neprofesionalna dezorijentacija

28.09.2005., srijeda

Kako se odmaramo na poslu...

Image Hosted by ImageShack.us
Mi koji radimo i svi koji su ikad radili i koji ce u zivotu raditi moraju se povremeno odmoriti od rada, da bi mogli dalje raditi i tako u krug...

Nego, koliko robujemo klasicnim "pauzama" za gablece, kavice, setnjice...

Koliko nasi nadredjeni imaju razumijevanja za nase osobnosti i koliko je njima i nama zapravo stalo do toga da stvarno za vrijeme tih "tajm-auta" i napunimo nase baterije?

Evo, buduci da nemam previse vremena, skratit cu pricu.

Ja volim napisati nesto kratko za svoju i jos pokoju dusu ovdje ili vec negdje (hodam po firmi sa sprejevima i pisem grafite;).

No, kako se u stvarnom zivotu ljudi odmaraju na poslu, a da vecinu tih nacina ipak moraju skrivati od kolega, nadredjenih, od samih sebe...

Evo nekih mogucnosti:

- 10 minuta reikija, probala, odlicno
- 10 minuta pisanja bloga
- 5 minuta trcanja gore dole uz stepenice
- 10 minuta citanja knjige
- 20 minuta istezanja kraljesnice
- 5 minuta obradjivanja digitalne fotografije
- 5 minuta przenja cd-a
- 10 minuta spavanja na stolu

Ovo sve zajedno traje sat i 15 minuta i negdje cemo morat reducirati i odrediti prioritete:) Sat i 15 minuta, pa to je grozno puno, al ako isto vrijeme potrosimo na "poslovnim" kavama po susjednim sobama, nitko nam nece zamjeriti, dapache;)

Zamislite da djelatnica na salteru u banci okrene onu plocicu na stolu na "pauza", sjedne u pozu za meditaciju i ne radi 10 minuta. Izasla bi njena fotografija u svim boljim svjetskim novinama:) Malo se salim, ali i ne.

Koliko smo mi i nasi nadredjeni formalisti, koliko nam je normalno samo ono sto je uobicajeno? Ovo pitanje se naravno odnosi i na druge aspekte zivota i o tome bi se moglo pisati i piiiiiiisati, al ja sad idem raditi, a mozda jos danas tu navratim, da odmorim malo ochi...




22.09.2005., četvrtak

Povjerenje...

Image Hosted by ImageShack.us

Ponukana nedavnim razgovorima u obitelji, s kolegicom, s dragim, razmisljam o tome koliko ljudi danas zapravo imaju, nemaju povjerenja u dobro u ljudima, u veze, brakove, prijateljstva, izljecenja, cuda...

Cula sam da se danas u nekim brakovima vode strogo odvojene financije, cula sam da mnogi mladi ne zele imati djecu, jer ce svijet i onako i ovako propasti, a i ne zele da se djeci dogode mnoge ruzne stvari koje oni sami prozivljavaju, cula sam da ljudi vise ne zele jedni drugima posudjivati novac, cula sam da zaljubljeni potpisuju ugovor ako zajedno kupuju rabljeni automobil, cula sam da ljudi vjeruju u lose, jer im je tako lakse ako se to lose i dogodi. Cula sam da se ljudi mire s bolestima, s postojecim, jer nemaju zivaca. Mladi ljudi bez zivaca, pravi doktori ignoriranja, rezignacije, glume, nepokazivanja emocija. Zid, Berlinski, Kineski...da sam umjetnica, a mozda jesam, napravila bi zid, a necu ga napraviti, al zvao bi se zid povjerenja.

Vazno je smanjiti rizik od bilo kakve ovisnosti o ljudima, ovisnost o ljudima je izgleda opasnija od ovisnosti o narkoticima. I sama se ponekad uhvatim u oblaku blagog nepovjerenja, a to je zapravo strah. Strah od nesigurnosti i ovisnosti je neugodan, ali ipak zdrav, u manjim dozama, koje pokrecu.

Pitam se kakva ce onda biti nasa djeca, ako smo se mi toliko zatvorili i zapravo na one najljepše elemente zivota gledamo s najvecim nepovjerenjem, ili bar sa strahom.

Hoce li nasa djeca citati bajke, ili samo basne?
Ma nasa djeca ce, ne citati, nego pisati bajke:)
U skolama se nece citati samo Smilje i Bosilje, nego i Ruzmarin, Lavanda, i Trava Hajducka (ce se citati naravno:).

20.09.2005., utorak

Iznenadila sam se koliko malo ljudi zna, zapravo misli da zna sto je to makrobiotika...

Image Hosted by ImageShack.us
Koliko zapravo poznajemo bit necega o cemu gotovo svakodnevno citamo, slusamo, o cemu govorimo i u krajnjoj liniji u vezi cega zauzimamo stav.

Vecina ljudi je cula ili nacula da postoji makrobiotika i da je to zdrava hrana, koju mnogi brkaju s vegeterijanstvom, i sa tko zna s cim, i naravno onda nezaobilazno dolazi do brzinskog razumijevanja i povrsne edukacije, koja vodi nerazumijevanju i banaliziranju.

