Gagh
24.06.2004., četvrtak
KOPALI SMO BUNAR DUBOKI
|
kopali smo bunar duboki rukama, noktima, prste raskrvarismo iduči dole, ravno, pa desno kopali smo dugo u zimsku bijelu noć kopali smo tako obliveni znojem, ali bezbrižni i sretni zbog boli u rukama kopali smo živo s osmjehom na licu duboku rupu bez prestanka ali tada se nevolja desi i crni se oblaci nadviše nad nama duboko duboko u tami crne rupe naletismo na kamen veliki i teški i stotinu dana vukli smo taj kamen vukli ga vukli van na svjetlost dana, ali nikako da kamen istruli i umre, nikako nikada osušiti se neće i tako kamen smutnje što stade nam na put uništi nam rupu uništi nam sve. mi pustismo kamen što izvadismo mrtvi i u dubok bunar legosmo zauvijek. 24.VIII.1995, na Kontu, po podne |
18.06.2004., petak
Tuzna prica sa happy endom
|
Mali Rastimir se toga dana probudio u neopisivno sumornom raspoloženju. U glavi mu se događao niz termonuklearnih eksplozija koje su bile posljedica sinoćnjeg rakijanja sa susjedom Maricom koja se voljela igrati ogromnim količinama alkohola i koja je u tu svrhu u svom stanu držala bure od 5000 litara. U stvari bi to bilo sasvim obično jutro da se rat u Rastimirovoj glavi nije razbuktao toliko da je prešao i na njegovu okolinu pa je jedan jači udar satrao njegova oca koji ga je sasvim dobronamjerno ponudio jutarnjom ćašicom. Vidjevši što je njegovo pijanstvo, mada indirektno, učinilo njegovom jedinom ocu Rastimir je istog trenutka potražio pomoć psihologa koji mu je rekao da bi svakako trebao prestati piti. Od tog trenutka mali Rastimir više nikada nije taknuo piće. Na to se susjeda Marica rasplakala jer se nije više imala s kim igrati. Plakala je i pila tri dana i tri noći sto joj je postalo malo dosadno te se nagutala sedativa da se smiri. Pošto je to učinila užasno pijana sedativi su izazvali kontra efekt te je nesretna žena pomahnitala i počela napadati svoje ukučane kojima je to smetalo pa su je izbacili na ulicu gdje je nastavila napadati slučajne prolaznike. Prolaznici su bučno negodovali i govorili da treba zvati policiju. Nitko nije zvao policiju jer je na ulici bilo previše ljudi zbog čega je došlo do difuzije odgovornosti. Maričino divljanje je tako trajalo dok nije naletjela na, od pretjerane količine marihuane, poludjelog malezijca Ibrahima koji je, slično njoj, ali sa nožem u ruci i u amoku, mahnitao ulicama njenog predgrađa i koji ju je odnio sa sobom. Marica i Ibrahim su se uskoro vjenčali nakon što je ona sa alkohola prešla na marihuanu pa joj se vjenčanje činilo ful cool i vau. |
16.06.2004., srijeda
Sokovni profesor
|
Na porti dežurni čita novine. Na panoima vise slikarije. «Nisu toliko bitne ocjene koliko je bitan njegov odnos prema radu...» na hodniku objašnjava profesorica Elvira Ljubomirovoj mami koja je došla k njoj na informacije. Djeca u holu štapićem od sladoleda pokušavaju isćačkati pare iz automata za sokove, jogurte i slatkiše. Savjetovao sam im da koriste nešto duže i metalno jer im štapić može lako puknuti i pokvariti skupi automat pa ga više neće moći obijati. Inače, djeca obijaju taj automat skoro svaki dan i to sa prilično uspjeha. U školi su postavljena dva. Jedan sa slatkišima i grickalicama, a drugi sa sokovima, jogurtima i slatkišima. Prvi je zašarafljen za pod i ima sistem ubacivanja para koji uspješno prima samo pare. Drugi nije zašarafljen za pod i ima sistem ubacivanja para koji prima sve što se kreće oko širine kovanice. U prvome djeca za svoj novac dobivaju ono što žele. U drugome se često desi da se novac zaglavi. Kada je drugi