Gagh
21.07.2008., ponedjeljak
Kaligula (Ulysses)
|
Jučer sam na Brijunma pogledao Kaligulu u režiji Tomaža Pandura i izvedbi teatra Ulysses. Do sada u životu nisam pogledao nešto tako dobro. Tim više, što nisam prije početka predstave očekivao apsulutno ništa. Dogovorio sam se s djevojkom da idemo na Brijune pogledati neku predstavu čisto da vidimo kako izgleda predstava u tom prekrasnom ambijentu i kako to radi čuveni teatar Ulysses pa sam se složio da kupi kartu koju god želi i nisam znao da već nešto zna o kvaliteti Pandurovih uradaka.. Očekivao sam klasičnu predstavu s puno standardnih dijeloga, Kaligulom koji pati jer mu je teško vladati pa ga na kraju ubiju i to je to. Ono što smo dobili je nešto daleko, daleko iznad toga. Savršena, minimalistička, ali prekrasno dinamična scenografija. Koreografija koja ostavlja bez daha energijom strasti koja izbija iz nje. Glumci koji kao da žive psihička stanja koja igraju. I tema. Većina ljudi, kad čuje riječ Kaligula pomisli na orgije i okrutnost. Ovo nema veze s tim! Čovjekova težnja da živi svoj san u sukobu s potrebom da bude "normalan" i da se uklopi. Pitanje što ako se ima sve, a teži se višem (ne misli se na materijalno). Kontrola moći i njezini dosezi. Sputavanje istinske prirode na uštrb normi društva. Ludilo kao izraz jedinog normalnog. Sloboda. Teror apsulutizma. Strast. Ljubav. Putenost. Metafore kojima su uspjeli izraziti ono neizrecivo. Ono što tjera čovjeka da poludi kad se pijan oslobodi stega racionalnosti. Ono što nas navodi da se zapitamo gdje je sreća i jesmo li uopće sretni, možemo li biti sretni u svijetu kakvog poznajemo. Ono što nas navodi da se zapitamo želimo li uopće znati odgovor. Slika cijele zapadne civilizacije je pretočena u ovu predstavu, a cijela zapadna civilizacija svakodnevno igra ovu predstavu. Bravo! |
14.07.2008., ponedjeljak
Bolovanje na hrvatski način
|
Po struci sam psiholog. Kada sam u vijestima čuo da žločinac Hrvoje želi na slobodu zbog liječenja opsesivno kompulzivnog poremećaja okrenuo mi se želudac. Bahati gad koji je uzeo jedan mlad život, a drugi doživotno teško osakatio sad traži način da se riješi svoje, smiješno male, kazne kako bi, valjda, opet mogao slobodno piti i gaziti ljude po cestama. Kada sam pročitao članak u Jutarnjem koji navodi dodatne razloge zbog kojih se ovaj monstrum treba pustiti na slobodu, zgrozio sam se do kraja jer naprosto ne mogu vjerovati da u jednoj pravnoj državi, kakvom nam ju žele prikazati naši "vođe", argumenti za puštanje iz zatvora mogu biti to što netko ima "i značajnih problema s kralježnicom, lijevim ramenom, kukom i nogom" te to što je netko, užasnog li sarkazma, "u zatvoru znatno smršavio i izgubio na mišićnoj masi" (sic!) !!! Nešto o opsesivno-kompulzivnom poremećaju: Opsesivno kompulzivni poremećaj spada pod kategoriju anksioznih poremećaja, tj. laički rečeno poremećaje vezane uz povećanu razinu psihičke napetosti. Opsesije su neželjene i intruzivne misli, slike i impulsi (potrebe) koje osoba obično doživljava kao protuslovne, besmislene, neprihvatljive i teške za odbaciti. Prati ih osjećaj neugode i anksioznsoti i potreba da se neutralizira opsesija i njezine posljedice. Neutralizacija je često u formi kompulzivnog ponašanja - opsesivne ritualizacije (može i u formi misli - opsesivne ruminacije) koje ponekad može biti praćeno osjećajem otpora prema takvom ponašanju. U glavnom su opsesije vezane uz očekivanje budučeg zla ili propasti i potrebu da se ono spriječi uz pokušaje djelovanja (kompulzije). Kompulzivna ponašanja možemo podijeliti na dva glavna tipa: checkere (provjeravače) koji žele biti sigurni kako oni nisu odgovorni za zlo koje bi moglo doči (npr. desetke puta za redom provjeri da li je ugasio štednjak) i cleanere (čistače) koji žele spriječiti dolazak zla (npr. desetke puta za redom pere ruke kako si ne bi prenio bakterije ili nekoga