neprofesionalna dezorijentacija

02.01.2008., srijeda

Novogodisnje odluke

U Novoj se necu vise nervirati, hocu reci bar cu dio nerviranja reducirati, baviti cu se sportom, paziti cu sto jedem, otici cu na zdravstveni pregled koji vec dugo odgadjam, necu propustati prilike za osobni razvoj, i sto je najvaznije ugadjati cu svakodnevno svojoj dusi.

Eto, stavila sam ovo na papir, pa nek se nadje kao podsjetnik meni i drugima, koji bi me mogli za neko vrijeme priupitati, koliko stvarno radim na svemu tome sto sam napisala, a govore mi cesto "nadji vremena za sebe".

Na primjer, danas sam prvi dan na poslu nakon nekoliko dana godisnjeg odmora i zasad je odlicno, izbjegavam nepotrebno nerviranje, i nadam se da cu u ovome i dalje biti uspjesna. Ljude ne mozemo mijenjati, neke zasigurno ne mozemo, no nasa je odluka kako cemo ih dozivljavati i na sto cemo se fokusirati.

Eto, uzela sam si desetak minuta vremena da natipkam ova razmisljanja, i mislim da je to dobro, jer osim sto ce ostati pismeni dokaz istog, vec sam osjecaj da pisem nesto "javno", vjerujem da ce utjecati na moju odgovornost da stvarno pripazim da neke stvari ne krenu opet po starom.

Neka to bude na primjer razlog zasto ja pisem ovaj post, a pitala sam se puno puta zasto ljudi pisu blog? Neki zbog karijere, neki da bi stekli nove prijatelje, neki tvrde da ga pisu samo "za svoju dusu", no ipak postoji nesto, zbog cega nisu uzeli tekicu i u nju napisali svoje misli ili otvorili novi dokument na racunalu, i pospremili ga zatim u neku od svojih skrivenih mapa.
Eto, tako i ja dijelim svoje misli s Vama.

Usput, "Nova Godina" je protekla lijepo, u drustvu dragih ljudi i obitelji, bez forsiranja, a sa puno smijeha, neka takva bude sva, a sa njom i ja.

Jos jednom, sve najbolje vam zelim.

A zasto vi pisete blog? A koje su vase novogodisnje odluke?:)

20.12.2007., četvrtak

Trebalo bi nam vise blagdana...

......trebalo bi nam vise blagdana, al ne zbog purica, ili vege sarmi, slobodnih dana, i veselih pijanstava, iako je i to vazno, nego zbog toga sto pri svakim blagdanima, osim sto cesto padnemo u depresiju i lijepo se provedemo, a ponekad sve to u isto vrijeme...uvijek postanemo ponovno pametni i promislimo i osvjestimo sve ono sto bi jos trebali napraviti u zivotu i slicno...

...vrijeme je relativno, kao i sve drugo u zivotu, pa onda izgleda koristimo tu mudrost, kako bismo ga rastezali kako nam odgovara, pozurivali se, usporavali i slicno...

...svakodnevnica nas uspavljuje u svoj svojoj ljepoti, pogotovo ako smo zdravi i veseli, no koliko nam se stvarno suzavaju horizonti pod pritiskom svakodnevnih obaveza...nisam zapravo sigurna...

...nekad sam mislila da moram preputovati bar pola svijeta, upoznat bar 3 puta vise ljudi nego sto sam do tad uspjela, da moram ovo ili ono....sad se sve vise prepustam intuiciji, no problem je sto nisam sigurna svaki put sto je intuicija, a sto linija manjeg otpora:)

...eto, nisam dugo nista napisala na svom blogu, pa da nesto ipak napisem jos ove godine, kako bih isto ovo, nadam se ziva i zdrava procitala za godinu dana i vidjela koliko sam pametnija ili ne, sto sam postigla ili ne...a mislim da cu mjerenje istog pojednostaviti...mjerna jedinica neka bude sreca, ispunjenost i sklad...a puno ih i svima Vama koji zalutate na ovu stranicu... zelim...zelim...zelim....