automat tek počeo zaglavljivati novac djeca su bila očajna i molila su čovjeka koji ga je dolazio popravljati i puniti da im vrati izgubljeno. On im nije vraćao jer nije mogao biti siguran da li lažu ili govore istinu. Onda su djeca sama preuzela stvar u svoje ruke. Kao što rekoh, taj drugi automat nije bio fiksiran za pod. Opljačakana djeca su se razgnjevila te ga počela tresti, gurati i udarati. Iz njega su počeli ispadati sokovi i jogurti. Te finese prvo nebi ispale van nego na nekakvu platformu koja bi ih, pri normalnoj operabilnosti stroja, spuštala do izlaza kako se nebi razbijale. Klinci su skužili da isključivanjem aparata iz zida resetiraju glupu napravu koja pri ponovnom paljenju pomiče platformu i time sve što se pritom nalazi na njoj dospijeva van. Kada sam ih prvi put uhvatio kako to rade na trenutak sam se počeo ljutiti na njih te im oduzeo plijen od 6 boca gaziranih pića, ali čim je taj trenutak glupavog nerazmišljamdaljeodnosa moraliziranja prošao vratio sam im njihovo, još im sve i pravilno rasporedivši tako da je svaki dobio po jedan sok. Uloživši mentalnog napora u promišljanje edukativno – odgojne dimenzije interakcije ovog automata i djece došao sam do zaključka da bi u svaku školu trebalo postaviti isti te kako bi to bilo najefikasnije odgojno sredstvo u našim školama koje bi anuliralo utjecaj svih loših profesora i demagogije uopće. Koje bi davalo ljudima već od malena svijest da se mogu boriti protiv večih koji su došli da im uzmu nešto njihovo i da se takva borba može isplatiti. U redovnoj nastavi moralni odgoj ovisi o profesoru koji može, ali i ne mora biti dobar uzor djeci. Ako je dobar uzor on je pravedan prema svima, uvažava mišljenja i djeca ga vole te pokušavaju kopirati njegovo ponašanje. Na žalost u školama imamo određen broj idiota koji svojim kriminalno lošim stavovima i postupcima upropaštavaju generacije mladih ljudi. Zajednički nazivnik svih tih loših «profesora» je njihovo inzistiranje na poštivanju autoriteta (kojega nebi imali da nemaju imenik u rukama) bez obzira kolike debilane rekli ili napravili, a istovremeno nepoštivanje nikakvih osobnih stavova djece. Jednostavnije rečeno: oni kradu od djece (jer je i uskraćivanje kvalitetnog odgoja oblik krađe) onemogućavajući im, za razliku od onog automata, da osjete da ima pravde. Tako se djeca uče biti bespomoćna u životu, uče da se protiv nepravde ne može ništa učiniti i većinom postaju idealni trpitelji (štoviše štovatelji) lopovskih političara, lihvarskih banaka, nametnutih reklama, modnih trendova, tuđih ideja, vjerskih bajki, nade u sutra, ideologija….. I onda im postane sasvim normalno što im se pred nosom šetaju kriminalci i kurve okićeni najvišim društvenim titulama. Prema tome, naš glupavi strojček sa početka priče bi mogao biti koristan učitelj demokracije i praktične borbe za ljudska prava, inicijator moralne katarze društva te putokaz ka boljem i pravednijem svijetu u kojemu bi i najmanji ljudi znali da imaju moć obračunati s nepravdom!!! |
07.06.2004., ponedjeljak
8
|
