Gagh

28.05.2005., subota

Kako je uspio dječak iz susjedstva

Mali Danijel je bio nadasve energičan dječak koji je rado tu energiju ispoljavao mlateći toljagom po svojim onemoćalim susjedama iz ženskog staračkog doma. Jednoga dana, dok je umlaćivao staricu Fridu sa trećeg kata, primjetio je u kutu njene sobice veliku plastičnu vreću iz koje su virile novčanice. Uzeo je vreću i odnio je kući. Ispostavilo se da je to vreća koja sama stvara pare pa se iz nje može vaditi u nedogled i nikada neće presušiti. Danijel je bio oduševljen. Prvo si je kupio novu, aluminijsku toljagu, a zatim je krenuo u svijet. U svijetu je naišao na puno ljudi koje je mogao toljagati koliko mu drago, a kada bi upao u veću gužvu, potplatio je policiju i suce da ga iz nje vade. Uskoro je organizirao cijelo poduzeće. Glavni zadatak poduzeća je bio organizirati svečane dočeke u gradovima koje je posjećivao. Duž glavnih ulica su bili postrojeni ljudi koji su mu klicali i bacali konfete, a Danijel je nošen na svojoj zlatnoj nosiljci, do mile volje po gledaocima bacao trulo voće i cvijeće te povremeno odalamljivao po glavi one koji su bi se drznuli prići mu previše blizu. Dopuštao si je da odsjedne u bilo kojem stanu koji mu se svidi, a čiji bi stanari pritom bili smješteni u zatvor. Od svojih je, preplaćenih, slugu tražio da mu prilaze na koljenima klanjajući se i moleći ga da im oprosti što mu se usuđuju prići da mu npr. donesu hranu ili zavežu cipele. Za njega je taj život bio idila.
Međutim, jednoga dana, koji se ni po čemu drugome nije razlikovao od ostalih, Danijel je pao u depresiju. Odmah je izbacio hordu vrhunskih prostitutki iz svog kreveta i krenuo ka prozoru kako bi počinio samoubojstvo. Prišavši staklu, poželio je baciti posljednji pogled na svijet koji mu je upravo dosadio. I onda ju je ugledao. Stajala je u sredini velike baje za smeće i rukama veselo razbacivala otpad koji je padao na sve strane po ulici, slučajnim prolaznicima, automobilima... Nije mogao zadržati usklik pa je uskliknuo. Što je brže mogao odjurio je na ulicu i pao na koljena pred tim božanskim bićem. Ona ga nije primjećivala pa je ušao u baju i stao joj ljubiti raspadnute cipele. Ona mu je na glavu sasula hrpu gnjilog organskog otpada. On ju je gledao u oči. Gledala je i ona njega i nešto je prošlo zrakom naelektriziravši oblake i obojavši nebo u ljubičasto. Uzela ga je za ruku i privukla sebi fiksirajući ga pogledom. Osjećao se kao da putuje prema njoj brzinom svjetlosti i da cijeli svemir ostaje negdje daleko za njim. Izašli su iz baje ne skidajući pogleda jedno sa drugog.
Nakon vjenčanja Danijelu se više nije dalo pompozno ulaziti u gradove, a Julija (tako se zvala) je zatrudnjela pa su kupili malu državu u Južnoj Americi gdje su ukinuli sve zakone, proglasili se bogovima i zabranili ljudima da govore. Tamo su živjeli sretno i plodno do kraja života.
28.5.2005.