07.12.2006., četvrtak

Moderna prijateljstva, ljubav i iskrenost

Prijatelji, parovi, prijatelji u parovima, poznanici, drustva za cajanke, prijatelji kolege....ima ih raznih danas. Ljudi komuniciraju vise nego ikad, cesto i povrsnije nego ikad.

Imam tu srecu da sam ocito u trideset i kojoj pocela poprilicno dobro prepoznavati ljude s kojima se trebam druziti i kojima se mogu povjeriti. Vjerujem da ste mnogi od Vas iskusili da kad se obratite poznaniku da ne kazem prijatelju u nevolji i tuzi koju mu zelite povjeriti, da se isti zatvori kao skoljka i ne zeli se baviti s Vama, jer valjda je Vasa nevolja zarazna. Kiseli povrsni osmjesi i klimanje glavom nisu prava podrska koja nam treba u takvim trenucima. Potreban nam je razgovor i osoba koja je sprema "zrtvovati" sat, dva ili tri, pa makar to bilo i u ponoc, za Vas, jer Vam je tada najpotrebnija.

Razgovor s partnerom, s prijateljima, otvoreno i iskreno, bez prikrivanja problema i sa zeljom i trudom da se isti rijese, jer su prije svega normalan dio zivota uopce pa tako i dio zivota osoba koje volimo, osnova je zdravog odnosa koji nastojim njegovati. Nemali broj puta sam cula kako ljudi zive zajedno, cak u bracnoj zajednici, imaju djecu,psa i vikendicu i ne samo da vise ne komuniciraju, nego nisu nikad iskreno ni komunicirali.

Mozda Vam se dogodilo da izgubite blisku osobu, pa Vam "prijatelj" ili dobar poznanik ne izrazi ni sucut, mozda Vam se dogodilo da Vam voljena osoba kojoj bezuvjetno vjerujete laze, mozda Vam se dogodilo da netko tko Vas je "ranio" ne zna reci oprosti, mozda Vam se dogodilo da sami sebi vise ne vjerujete ili ne mozete oprostiti.

Ipak treba vjerovati u dobro, i kako kazu svako zlo za neko dobro, a ja nakon vrlo teske jucerasnje veceri (ne vecere,nego veceri:), osjetila sam na kraju price hvale vrijednu prijateljsku podrsku i jedno ali vrijedno Oprosti.

Tesko je kada srce boli, ali srce koje voli, ponekad i boli, vazno je da ne prestane kucati.

23.11.2006., četvrtak

Ljubitelji zivotinja

Vecina nas voli zivotinje. Volimo ih gledati, dragati, oblaciti, pricati s njima, imati ih za kucne ljubimce. Sta znaci biti neciji ljubimac?

Pregledavajuci svoje stare fotografije pronadjoh jednu koja me je inspirirala da ponesto napisem na ovu temu. Trenutak je uhvacen u jednom seoskom ambijentu, a "ljubimac" nije moj...



Ta ovcica sa lijepim okruglim ocima, zeljna ljubavi i slobode, privrzena, pomalo tuzna i zbunjena. Vecina nas ce osuditi drzanje zivotinje na lancu, a ja se pitam sta bi nasi kucni ljubimci na sve to rekli.
Zeko u kavezu, pticica u krletki, macka u pletenoj kosari, pas u odjeci, ribica u casi vode zvanoj akvarij, sta bi svi oni rekli gdje je granica i kako oni zapravo zele zivjeti. Da li i oni zive na "lancu" ?

Mozda neke zivotinje zele provesti zivot bas kao i neki ljudi u nekoj vrsti zrtvovanja i bezuvjetnog davanja osjecaja ugode i srece, nama nekim drugim bicima, ljudima....a mozda i ne.

