neprofesionalna dezorijentacija
21.06.2006., srijeda
Zivot u prirodi s prirodom...
|
Vratih se nedavno iz prirode u svijet urbanog i tako zbunjena strasnim umorom i pospanoscu koja me obuzela, razmisljam sto je to sto zapravo moj organizam prozivljava kad se vrati u svakodnevnicu, nakon manje vise aktivnog odmora u prirodi. Nakon sto sam se vratila, manje fizicki radim i manje sam aktivna, no vise jedem, sto posljedicno nije zdravo, a konacno ni lijepo. Koliko je to zamor zbog trenutne psihicke prilagodbe, koliko je to zatomljivanje stvarnih potreba? Da li je odlazak u prirodu bijeg od stvarnosti ili bijeg u stvarnost? U Istri, u obiteljskom malom kucerku, oazi obiteljskoj, ali i oazi prirode, provela sam nekoliko dana odmora. Potpuno opustanje, ozivljavanje finih osjetila, mir, spontana meditacija, spontani rad, more, kamen, biljke, ljudi. Makrobioticka prehrana, stvarno uzivanje u zrnima prirode. Zvuk tisine i cvrcaka ponekad uzburkan dovikivanjem clanova obitelji, moje, necije, galebove. Nakon nekoliko dana provedenih u gradu, naviknut cu se na novu stvarnost i poceti cak uzivat u onim nekim urbanim plodovima, bolje receno nuspojavama urbanog zivota i moderne tehnologije, no da li spontano ili u nedostatku boljeg. To me sve navodi na pitanje koliko zapravo znamo prepoznati kako zelimo zivjeti, a koliko toga nam se jednostavno u hodu dogodi ili nametne, kao nesto cemu tezimo i kako dalje intertno "zivimo". Sto gubimo, a sto dobivamo, ako izaberemo urbani zivot ili zivot u prirodi, ili vec nesto drugo ili trece, jednostavno drugacije? Zivot u gradu vise nije sto je nekad bio. Da li je to zbog toga sto nas grad mozda vise nije grad, ili zbog toga sto se mijenjamo. Da li me skladan topli zivot u prirodi sve vise privlaci zato sto mi grad ne pruza ono sto bi mogao i trebao ili zato sto je povratak prirodi lijek i smisao zivota. Kakvo je samo zadovoljstvo kad te ne budi ujutro budilica nego svjetlost ili jednostavno psihicka rasterecenost od obaveza, jurnjave na posao i svakodnevne izlozenosti stresu. Kakvo je samo zadovoljstvo kad se spontano budis, spontano radis, kad spontanost postaje intuitivno uskladjivanje sa vlastitom prirodom. Djeca smo generacije koja je gravitirala gradu, radi obrazovanja, i napretka sebe i svoje djece. Danas se grad priblizio selu, da li dovoljno, da li na pravi nacin? Da li grad postaje "selo"? Koliko je zapravo vazno gdje zivimo? Da li smo prirodni kad smo u prirodi? Ako je ono priroda, sto je onda ovo, drustvo? :) Da li je odlazak u prirodu bijeg od stvarnosti ili bijeg u stvarnost? |
05.06.2006., ponedjeljak
Bliski susret sa zmijom...
Strah od zmija se moze podijeliti na razumni strah od zmijskog ugriza, popratnog bola i mogucih posljedica i na onaj drugi puno jaci, od kojeg mi se i sad tijelo jezi, a u susretu sa zmijom i oduzima...iskonski strah... Nisam puno o tome citala, al poprilicno mi je zanimljiva psiholoska pozadina cijele price. Nedavno sam gledala prelijepi zapadno korejski film o zen budizmu, u kojem se u jednom trenutku mali ucenik igra sa zmijicom. Pitam se koliko je stvarno strah od zmija manje prisutan kod obicnog covjeka u egzoticnim, nama uglavnom istocnim zemljama i zasto? Sto je to sto ulijeva takav strah prema zmijama kod nas "zapadnjaka"? Potpuno nerazumijevanje i nepoznavanje te zivotinje sigurno doprinosi strahu, no osobno smatram da ljudsko bice u svemu oko sebe, a ponajvise u zivotinjama, ali i ostalim prirodnim pojavnim oblicima i konacno u komunikaciji s prirodom projicira uvijek sebe i kroz to svoje poimanje dobra i zla, lijepog i ruznog, simpaticnog i zastrasujuceg... Tako su nam na primjer smijesne upravo one zivotinje koje na neki nacin mozemo najlakse usporediti sa sobom, jer njihove grimase, glave, noge, ruke, pokreti i slicno su na neki nacin iskrivljena slika nas samih...ali ipak nesto sto mozemo "pojmiti". Zmiju je tesko "pojmiti", usporediti s nama, dok guster bar ima ruke i noge :) Tesko je znati sto zmija misli i osjeca. Ne zelim ovdje prezentirati nekakvu predrasudu prema toj zivotinji, niposto, nego inspirirana nedavnim susretom, razmisljam o tom specificnom strahu i osjecaju nemoci i jeze, zapravo iskreno pisem iz perspektive "obicnog" strasljivca od zmija... DAKLE NEDAVNO sam imala bliski susret sa zmijom, hvala Bogu bila je to mala zmija, ne razumijem se u zmije pa ne znam da li je bas bila dijete ili vec tinejđerka, al novorodjence sigurno nije bila.  Lezala sam na sljuncanoj plazi, nakon prvog ovogodisnjeg brckanja u moru, tonula u polusan lezeci na trbuhu s rukama isprepletenim ispod glave i osjetila sam da mi nesto migolji po goloj kozi dekoltea, vrlo cudan osjecaj od kojeg sam poskocila, i prije nego sto su mi oci ispale od cuda i straha, ugledala sam na rucniku smotuljak necega, za sto sam vrlo zacudjujucim prisustvom ikakvog mentalnog procesa uspjela zakljuciti da taj smotuljak necega nema nogu i da onda vjerojatno, a ni sigurno nije guster, nego ZMIJAAAAA  I tako sam pocela pricati sama sa sobom i kao upravljati situacijom, sve to u stanju soka dok je zmija polako odlazila, u ispravnom smjeru, natrag prema travi, od kud je vjerojatno i dosla... I dalje u stanju soka ispricala sam isto sestri i ostatku obitelji, koji su se naravno zgrozili i naravno moja sestra je to iskustvo odmah projicirala na sebe i odmah izjavila da bi ona ostala skamenjena i oduzeta na tom rucniku.. Da mi je netko rekao da cu to prozivjeti, pala bi u nesvjest pri samoj pomisli, a onda to prezivis stojicki i zacudjujuce hrabro, al sto vise vrijeme prolazi, strah od zmija ne prolazi, mozda se malo smanjila misterija od susretna s nepoznatom, ali ne i strah... |