Danas su ljudi uglavom potrosaci, potrosaci hrane i informacija. Znaci sve kupuju gotovo i takav pristup postaje pristup zivotu. Ljudi stede vrijeme, ali ne stede sebe i svoj zivot. Nije ni cudno sto smo ponekad povrsni i nezainteresirani za nesto sto svakodnevno gledamo i sto nam se nudi, a zapravo je kvalitetno. Navikuti da primjecujemo samo ono sto nam "skace po glavi", a za ostalo nemamo energije i interesa, zaboravljamo razmisljati, zaboravljamo vrednovati.

Nazalost, tek ozbiljne bolesti u obiteljima, ponukaju mnoge, ali jos uvijek relativno rijetke ljude, da razmisle svojim glavama i probaju promijeniti svoje prehrambene navike. Ljudi zele kupiti sve, pa i informacije, zele da netko umjesto njih razmislja, a to je ipak previse.

Zelim ovdje reci samo da je makrobiotika mnogo vise od zrnja, mahunarki i organskog povrca, da je mnogo vise od tofu sira i seitana, ali isto tako da ne postoji razlog da se ista mistificira u svoj svojoj kompleksnosti.

Zelim reci da vjerujem u vrijednost makrobiotickog pristupa prehrani jer se pokazao jako korisnim za zdravstvene probleme s kojima se nosimo u mojoj obitelji.

Zelim reci da je makrobiotika razuman i prirodan pristup zivotu, na neki nacin povratak modernog covjeka svojoj biti, pracenje prirodnih procesa i uskladjivanje s inteligencijom prirode. Cesto zaboravljamo da smo dio prirode i trebamo proucavati njezine poruke, jer su to zapravo nase poruke, nama samima.

Da bi ovoj svojoj prici dala i odredjenu prakticnu notu, napisat cu ovdje i mali dijelic onoga sto sam naucila:

- vazno je jesti integralne proizvode prirode u njihovom izvornom obliku, jer takvi sto manje obradjeni zadrzavaju ne samo najvecu hranjivost nego i strukturu, sklad, energiju, koja nam je potrebna i koja je isto tako dio nas
- vazno je preispitati svoja znanja i suocit se sa zabludama, tako se nije lose na primjer pitati ima li mlijeko stvarno toliko puno kalcija i stvarno toliko iskoristivi kalcij, znate li u kojim namirnicama ga ima i deset puta vise, znate li koliko bjelancevina i aminokiselina ima u mahunarkama i algama, a ne samo u mesu, mesu, mesu, mesu...
- vazno je ne imati otpor prema proizvodima koji nam nisu poznati, jer se u njima cesto nalazi nesto jako dobro, znate li sto o algama i o njihovoj velikoj vrijednosti
- vazno je zvakati, to nam je priroda dala, i vjerojatno ima dobar razlog za to, a ne gutati svemirske tablete, brzu hranu i napitke
- vazno je ne samo unijeti vise dobrih namirnica u organizam, nego ih i pametno kombinirati, uravnoteziti...da bismo organizam mogli njegovati kao cjelinu, vazan je odnos i povezanost svega onoga sto ga cini...potrebno je da na taj nacin razmisljamo i o onome s cime ga hranimo
- vazno je priznati da nedovoljno znamo o svojoj prirodi
- vazno je uzeti knjigu i procitati, usporediti, zakljuciti

Vazno je prepoznati vazno, a to mozemo samo ako pocnemo malo razmisljati i sami, toplo preporucujem da se informirate o smislu i praksi makrobiotike, jer je mnogima pomogla da unaprijede kvalitetu svog zivota. Informirati se o necemu, ne znaci odmah i odreci se neceg Vaseg, zato...

19.09.2005., ponedjeljak

Izgubljenadjena...

"Bok, izgubljenadjena! Ako nešto ne razumijete, samo kliknute na ovaj upitnik". Vas Blog.hr.
Jel ovo svima pisu ili samo meni, zato sto sam "izgubljenanadjena" ? ;-)

Nego, dobar dan svima. Ako nesto ne razumijete, samo kliknite na Izlaz;)
Ja sam Izgubljenadjena, izgubljena u prostoru kao i vecina zena, i vise, blago receno dezorijentirana. Jucer, auto, kisa, ja, cesta kojom ne namjeravam, ali pokusavam proci, gubim se, zamagljena stakla, instinkt, prepustanje vodstvu cvrste ruke dragog suvozacha, drzanje za volan (ne drzanje volana)... i dalje se vise nicheg ne sjecam.

Dezorijentiranost u zena je poznata, kao sto je poznato da neki ljudi imaju inteligenciju, manju, vecu, uzu, siru, duzu, kracu pamet, kosu, nokte. No, kako je mudrost u trendu, a mjeri se emotivnom inteligencijom, dapache duhovnom i sustinskom, razmotrit cu mogucnost intuitivnog orijentiranja u prostoru. Mozda je orijentacijsko trchanje sport za mene, a o tome vise nekom drugom prilikom.

Zasad, ovo je stranica gdje se mogu gubiti i traziti. Tko se nije skrijo ili bar jednom izgubijo, magarac je bijo. Kao mala sam vec pokazivala sklonost lutanju i gubljenju, ako ne u prostoru onda u vremenu:)




Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se