Drzati psa na lancu ili ne? To je pitanje koje ce uznemiriti mnoge ljubitelje zivotinja, iste one koji mozda svakodnevno jedu meso i to smatraju kao i vecina ljudi normalnim hranidbenim lancem. Psa na lancu su drzali mnogi nasi stari na selu, koju su se nemali broj puta sa vise postovanja odnosili prema svojem konju, kravi, svinji ili pijetlu, nego sto je to slucaj na modernim farmama, gdje se uzgajaju moderne zivotinje bez imena ili nadimka, koje svoj zivot iskljucivo posvecuju tanjurima mnogih, pa i tanjurima gradskih ljubitelja zivotinja, koji kao ni ja nikad ne bi mogli "ocerupati" kokos, a kamoli joj oduzeti zivot.

Ipak mi ljudi imamo moc u nasim rukama i svakodnevno krojimo nase istine. Istine se mijenjaju, moc ostaje, moc koja se odrazava i u nasoj ljubavi prema malenim papigicama koje rastu u malenim krletkama. Ne sudim, samo razmisljam, uostalom imala sam i ja papigicu, koja je doduse vise bila vani nego unutra, no bila je i takvog karaktera :) Dakle, malene krletke, koje se po boji i dizajnu savrseno uklapaju u nase novouredjene stanove, mjesto su na kojemu malene papige svojevoljno provedu jedan od svojih zivota. Macke na svu srecu imaju puno zivota, a mozda i svi mi.

Da li su to reinkarnirane duse, koje su iz nekog razloga u krletki, da bi tamo nesto naucile o sebi ili pak nas ljude naucile vec necemu...

Misilm da bi cesce trebali promijeniti kut gledanja na stvari, jer i misljenje o nekim stvarima u zivotu moze postati samo stvar navike. Mozda bi trebali pitati nase ljubimce da li im odgovara da nas cekaju dok smo na poslu, da jedu umjetnu hranu, da nose cudne frizure...mozda je necija usamljena obrijana pudlica manje sretna od ovog psica na gornjoj fotografiji...

I na kraju ovo nije "prascic Babe" u posjeti Blogu nego jedan obicni takozvani post, najobicniji....



21.06.2006., srijeda

Zivot u prirodi s prirodom...

Vratih se nedavno iz prirode u svijet urbanog i tako zbunjena strasnim umorom i pospanoscu koja me obuzela, razmisljam sto je to sto zapravo moj organizam prozivljava kad se vrati u svakodnevnicu, nakon manje vise aktivnog odmora u prirodi. Nakon sto sam se vratila, manje fizicki radim i manje sam aktivna, no vise jedem, sto posljedicno nije zdravo, a konacno ni lijepo. Koliko je to zamor zbog trenutne psihicke prilagodbe, koliko je to zatomljivanje stvarnih potreba? Da li je odlazak u prirodu bijeg od stvarnosti ili bijeg u stvarnost?

U Istri, u obiteljskom malom kucerku, oazi obiteljskoj, ali i oazi prirode, provela sam nekoliko dana odmora. Potpuno opustanje, ozivljavanje finih osjetila, mir, spontana meditacija, spontani rad, more, kamen, biljke, ljudi. Makrobioticka prehrana, stvarno uzivanje u zrnima prirode. Zvuk tisine i cvrcaka ponekad uzburkan dovikivanjem clanova obitelji, moje, necije, galebove.

Nakon nekoliko dana provedenih u gradu, naviknut cu se na novu stvarnost i poceti cak uzivat u onim nekim urbanim plodovima, bolje receno nuspojavama urbanog zivota i moderne tehnologije, no da li spontano ili u nedostatku boljeg. To me sve navodi na pitanje koliko zapravo znamo prepoznati kako zelimo zivjeti, a koliko toga nam se jednostavno u hodu dogodi ili nametne, kao nesto cemu tezimo i kako dalje intertno "zivimo".

Sto gubimo, a sto dobivamo, ako izaberemo urbani zivot ili zivot u prirodi, ili vec nesto drugo ili trece, jednostavno drugacije?
Zivot u gradu vise nije sto je nekad bio. Da li je to zbog toga sto nas grad mozda vise nije grad, ili zbog toga sto se mijenjamo.

Da li me skladan topli zivot u prirodi sve vise privlaci zato sto mi grad ne pruza ono sto bi mogao i trebao ili zato sto je povratak prirodi lijek i smisao zivota.

