Gagh
08.05.2005., nedjelja
Kraj jednog svijeta
|
++++Gospodin Ludvig i njegova gospođa bili su jedini stanovnici nadasve iznimnog svijeta. Iako za večinu odbojan i surov, za njih je on predstavljao jedini kutak ljepote u svemiru gdje su do mile volje mogli uživati u prekrasnim slatko-kiselkastim isparenjima voda tekućica koje su se povremeno slijevale po snježno bijelom, skliskom tlu. Voljeli su se i kupati u žućkastoj, a ponekad i prozirnoj tekućini koja im je čak znala i pružiti užitak opijenosti raznim alkoholnim tvarima. Ponekad su sretno mogli nabasati i na lijep komadić duhana, koji bi, iako najčešće mokar, bio sasvim dobar za žvakanje. Imali su oni i obične vode u izobilju mada su je se bojali jer bi dolazila u iznenadnim bujicama koje su odnosile sve pred sobom i koje su ih mogle stajati života. Njihov dom je bio smješten u procjepu između dvije, a ispod treće prekrasne bijele stijene pri vrhu planine, precizno postavljen na mjesto na koje nikada nisu dopirali mlazovi tekućine, ali sa kojega je pucao prekrasan pogled na dolinu oplakivanu varljivim, ali bogatim i toplim rijekama u čijem se središtu smjestilo pet crnih rupica koje su upijale viškove plodonosne tekućine. Živjeli su sretno u zanosu ljubavi i sloge. Sve do večeri. ++++Na večer je prvo došao mlaz grozne, užesno gorke, plavićaste tekućine kakvu još do sada nisu vidjeli. Prvo nisu bježali jer im je iz daleka mirisala po cvijeću. Mlaz se počeo kretati točno pogađajući procijep koji je do tada bio njihov topli dom. Približavao im se. Gospodin Ludvig, kada je shvatio da mlaz ide prema njima, pustio je svoju gospođu da pobjegne prva, a onda je i on pošao za njom. Miris je postao smrad koji je postao nesnosan. Isparenja užasne plave sluzi topila su im nosnice dok su se brzo, ali ne dovoljno brzo, trudili uzdići ka nekontaminiranom području. Gospodin Ludvig je odjednom zavrludao opijen otrovnim parama. Njegova gospođa ga je plačnim glasom pokušavala dozvati, ali dozivanje više nije imalo smisla. Gospodin Ludvig se srušio u ogavnu plavu tvar koja se polako slijevala niz padine njihove planine. Njegova gospođa je nastavila bijeg plačući i ljuteči se na sebe i svoj kukavičluk. No nije imala pravo. Da se vratila i pokušala mu pomoći poginula bi i sama. Gotovo na samom rubu kontaminirane zone, vrlo blizu sigurnosti i spasenja, gospođu pokojnog gospodina Ludviga zapuhnula je kiša vrlo sitnih, otrovnih kapi koje su joj progorile kožu, spalile kosu i, uz nesnosno bolne grčeve, zaustavile joj disanje. Jadna se gospođa srušila u dubinu, u samo središte bijele poljane, u jednu od onih pet rupa koje su sada, uz višak tekućine, odnijele i nju, zauvijek, u crnu dubinu. A to im mjesto, okrutan i prekrasan svijet zvan Pisoarija, jednom biješe topli dom. +++Kraj. 2.5.2005. |