neprofesionalna dezorijentacija
27.10.2005., četvrtak
Transcendere...
 Eto napisala sam post i nestao je, i sad ga ponovno pisem, i ne znam gdje je nestao, to je, bit ce, neka kozmicka igra i tajna...a mozda je, dok ga trazim, vec objavljen u nekoj drugoj galaksiji...nije mogao jednostavno nestati, jer je u njega bila ulozena energija, a energija ne moze nestati... Jednog lijepog suncanog dana, prije dosta godina, bila sam inicirana u tehniku TM-a, transcendetalne meditacije, dozivjela novu dimneziju, otkrila velicinu kozmosa, i suptilnost njegove inteligencije. Nitko od mene nije nista trazio, da vjerujem ili ne, da pripadam ili ne, da se ponasam ovako ili onako, samo mi je dosapnuta moja mantra, pazljivo izabrana da odgovara boji moje duse. I otvorilo se nesto, potekle su suze, i malo pomalo prosirili su se vidici, profinila osjetila i percepcija. Osjecaj da uvijek sebi mogu pomoci i da je to u mojoj i svacijoj prirodi i danas mi daje zivotnu snagu. Covjek sam samo, i negdje u hodu, zanemarila sam pomalo svakodnevnu praksu meditacije, ali uvijek ostala svjesna te dragocjene dimenzije koja ce me pratiti kroz zivot. A buduci da pomazuci drugima pomazemo i sebi, to se i meni dogodilo. Toplo sam sugerirala svome dragom da isproba ovu tehniku, jer sam jednostavno prepoznala da ce mu uciniti dobro. Pratila sam ga ovih dana na tom zanimljivom putovanju u nepoznato i osvjezila svijest o blagodatima meditacije. Lijepo ga je gledati kako se otvara, cisti, kako iz dana u dan ima sve vecu vjeru, a osjecaj da sami sebi mozemo pomoci i da je to zapravo u nama u nasoj prirodi i da nas samo strpljivo ceka, je dobar osjecaj, ravan sreci. Ljepota promjena kroz koje sad intenzivno prolazi uljepsava i moj zivot i taj osjecaj interakcije sa dragim covjekom i tajnama nase prirode je beskonacan i inspirativan. Ukratko radi se o nepretencioznoj tehnici, prirodnoj dimenziji svojstvenoj covjeku, dubokoj znanstveno dokazanoj relaksaciji, necemu o cemu se vrijedi bar raspitati... |
04.10.2005., utorak
Upoznali se preko neta...
 Neki dan sjedim s dragim i prijateljima na toplom, s tanjurima u rukama punim neceg finog sto on voli kuhati za drage ljude i prijatelje, neka vesela muzika...nekoliko ljudi u stanu jednog nebodera, izolirani od ostatka svijeta i nitko ne zna da postojimo i druzimo se... Netko tko bi nam se u tom trenutku zelio pridruziti, vjerojatno bi nas tesko nasao, izvana neboder, hrpa betona, ko i svaki drugi... Vise "privatno" druzenje, "svojstveno godinama", rezultat nekih upoznavanja, ljubavi... I tako pricaju prijatelji kako je jedan prijatelj nasao djevojku i mi kazemo kako je to lijepo i pitam ih da gdje ju je upoznao, i kazu oni preko neta, preko "Iskrice". Pitam dalje, a gdje ste se vas dvoje upoznali, kazu isto preko Iskrice, pitaju oni nas, a vi? I mi smo se upoznali preko neta, preko Indexa. I tako se tome nasmijemo, al vise to nije nista neobicno. Mnogi prijatelji upoznali su se preko neta. Neki dan razgovaram s poznanicom i pitam ju kako je i kaze da je usamljena, a svaki dan je vani. I ja se zamislim i zapravo prisjetim svojih iskustava i osjecaja kad sam izlazila u omiljene kafice, druzila se sa interesantinim ljudima, vrtila se u zacaranim krugovima, narucivala kave i kave i pive i pive da bi eventualno odpocinjala nekakve razgovore s nekakvim potencijalno dragim i pametnim ljudima. O boravljenju na internetu se govorilo kao o otudjenju i bjezanju od ljudi a takva poznanstva su ljudima bila chudna, da ne kazem "ocajna". Mozda komunikacija preko neta nije bijeg od sebe nego trazenje ljudi. Svakodnevno sjedimo s ljudima na poslu, u kaficima, pa cak i doma, a da zapravo ne komuniciramo. Mozda su ljudi oko nas samo iluzija, ili virtualna stvarnost... |