Kakvo je samo zadovoljstvo kad te ne budi ujutro budilica nego svjetlost ili jednostavno psihicka rasterecenost od obaveza, jurnjave na posao i svakodnevne izlozenosti stresu. Kakvo je samo zadovoljstvo kad se spontano budis, spontano radis, kad spontanost postaje intuitivno uskladjivanje sa vlastitom prirodom.

Djeca smo generacije koja je gravitirala gradu, radi obrazovanja, i napretka sebe i svoje djece. Danas se grad priblizio selu, da li dovoljno, da li na pravi nacin? Da li grad postaje "selo"? Koliko je zapravo vazno gdje zivimo? Da li smo prirodni kad smo u prirodi? Ako je ono priroda, sto je onda ovo, drustvo? :)

Da li je odlazak u prirodu bijeg od stvarnosti ili bijeg u stvarnost?



05.06.2006., ponedjeljak

Bliski susret sa zmijom...

Strah od zmija se moze podijeliti na razumni strah od zmijskog ugriza, popratnog bola i mogucih posljedica i na onaj drugi puno jaci, od kojeg mi se i sad tijelo jezi, a u susretu sa zmijom i oduzima...iskonski strah...eek

Nisam puno o tome citala, al poprilicno mi je zanimljiva psiholoska pozadina cijele price.

Nedavno sam gledala prelijepi zapadno korejski film o zen budizmu, u kojem se u jednom trenutku mali ucenik igra sa zmijicom. Pitam se koliko je stvarno strah od zmija manje prisutan kod obicnog covjeka u egzoticnim, nama uglavnom istocnim zemljama i zasto?

Sto je to sto ulijeva takav strah prema zmijama kod nas "zapadnjaka"?
Potpuno nerazumijevanje i nepoznavanje te zivotinje sigurno doprinosi strahu, no osobno smatram da ljudsko bice u svemu oko sebe, a ponajvise u zivotinjama, ali i ostalim prirodnim pojavnim oblicima i konacno u komunikaciji s prirodom projicira uvijek sebe i kroz to svoje poimanje dobra i zla, lijepog i ruznog, simpaticnog i zastrasujuceg...

Tako su nam na primjer smijesne upravo one zivotinje koje na neki nacin mozemo najlakse usporediti sa sobom, jer njihove grimase, glave, noge, ruke, pokreti i slicno su na neki nacin iskrivljena slika nas samih...ali ipak nesto sto mozemo "pojmiti".

Zmiju je tesko "pojmiti", usporediti s nama, dok guster bar ima ruke i noge :)
Tesko je znati sto zmija misli i osjeca.

Ne zelim ovdje prezentirati nekakvu predrasudu prema toj zivotinji, niposto, nego inspirirana nedavnim susretom, razmisljam o tom specificnom strahu i osjecaju nemoci i jeze, zapravo iskreno pisem iz perspektive "obicnog" strasljivca od zmija...

DAKLE NEDAVNO sam imala bliski susret sa zmijom, hvala Bogu bila je to mala zmija, ne razumijem se u zmije pa ne znam da li je bas bila dijete ili vec tinejđerka, al novorodjence sigurno nije bila.burninmad

Lezala sam na sljuncanoj plazi, nakon prvog ovogodisnjeg brckanja u moru, tonula u polusan lezeci na trbuhu s rukama isprepletenim ispod glave i osjetila sam da mi nesto migolji po goloj kozi dekoltea, vrlo cudan osjecaj od kojeg sam poskocila, i prije nego sto su mi oci ispale od cuda i straha, ugledala sam na rucniku smotuljak necega, za sto sam vrlo zacudjujucim prisustvom ikakvog mentalnog procesa uspjela zakljuciti da taj smotuljak necega nema nogu i da onda vjerojatno, a ni sigurno nije guster, nego ZMIJAAAAAblabla

I tako sam pocela pricati sama sa sobom i kao upravljati situacijom, sve to u stanju soka dok je zmija polako odlazila, u ispravnom smjeru, natrag prema travi, od kud je vjerojatno i dosla...

