Gagh

22.05.2007., utorak

Škola, vrtić, grah... (reizdanje zbog ponovne aktualnosti)

*****Danas upisujem djecu u školu. To je najgori dio opisa mog posla, ali što mogu, preživjeti ću. Bude ih oko deset. Dolaze sa roditeljima koji na hodniku ispunjavaju upitnik za roditelje dok ja u uredu cijedim iz klinaca suvisle odgovore. U glavnom ih daju, no ima djece koja baš i nisu za to spremna pa nastane natezanje. Nacrtaj mi čovjeka, složi riječ od zadanih slova, precrtaj ovo, kaži ono, ispričaj priču… I baš tu kod priče poludim totalno. Ili današnji roditelji uopće nemaju vremena za svoju djecu (kog vraga ih onda prave!!!) ili priče više nisu u modi (valjda zato što nisu nekome unosan biznis. Bolje se zaradi na Play Stationu) ili su djeca senilna (previše TVa?) ili se uplaše mene, škole, ispitivanja…. Neki vrag im je. Neću trkeljati gluposti poput «ta današnja djeca, eee kad sam ja bio mali…» jer se niti ne sjećam testiranja za upis u školu zato što ga nije ni bilo (upisala me mama preko veze ranije jer se tada išlo u školu sa 7, a ja sam sa 6 toliko mrzio ići u vrtić i žudio za promjenom toliko da su me zadnji dan istoga teta, mama i čistačica lovile po parku da me uguraju unutra pa sam tetu ugrizao za prst. Mrzio sam vrtić od prvog do zadnjeg dana). Dakle, testiranja za mene nije ni bilo (Hm, tko zna što bi bilo da je. Možda bi završio u specijalnoj školi pa bi danas sjedio u saboru).
*****Svega čega se sjećam od škole u to doba je bio put prema njoj i natrag kući te razgovori sa prijateljem o kompjuterima i videu (tata mu je plovio pa je imao oboje (Commodore 64 i JVC video) i nama ostalima nabijao komplekse, a našim roditeljima muku od naših zahtjeva za posjedovanjem pomenutih predmeta). Same škole se sjećam u nekoliko sličica (kako sam se palio čas u Maju, čas u Helenu, a čas u Davorku, pa onda malo u Anitu, a svi su mi htjeli uvaliti Nataliju koju pak ja nisam htio…). Kako sam negdje u 2. ili 3. razredu dobio 2 iz prirode (ajme užasa!) jer sam sve prepisao od Maje, a ona od mene pa je i ona dobila 2. Kako sam jednom zemljom umrljao bilježnicu jer sam pisao DZ na putu do škole na nekakvom šahtu. Kako je seljačina od učitelja podigao jednu romkinju za uši i tresao ju dok je mala urlala. Kako sam u četvrtom razredu na povratku iz Stare Sušice bio neopisivo tužan jer je moja Maja (koja se napokon iskristalizirala kao ljubav moje rane mladosti) odlazila u drugu školu i znao sam da je više neću vidjeti. Više toga se sjećam negdje od petog razreda na dalje, ali bolje da se vratim na sada.
*****Dakle, sada su svi ti ljudi nešto (hm?). Imaju više ili manje dobre poslove, najveća folerica iz razreda je već davno udana, ima dvoje djece, ispijenu facu i cice do poda, njih četvero imaju nesretne narkomanske priče (od toga jedan zbog više nije među živima), tada nezgodne cure su postale pravi komadi, a tada zgodne su sad u glavnom bezvezne (čast izuzetku Fridi kojoj se malo povećala guza, ali je još uvijek prelijepa), neki prave veliki biznis, neki raznose poštu, neki otvaraju kafiće… Zgodno je razmišljati sada što, tko i gdje. Gledam te klince koje testiram za školu i slušam njihova viđenja sebe u budućnosti (eee, sad postajem jaaako patetičan) i mislim si kako je život nepredvidiv, kako je sve relativno, kako… bla, bla, bla… i oda umrem od smijeha kada mi mala pobrka Snjeguljicu i Crvenkapicu, a kad pitam gdje su patuljci kaže da oni jedu i spavaju, pa ju pitam da li piju i tuku se pa ona keže da i piju i da se tuku, a onda ju pitam sluša li ona Eda Maajku pa ona odgovori da je Edo Maajka zlo i da je ona maćeha koja ima brata koji je zločest. Onda dođe curica koja kaže da ima mlađeg brata od 4 godine koji je zločest, pa ja pitam što braco radi, a ona kaže da je zločest i da trči po kuči pa lupi glavom pa onda spava na kauču…
*****Klinci su zakon. I ma smo bili takvi k vragu, ali onda dođe posao, odgovornost, gledanje u budućnost, gledanje u sadašnjost, gledanje u bankovni račun, gledanje u kavu i grah i tako to. Ili valjda tako treba ili se još nitko nije sjetio kako drukčije. Kako god bilo danas sam upisao 7 klinaca, a jednog odgodio za iduću godinu, razgovarao sa dvije učiteljice i jednom mamom čiji sin ne piše zadaće i ne radi u glavnom ništa drugo pa se prve dvije bune, a žena plače jer ništa ne kuži… i sad idem davati instrukcije, pa doma u zagrljaj voljenoj, pa na jedan sastanak, pa sa frendovima negdje… Hm. Pitam se što bi bilo da mi se sviđalo u vrtiću. Nije da žalim za nečim. Samo se pitam. No, to je tema za neki drugi čušpajz od razmišljotina.

p.s. reizdanje od 21.05.2004. u 22.5.2007. s razlikom što nema više uz mene iste voljene.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se