11.05.2005., srijeda

Firma

++++Gospodin Radomir je toga jutra krenuo na posao vidno uzbuđen i nesretan. Znao je da će se ipak morati suočiti sa svojim nastranim šefom koji je već od prvoga trena obavljanja svoje istaknute dužnosti počeo prema svojim podređenima ispoljavati tajanstvene čudne sklonosti. Oni koji su već bili njegove žrtve nisu željeli o tome otvoreno pričati. Oni, a među njih je spadao i Radomir, uglavnom novi zaposlenici tvrtke, koji su to tek trebali postati, šturo su nagađali. Znali su samo da se radi o nečemu jako neugodnom i čudnom i da se radi jednom godišnje. Malo po malo došao je red i na Radomira da postane predmetom tog ispoljavanja. Vozio je polako i nesigurno. Auto-upaljačem je palio cigaretu za cigaretom dok je drhtavim rukama pokušavao održati volan u željenoj poziciji. Kilometri ceste su nestajali pod kotačima njegovog starog Volva dok mu je radno mjesto postajalo sve bliže i mrskije.
++++Na vratima ranije drage mu kancelarije dočekao ga je grozomoran natpis isprintan crno-bijelim printerom: «Danas ti!!!». Srce mu je tuklo, a u želucu mu se stezalo. Ušao je unutra, objesio kaput na vješalicu do vrata i spustio aktovku na stol s namjerom da iz nje izvadi spise na kojima se nadao da će taj dan ipak nešto uspjeti napraviti. Nije čak ni stigao izvaditi sve papire kad se na vratima, gotovo nečujno, pojavio šef. Radomir je pretrnuo. Šef ga je gledao superiornim, hladnim i znalačkim pogledom. Ušao je i zaključao vrata za sobom. Radomir ga se nije usudio ništa pitati. Iako to još do sada nije doživio, znao je da to mora tako biti – zaključana vrata male prostorije, on, šef i tišina. Naređeno mu je da se nagne rukama se oslanjajući na stol. To je i učinio, fokusirajući pogled prema prozoru i pokušavajući ne misliti na ono što bi mu moglo slijediti. Svi su mu samo rekli da je prvi put najbolnije – i emocionalno i fizički. On je želio da sve samo što prije prođe i da ne misli na ništa dok traje. Šef je stao iza njegove naprćene guzice i raskopčao svoj veliki, debeli, smeđi kožni remen kojega je potom i izvukao te presavio po sredini. Nategnuo ga je cimajući ga objema rukama i Radomirove bubnjiće ošinuo je oštar zvuk puckanja tvrde kože. Šef je zamahnuo prvi put. Radomirovo lice se gotovo neprimjetno skamenilo od boli i neugode, ali su mu se oči vrlo očito razrogačile od šoka nevjerice i iznenađenja. Šef je zamahnuo po drugi put. Radomir je imao osjećaj da mu mozak gnječe klještima. Šef je nastavio snažno zamahivati remenom koji je pak nastavio nemilosrdno pogađati sivu tkaninu na guzičnom dijelu Radomirovih hlača. Radomir je grčio lice i buljio u malu žućkastu fleku na čipkastim, žućkastim zavijesama. Svakim udarcem sve je više osjećao žarenje koje je težilo usijanju visoke peći. Borio se sa sobom u želji da, zbog nekog nejasnog inata, ne ispusti ni najmanji jecaj. Udarci su se nastavljali nizati kao bjesomučno čekičanje nakovnja. U glavi su mu se redale ekspozije granata unutar kabine tenka. Ritam se ubrzavao, kao i šefovo disanje. Sa lica mu se slijevao znoj koji je jedva nalazio svoj put iz silom zgrčenih pora usijane kože. Radomir je imao neopisivu potrebu otvoriti kupolu svoje lubanje i iskočiti, istrčati, eruptirati van kako bi se spasio od užerene buktinje boli i poniženja koja je u njoj rasla. Onda je odjednom sve stalo. Šef je rastegnuo svoj remen i mirno ga namjestio natrag u svoje hlače, a zatim iz unutrašnjeg džepa u sakou izvukao čekić, čavle i rolu grubog pergamenta kojega je jednostavno zakucao na vrata, nasuprot Radomirova stola. Potom je, ne uputivši niti jedan jedini pogled svom užasnutom zaposleniku, izašao iz ureda. Radomir je još nekoliko trenutaka ostao u istoj pozi. Tijelo mu je bilo u zarobljeno u grču, a butine su ga boljele i pekle kao da je satima sjedio gol na oštrom kamenu punom kopriva. Onda se napokon polako okrenuo i, od boli zamagljenim očima, pogledao u pergament. Nakon nekoliko sekundi crne su se fleke počele pretvarati u lijepa, krasopisom nalivpera ispisana i stilizirana slova.
Rečenica koju je na kraju pročitao glasila je "Za sve što je bilo i za sve što nas čeka."
i u potpisu "Tvoj šef.".