I dalje u stanju soka ispricala sam isto sestri i ostatku obitelji, koji su se naravno zgrozili i naravno moja sestra je to iskustvo odmah projicirala na sebe i odmah izjavila da bi ona ostala skamenjena i oduzeta na tom rucniku..

Da mi je netko rekao da cu to prozivjeti, pala bi u nesvjest pri samoj pomisli, a onda to prezivis stojicki i zacudjujuce hrabro, al sto vise vrijeme prolazi, strah od zmija ne prolazi, mozda se malo smanjila misterija od susretna s nepoznatom, ali ne i strah...


31.01.2006., utorak

Zivot...

...onaj stvarni, ponekad boli...
Ima glavu, ruke, noge, ponekad stisce saku, mi smo u saci...
King-Kong, ogroman i zastrasujuci, ima inteligenciju i osjecaje...

Pisem blog posvuda,
po stijenkama toplog gnijezda,
dijelim grancice i kapljice s dragom pticom.

Ptica je u gnijezdu, malo ranjenog krila,
ona ce uvijek letjeti,
ptica lijepo pjeva, mali zivot, veliki...mali pismonosa,
krilo polako zacijeljuje, carobno pismo krece u svijet, uskoro...
ptica ljubavi.

27.10.2005., četvrtak

Transcendere...

Image Hosted by ImageShack.us
Eto napisala sam post i nestao je, i sad ga ponovno pisem, i ne znam gdje je nestao, to je, bit ce, neka kozmicka igra i tajna...a mozda je, dok ga trazim, vec objavljen u nekoj drugoj galaksiji...nije mogao jednostavno nestati, jer je u njega bila ulozena energija, a energija ne moze nestati...

Jednog lijepog suncanog dana, prije dosta godina, bila sam inicirana u tehniku TM-a, transcendetalne meditacije, dozivjela novu dimneziju, otkrila velicinu kozmosa, i suptilnost njegove inteligencije. Nitko od mene nije nista trazio, da vjerujem ili ne, da pripadam ili ne, da se ponasam ovako ili onako, samo mi je dosapnuta moja mantra, pazljivo izabrana da odgovara boji moje duse. I otvorilo se nesto, potekle su suze, i malo pomalo prosirili su se vidici, profinila osjetila i percepcija. Osjecaj da uvijek sebi mogu pomoci i da je to u mojoj i svacijoj prirodi i danas mi daje zivotnu snagu. Covjek sam samo, i negdje u hodu, zanemarila sam pomalo svakodnevnu praksu meditacije, ali uvijek ostala svjesna te dragocjene dimenzije koja ce me pratiti kroz zivot.

A buduci da pomazuci drugima pomazemo i sebi, to se i meni dogodilo. Toplo sam sugerirala svome dragom da isproba ovu tehniku, jer sam jednostavno prepoznala da ce mu uciniti dobro. Pratila sam ga ovih dana na tom zanimljivom putovanju u nepoznato i osvjezila svijest o blagodatima meditacije.

Lijepo ga je gledati kako se otvara, cisti, kako iz dana u dan ima sve vecu vjeru, a osjecaj da sami sebi mozemo pomoci i da je to zapravo u nama u nasoj prirodi i da nas samo strpljivo ceka, je dobar osjecaj, ravan sreci. Ljepota promjena kroz koje sad intenzivno prolazi uljepsava i moj zivot i taj osjecaj interakcije sa dragim covjekom i tajnama nase prirode je beskonacan i inspirativan.

Ukratko radi se o nepretencioznoj tehnici, prirodnoj dimenziji svojstvenoj covjeku, dubokoj znanstveno dokazanoj relaksaciji, necemu o cemu se vrijedi bar raspitati...


04.10.2005., utorak

Upoznali se preko neta...

Image Hosted by ImageShack.us
Neki dan sjedim s dragim i prijateljima na toplom, s tanjurima u rukama punim neceg finog sto on voli kuhati za drage ljude i prijatelje, neka vesela muzika...nekoliko ljudi u stanu jednog nebodera, izolirani od ostatka svijeta i nitko ne zna da postojimo i druzimo se...