Sve bi bilo jednostavno kad bi me bilo samo jedan. Ovako je jako komplicirano. U tih nekoliko kubičnih centimetara, koliko zauzima moj mozak, prilična je gužva kad se guraju osmorica. Možda bi to bilo i sasvim zgodno društveno okupljanje kad bi svi oni imali iste ideje i htjeli raditi iste stvari. He, ali nije. Svatko od njih ima svoje brije u svojoj minijaturnoj glavi i traži od mene da ih poštujem. Tu se sad postavlja pitanje: od kojeg to MENE mogu tražiti kad me ima osam, a odgovor na njega je čista metafizika. Osim njih osam postoji nešto kao univerzalni um ili kolektivna svijest koja spaja njih 8 i čini nekakvo bizarno jedno koje je svjesno djela svih ostalih, ali ih nije u stanju sasvim uskladiti i kontrolirati, vać više postoji kao neki pasivni promatrač koji uglavnom bespomoćno kuka. Pokušati opisati osobnosti svakog od 8 ili osobnost kolektivne svijesti je nemoguće, no pokušati ću opisati događaje koji su me nedavno zadesili, pa možda barem približno uspijete shvatiti kolika je 8 u stvari gužva. Bila je em grozno topla, em nedjelja. Svi mi mrzimo nedjelje jer se ili trijeznimo od gadno pijanih subotauvečer ili nam se baš sada ide kupovati nekakve gluposti u grad, a ništa ne radi, ili je obitelj doma pa je galama, a mi ne volimo ni kad obitelj galami. Oko grozno toplih dana smo podijeljeni. Jednima se ne sviđaju jer ih toplina čini nervoznim no ti su u manjini. Večina voli osjetiti prženje na koži i znoj na čelu, dugu, masnu kosu na vratu i ljepljivu, mokru majcu na leđima. Kolektivna svijest smatra to čaknutim i da tako ne bi trebalo pa se buni, ali ko nju pita. Ovo je jedna od onih nedjelja nakon gadno pijanih subotauvečer, a k tome je i obitelj doma i galami. Umijemo lice, popijemo cedevitu, otuširamo se sa svrhom mijenjanja gaća i nanošenjja sticka pod pazuhe. (Jedan od nas smatra genijalnim pravilo da se bez čistih gaća nesmije van jermoženeštouvjekuletit.) Navučemo majcu koja najmanje smrdi, poderane traperice i marte i izlječemo na ulicu. Dilema: jedan hoće na kavu i novine u lokalnu krčmu, drugi hoće nazvati ženku od sinoć, ali joj je zaboravio ime, treći želi kod frenda na kavu i joint, četvrti samo šetati dok mu nešto ne padne na pamet, peti bi do Indexa na neku hranu, a ostali žele ostati doma jer i onako svih mamurno bole glava i želudac, a noge lagano klecaju i svijet izgleda nekako čudno i lagan i težak istovremeno. Samo hodamo. U nekom trenutku se netko od nas nešto javi, ali mu se zahtjevi ne ostvaruju jer u glavi vlada opće tupilo i usporenost. Misli se rađaju toliko sporo da negdje na pola umru ili odu u besmisao. Kao da čujete riječi koje izgovarate sa zakašnjenjem od nekoliko desetinki sekunde. Došli smo do Konta. Žedni. Kod spomenika oslobođenju Rijeke pijemo vode. Jedan hoće na trsatsku gradinu na kavu. U toj želji mu se pridružuje i drugi koji želi ševiti Anu koja živi na Trsatu, a koja je baš možda sada doma. Ostali negoduju jer je svima mučno u želucu, no Andol popijen još kod kuće je počeo efikasno smanjivati glavobolju, pomalo i želudac, a B vitamin, uz smanjenje glavobolje, poticati i erekciju. Krečemo na Trsat. Pješice. Trsatskim stubama. Znojimo se i palimo cigaretu. U pravilu ne pušimo uzbrdo, no ovo sad je automatski. Negdje na pola puta netko od 8 nabaci ideju da bi mogli umjesto na Gradinu, kod frenda na kavu pa poslje do Ane. Netko drugi od 8 nadoda “i joint”, no kolektivna svijest na izmaku snaga ga ipak ušutka. Skrečemo sa stuba u prvu uličicu i idemo prema Krimeji. Nije daleko, ali na plus 30 nije ni blizu. Sunce nas kuha kroz crnu majcu. Mast sa kose se otapa i curi nam niz lice. Vežemo kosu u rep. Zvonimo frendu na parlafon. Kroz zvučnik čujemo urlik i vrata od zgrade škljocnu. U portunu je ugodno hladnije nego vani. Frend nam kuha kavu. Njega nema osam. Oni tvrde da ih je samo dva, no mi im ne vjerujemo. Mislimo da ga je čak i više nego nas. Pijemo kavu u koju smo nalili rakije za kičmu od njihove none. Fino nam sijeda na želudac, razbija mučninu kao što digestiv razbija prežderanost. Nakon treće kave sa rakijom