Kraj
3.5.2005

08.05.2005., nedjelja

Kraj jednog svijeta

++++Gospodin Ludvig i njegova gospođa bili su jedini stanovnici nadasve iznimnog svijeta. Iako za večinu odbojan i surov, za njih je on predstavljao jedini kutak ljepote u svemiru gdje su do mile volje mogli uživati u prekrasnim slatko-kiselkastim isparenjima voda tekućica koje su se povremeno slijevale po snježno bijelom, skliskom tlu. Voljeli su se i kupati u žućkastoj, a ponekad i prozirnoj tekućini koja im je čak znala i pružiti užitak opijenosti raznim alkoholnim tvarima. Ponekad su sretno mogli nabasati i na lijep komadić duhana, koji bi, iako najčešće mokar, bio sasvim dobar za žvakanje. Imali su oni i obične vode u izobilju mada su je se bojali jer bi dolazila u iznenadnim bujicama koje su odnosile sve pred sobom i koje su ih mogle stajati života. Njihov dom je bio smješten u procjepu između dvije, a ispod treće prekrasne bijele stijene pri vrhu planine, precizno postavljen na mjesto na koje nikada nisu dopirali mlazovi tekućine, ali sa kojega je pucao prekrasan pogled na dolinu oplakivanu varljivim, ali bogatim i toplim rijekama u čijem se središtu smjestilo pet crnih rupica koje su upijale viškove plodonosne tekućine. Živjeli su sretno u zanosu ljubavi i sloge. Sve do večeri.
++++Na večer je prvo došao mlaz grozne, užesno gorke, plavićaste tekućine kakvu još do sada nisu vidjeli. Prvo nisu bježali jer im je iz daleka mirisala po cvijeću. Mlaz se počeo kretati točno pogađajući procijep koji je do tada bio njihov topli dom. Približavao im se. Gospodin Ludvig, kada je shvatio da mlaz ide prema njima, pustio je svoju gospođu da pobjegne prva, a onda je i on pošao za njom. Miris je postao smrad koji je postao nesnosan. Isparenja užasne plave sluzi topila su im nosnice dok su se brzo, ali ne dovoljno brzo, trudili uzdići ka nekontaminiranom području. Gospodin Ludvig je odjednom zavrludao opijen otrovnim parama. Njegova gospođa ga je plačnim glasom pokušavala dozvati, ali dozivanje više nije imalo smisla. Gospodin Ludvig se srušio u ogavnu plavu tvar koja se polako slijevala niz padine njihove planine. Njegova gospođa je nastavila bijeg plačući i ljuteči se na sebe i svoj kukavičluk. No nije imala pravo. Da se vratila i pokušala mu pomoći poginula bi i sama. Gotovo na samom rubu kontaminirane zone, vrlo blizu sigurnosti i spasenja, gospođu pokojnog gospodina Ludviga zapuhnula je kiša vrlo sitnih, otrovnih kapi koje su joj progorile kožu, spalile kosu i, uz nesnosno bolne grčeve, zaustavile joj disanje. Jadna se gospođa srušila u dubinu, u samo središte bijele poljane, u jednu od onih pet rupa koje su sada, uz višak tekućine, odnijele i nju, zauvijek, u crnu dubinu. A to im mjesto, okrutan i prekrasan svijet zvan Pisoarija, jednom biješe topli dom.
+++Kraj.

2.5.2005.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>