gdje se treba uhvatiti rukama, popeli smo se na Veliki Planik. Prekrasni vidici ostavili su nas bez daha. Od Učke, Istre, Kvarnerskog zaljeva, blješteću Rijeku, pa preko goranskih padina, pogled je sezao do snijegom prekrivenih vrhunaca Alpa. Od sveg tog pogleda i sunca smo i ogladnili pa smo svojski prionuli na užinu, a predsjednik je, uz nazdravljanje zagrebačkoj ekipi, popio kantu pive.

Povratak je ovog puta bio istim putem, tempiran kako i spada do u zadnju zraku sunca. Uz pokušaje sangejzanja, završili smo našu putešestviju po Ćićariji ispijanjem toplog čaja u planinarskom domu.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se