za kičmu više njih od 8 hoće joint. Kolektivna svijest se ne čuje jer se sada večina od 8, gotovo svi priklanjaju zagovornicima pušenja. Jedan usamljeno pokušava ukazati da bi trebalo koliko toliko biti u stanju poslije s Anom, no ostali ga u nekoliko kratkih rečenica otpilavaju. Frend smota. Razbijemo se. Sad su i naši i njegovi ludi. Govorim mu da sam u stvari krenuo na Trsat na kavu, zbog pogleda. Predlaže mi da idemo na vrh njegove zgrade zapaliti još jedan jer i tamo ima dobar pogled. Pristajemo. Na vrhu je fino. Isto je sunce, ali lagano pirka što hladi moju znojnu majcu, pa nam je ugodno. I pogled je odličan. Vidi se cijeli kvarner, grad, sve. Na ulici su auti kao igračke. Sa sobom smo ponijeli i padele, udaraljke, gitaru, sint na baterije i diktafon. Duvamo, lupamo po instrumentima i snimamo. Stvaramo. Glazba je čudna, bizarna i predivna. Svih mojih 8 sudjeluje u stvaranjju. I svih frendovih tkoznakoliko. Počinje sporo, ubrzava, ritam hipnotizira. Izgovaramo tekst, nas 8 i frend. U tekstu govorimo o velikim ratnicima, mrtvoj bijeloj ribi i djedu Jovanu. Tekst s pretvara u zazivanje duhova, a ritam u mantru. Proizvodim zvuk “MMMMMMMMMMM” dok ispuštam dimove kroz nos. Sve postaje užasno brzo. Bučno. Bjesomučno vrištimo i kaotično lupamo po instrumentima. Klatimo tijelima napred natrag i lijevo desno. U glavi nam je velika buka. Svih 8 je počelo nešto govoriti, vikati, pjevati, urlati, stenjati, na lubanji projecirati boje i slike bez smisla i sa smislom. Kolektivna svijest je također obuzeta kaosom i vrti se u vrtlogu boja i slika. Pred očima nam se izmjenjuju raznobojne krhotine ogledala sa slikama raja, pakla, prašuma, pustinja, gradova, vlažnih vagina i bogorodica. Razbijamo udaraljke. Razbijamo instrumente i bacamo ih sa vrha zgrade. Krajičkom uma registriramo krik pogođene žene na asfaltu. Ustajemo na noge i iz sve snage urlamo na sunce, obliveni znojem i slinom koja nam kipi iz usta. Mahnito plešemo kao vračevi Navajo indijanaca. Grčimo se kao fanatični poklonici eksperimentalnog industijala. Plešuči raspadamo mokru odječu sa naših tijela. Njih 8 u mojoj glavi bjesni i hoće van. I oni divljački skaču i udaraju o stijenke lubanje. Lubanjja krvari iznutra. Znoj probija izvana. Svih 8 je umorno. Odjednom sve staje. Sunce nam je prikovalo oči i prži nam zjenice. Eksplozija gromoglasne tišine. Težina ogromne tišine. Sunce postaje močna crna kugla. Nema više svjetlosti, samo energija. Energija koja nam pokreče tijela na skok. Jedan, jedinstven, veličanstven pokret. Skok u dubinu u kojoj su sve tajne. Vatra, led, blaženstvo i tuga. Dubinu u kojoj je sve stvarno i iskonsko u svojoj biti. Gdje postoji samo savršena čistoća doživljaja. Pri akceleraciji od 9.81 metara u sekundi na kvadrat ugodno pirka i sve je tiho. Iz moje glave žurno izlazi svih njih osam i nestaju u najbližim mogućim smjerovima. Osjećam se napokon beskrajno lagan, čist i ugodno sam. Sasvim nemoguće i nejasne stvari mi odjednom postaju jasne i kao da ležim u središtu tople sigurnosti majčine utrobe velike poput planete. Napokon Živim. Subota, 12.IV.2003. |
02.06.2004., srijeda
Rođenje mesije
|