Netko tko bi nam se u tom trenutku zelio pridruziti, vjerojatno bi nas tesko nasao, izvana neboder, hrpa betona, ko i svaki drugi...

Vise "privatno" druzenje, "svojstveno godinama", rezultat nekih upoznavanja, ljubavi...

I tako pricaju prijatelji kako je jedan prijatelj nasao djevojku i mi kazemo kako je to lijepo i pitam ih da gdje ju je upoznao, i kazu oni preko neta, preko "Iskrice". Pitam dalje, a gdje ste se vas dvoje upoznali, kazu isto preko Iskrice, pitaju oni nas, a vi?
I mi smo se upoznali preko neta, preko Indexa. I tako se tome nasmijemo, al vise to nije nista neobicno.

Mnogi prijatelji upoznali su se preko neta. Neki dan razgovaram s poznanicom i pitam ju kako je i kaze da je usamljena, a svaki dan je vani. I ja se zamislim i zapravo prisjetim svojih iskustava i osjecaja kad sam izlazila u omiljene kafice, druzila se sa interesantinim ljudima, vrtila se u zacaranim krugovima, narucivala kave i kave i pive i pive da bi eventualno odpocinjala nekakve razgovore s nekakvim potencijalno dragim i pametnim ljudima.

O boravljenju na internetu se govorilo kao o otudjenju i bjezanju od ljudi a takva poznanstva su ljudima bila chudna, da ne kazem "ocajna".

Mozda komunikacija preko neta nije bijeg od sebe nego trazenje ljudi. Svakodnevno sjedimo s ljudima na poslu, u kaficima, pa cak i doma, a da zapravo ne komuniciramo. Mozda su ljudi oko nas samo iluzija, ili virtualna stvarnost...




28.09.2005., srijeda

Kako se odmaramo na poslu...

Image Hosted by ImageShack.us
Mi koji radimo i svi koji su ikad radili i koji ce u zivotu raditi moraju se povremeno odmoriti od rada, da bi mogli dalje raditi i tako u krug...

Nego, koliko robujemo klasicnim "pauzama" za gablece, kavice, setnjice...

Koliko nasi nadredjeni imaju razumijevanja za nase osobnosti i koliko je njima i nama zapravo stalo do toga da stvarno za vrijeme tih "tajm-auta" i napunimo nase baterije?

Evo, buduci da nemam previse vremena, skratit cu pricu.

Ja volim napisati nesto kratko za svoju i jos pokoju dusu ovdje ili vec negdje (hodam po firmi sa sprejevima i pisem grafite;).

No, kako se u stvarnom zivotu ljudi odmaraju na poslu, a da vecinu tih nacina ipak moraju skrivati od kolega, nadredjenih, od samih sebe...

Evo nekih mogucnosti:

- 10 minuta reikija, probala, odlicno
- 10 minuta pisanja bloga
- 5 minuta trcanja gore dole uz stepenice
- 10 minuta citanja knjige
- 20 minuta istezanja kraljesnice
- 5 minuta obradjivanja digitalne fotografije
- 5 minuta przenja cd-a
- 10 minuta spavanja na stolu

Ovo sve zajedno traje sat i 15 minuta i negdje cemo morat reducirati i odrediti prioritete:) Sat i 15 minuta, pa to je grozno puno, al ako isto vrijeme potrosimo na "poslovnim" kavama po susjednim sobama, nitko nam nece zamjeriti, dapache;)

Zamislite da djelatnica na salteru u banci okrene onu plocicu na stolu na "pauza", sjedne u pozu za meditaciju i ne radi 10 minuta. Izasla bi njena fotografija u svim boljim svjetskim novinama:) Malo se salim, ali i ne.

Koliko smo mi i nasi nadredjeni formalisti, koliko nam je normalno samo ono sto je uobicajeno? Ovo pitanje se naravno odnosi i na druge aspekte zivota i o tome bi se moglo pisati i piiiiiiisati, al ja sad idem raditi, a mozda jos danas tu navratim, da odmorim malo ochi...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se