zarazio). Hrvoje ima opsesivno kompulzivni poremećaj trzanja ramena? Možda, iako bi trebao imati više informacija da bi se mogao upuštati u analizu te zanimljive dijagnoze tj. morao bi znati koje ga opsesije tjeraju da to čini. Ljudi koji imaju ovaj poremećaj se javljaju na terapiju najčešće iz tri razloga: jedan je taj što ih opsesije užasno opterećuju (npr. majka koja ima opsesivne slike kako davi svoju dejcu), drugi je taj što im kompulzivne radnje oduzimaju puno vremena (npr. deseci vraćanja u stan da se provjeri štednjak), a treći je što im mogu fizički štetiti (npr. osoba koja mnogo puta uzastopce pere ruke može si zguliti kožu s njih). Kod Hrvoja ne vidim na koji bi mu fizički način trzanje ramena moglo štetiti, a što se vremena da to čini tiće, valjda ga u zatvoru ima na pretek. Uostalom taj je poremećaj izlječiv, a svaki veći zatvor u Hrvatskoj ima psihologa, a ako taj psiholog i nije educiran za provođenje takve vrste terapije, može se dovesti drugi stručnjak koji će provsti terapiju i unutar cca. 3 do 6 mjsesci pomoći klijentu bez ikakve potrebe da njegov klijent napušta prostor kaznionice. Ostali medicinski problemi koje Hrvojev odvjetnik navodi kao razloge za puštanje su također svakako rješivi unutar prostora, ako ne samog zatvora, onda zatvorske bolnice. Što se argumenta o gubljenju mišićne mase tiče, da nije žalostan bio bi smiješan!!! Ako u konačnici ove farse Hrvoje ipak bude pušten na slobodu, onda se naš pravosudni sustav zaista može označiti kao leglo korupcije i protekcionizma, a cijena pravde se može slobodno mjeriti društvenim statusom osuđenika (ili njegove rodbine), njegovim meterijalnim stanjem i vezama s političarima. Na žalost, ništa novo, ali naviknuti se na takvo stanje stvari za svaku normalnu osobu je mučno i neprihvatljivo. Pozdrav! |
Prodajmo Hrvatsko
|
U vremenu u kojemu se na najbrutalniji mogući način očituje utjecaj cijene nafte na globalnu, a time i lokalnu privredu naši su se vladari odlučili pokloniti pred našim Ugarskim susjedima i pokloniti im nekoliko postotaka naše nacionalne naftne kompanije, taman toliko da dobri susjedi steknu većinski udio u njoj. To su odlučili učiniti istoj onoj kompaniji čiji je prelazak u strane ruke prije nekoliko mjeseci blokirala njena vlada izjavivši da je MOL od ključnog nacionalnog interesa za Ugarsku državu i da njen prelazak u strane ruke ne dolazi u obzir. U igru se u međuvremenu uključila i Austrijska kompanija MOL koja također ima interesa za pribavljanje naše INE. U vremenu divljanja cijena nafte, globalne recesije, visokog starta inflacije kod nas, gušenja građana kreditima, pada domaće proizvodnje i svih ostalih zala koja su mogla zadesiti ovu napaćenu zemlju, naša se demokratski izabrana vlast, kojoj je narod na slobodnim izborima poklonio svoje puno povjerenje, odlučije na potez koji se ne uklapa u niti jednu suvislu računicu nacionalnog boljitka lijepe naše. INA sama ima dovoljno vlastitih naftnih polja da opskrbljuje cijelu Hrvatsku tj. da ju učini nezavisnom od svjetskih kretanja cijena crnog zlata i umjesto da se to iskoristi kao pokretač Hrvatske ekonomije na način smanjenja cijena goriva čime bi se povećala konkurentnost naših proizvoda, ona se prodaje Austro-Ugarskim korporacijama koje za naš narod i njegov prosparitet nije briga ni koliko je crnog pod noktom, ali ih je i te kako briga za profit kojega od njega mogu izmusti (sjetimo se samo T-Coma i najskupljeg telefoniranja u Europi!). Takvo ponašanje na korporativnoj sceni je na žalost uobičajeno, no da li je normalno da vlast nekog naroda haje za taj narod i još manje od crnog pod noktom odlučivši ga polako, ali sigurno baciti pod jaram stranaca. Poslije Austo-Ugarske Jugoslavija, poslije Jugoslavije Austro-Ugarska. Ostaje samo gorko pitanje na kojega na žalost, čini se, ne želimo znati odgovor: Zašto narod ove zemlje ne zna biti slobodan?. |