«Ja sam novi mesija!!!» uskliknuo sam pred okupljenim mnoštvom. Mnoštvo je negodovalo. «Ja sam novi mesija i došao sam vama prenositi umnost istinskog čovječanstva!!!» Mnoštvo se komešalo zbunjeno negodujući. «Okupio sam vas ovdje kako bih vam dokazao da nema boga nad čovjekom i da je biti čovjek u pravom smislu riječi jednako pojmu boga kako ga tumači primitivna religija!». Iz zbunjeno bijesne publike doletjela je boca koja je za svega nekoliko centimetara promašila moju prosvijetljenu glavu. «Hoćemo koncert! Di su bendovi?! Ubit ćemo te ako nam ne daš koncert!!!» režala je publika ispred stagea na kojemu sam stajao držeći mokrofon. «Draga moja publiko! Znam da među vama ima više pravih ljudi nego među većinom prosječne mase jer već samim time što slušate pravi rock iskačete iz praznoglave većine! Vi time što znate nadvisujete one koji ne znaju!!! Vi ste odabrani!» pokušavao sam pridobiti masu. «Majku ti jebem silazi dolje da ti pokažem šta mi to znamo!!!» urlao je debeli sa zakovicama. «Znam da sam se poslužio prijevarom napisavši na plakat da nastupaju Iron Maiden i Megadeth, ali sam barem bio iskren glede besplatnog upada! Znam također ono što svaki pravi čovijek među vama zna da je prijevara opravdana ako je učinjena zbog višeg moralnog cilja, a ovo o čemu vam govorim je viši moralni cilj!». U facu su mi gotovo istovremeno doletjeli upaljač i kovanica. Bilo je bolno. Prokrvario sam iz čela i usnice. Oko mene su letjeli i drugi predmeti. «Vidite sada da sam novi mesija! Krvarim zbog vas i drago mi je zbog toga! Krvarim krvlju koja teče vašim žilama! Vi znate što su prave stvari u životu i iznad svega znate cijeniti krv! Cijenite onda moju krv jer je ona i vaša!!!». Masa se na trenutak primirila. Kroz tišinu je zujalo tupilo od nevjerice. «Vidite da razumijete! Vidite da ste veliki ljudi! Da u vama ima želje da postanete još veči, pravi ljudi! Da pokažete i drugima kako to postati! Da ukinete teror običnih ljudi koji slušaju dance, gledaju sapunice i preseravaju se skupom robicom!!!» govorio sam osjećajući da sam ih uspio obuzdati lebdeći na samopouzdanju napajanom ponosom. «Vi ste ti koji mogu zaustaviti teror primitivne većine! Vi ste ti koji mogu tiraniju sirove mase pretvoriti u vladavinu pravih ljudi!». Publici je počeo popuštati bijes uzrokovan početnim zaprepaštenjem i nevjericom. Shvativši da definitivno neće biti ništa od najavljenih bendova jedan manji dio je otišao, a ostali su bili željni osvete. Iz publike su dopirale svakojake prijetnje i psovke. «Vi znate što je pravo zato što sami odlučujete o tome što je pravo! Znate što je krivo jer sami odbijate raditi ono što je krivo! Znate da je loše prodati se za novac i znate koliko je gadno sve što je komercijalno!» pokušao sam ih potaknuti da me slušaju igrajući na najjače karte. Publika je urlala. Kovanice, upaljači i boce su letjeli prema meni, ali i među njima. Na jednom kraju dvorane je došlo do tučnjave. Redari su intervenirali. Grupica jačih bikera izbacila ih je napolje. «Ljudi, slušajte!» raširio sam ruke prema njima i pokušao izgledati teatralno. «Vi možete stvoriti novi svjetski poredak! Teško je, ali i hrabro misliti samo svojom glavom, ali vi to možete!!!» bodrio sam ih. U publici je nastala opća tučnjava. Letjele su šake, noge, zubi… Činilo se da nitko ne gleda gdje ni koga udara. Neki od onih koji su stajali uz ogradu bili su prignječeni. Drugi su gazili treće. Neki su kleli, a neki zapomagali. Netko je u dnu dvorane zapalio vatru….. Probudio sam se nakon tjedan dana u bolnici sa teškom glavoboljom i opeklinama trećeg stupnja. Posljedice po većinu publike su bile mnogo, mnogo fatalnije…. Nakon mnogo razmišljanja zaključio sam slijedeće: Postigao sam svoj cilj davši tim ljudima poticaj da sami misle poklonivši im time bit božanstva kako ga vidi primitivna religija, a oni su, u skladu s tim, sami sebe dobrovoljno žrtvovali za ostatak čovječanstva. Hm. Znači tako djelujem na ljude. Kraj |