URANTIJA

RJEČITO svjedočanstvo šarmu i ispravnosti Isusovog zemaljskog života počiva u tome što ga je izdao samo jedan apostol, unatoč tome što je toliko puta osujetio apostolske nade i razorio svaku njihovu ambiciju za osobnom slavom.

Apostoli su od Isusa naučili o nebeskom kraljevstvu, dok je Isus od njih mnogo naučio o kraljevstvu ljudi, prirodi žitelja Urantije i drugih evolutivnih svjetova vremena i prostora. Dvanaestorica apostola predstavljaju više različitih tipova ljudske ćudi koji nisu postali žrtvama jednolikosti obrazovnim procesom. Više ovih galilejskih ribara je u sebi nosilo bitnije nasljeđe nežidovske krvi kao rezultat prisilnog obraćenja galilejskih nežidova otprilike stotinu godina prethodno ovim događajima.

Bilo bi pogrešno smatrati apostole posve neukim i priprostim. Izuzev Alfejevih blizanaca, svi su diplomirali iz sinagoških škola, gdje su podrobno upoznati s židovskih svetim knjigama i s većim dijelom ondašnjeg suvremenog nauka. Sedam apostola je diplomiralo iz kafarnaumskih sinagoga, u ovo doba najboljih židovskih škola cijele Galileje.

Kad vaši zapisi opisuju ove glasnike kraljevstva kao "neuke i priproste," ovo se odnosi na činjenicu da su bili svjetovnjaci, neupućeni u rabinski nauk i neobrazovani u pogledu rabinskog tumačenja Svetih knjiga. Oni nisu imali takozvane više naobrazbe. U suvremeno doba bi zasigurno bili smatrani neobrazovanim, a u nekim društvenim krugovima i nekulturnim. Jedna stvar je sigurna: Nisu svi prošli istim krutim i stereotipnim obrazovnim programom. Svaki se od rane mladosti ponaosob bavio savladanjem životnog nauka.

1. ANDRIJA, PRVOIZABRANI APOSTOL

Andrija, predsjedatelj apostolskog kraljevskog zbora, vuče porijeklo iz Kafarnauma. On je bio najstarije od petero djece--u obitelji koja se pored oca i majke sastojala od njega, njegovog brata Šimuna i tri sestre. Njegov otac koji je tada već bio preminuo, je bio Zebedejev partner pri sušenju ribe u Betsaidi, ribarskoj luci Kafarnauma. Andrija po primitku apostolske pozicije nije bio oženjen i živio je kod svog oženjenog brata, Šimuna Petra. Radili su kao ribari i partneri Zebedejevih sinova Jakova i Ivana.

Kad je postavljen za apostola, 26. godine p.K., Andrija je imao 33 godine; bio je punu godinu stariji od Isusa i najstariji apostol. Potekao je od izvanredne linije predaka i bio je najsposobniji apostol. S izuzetkom oratorske vještine, bio je ravan svojim suradnicima u gotovo svim zamislivim sposobnostima. Isus Andriji nikada nije dao nadimak, očinsku oznaku. Ali jednako kao što su apostoli uskoro prozvali Isusa Učiteljem, tako su prozvali Andriju imenom koje je odgovaralo naslovu Poglavara.

Andrija je bio uspješan organizator i još uspješniji administrator. Pripadao je unutarnjem krugu kao jedan od četvorice apostola, ali nakon što ga je Isus postavio za poglavara apostolske grupe, morao je ostati na dužnosti sa svojom braćom dok su druga tri apostola mogla uživati u Učiteljevom društvu. Andrija je do samog kraja ostao poglavar apostolskog zbora.

Iako Andrija nikad nije postao uspješan orator, bio je djelotvoran pri osobnom kontaktu s ljudima i bio je prvi misionar kraljevstva kako je kao prvoizabrani apostol odmah doveo Isusu svog brata Šimuna, jednog od najvećih budućih propovjednika kraljevstva. Andrija je bio glavni potporanj Isusove metode korištenja osobne djelovatnosti pri obuci apostola na glasničkim pozicijama kraljevstva.

Bilo prilikom Isusove privatne pouke apostola ili pri propovijedi masama, Andrija je obično bio upoznat sa svim događajima; suosjećajno je djelovao kao izvršitelj, dok je bio uspješan administrator. Brzo je donosio odluke u svakom pogledu na koji mu je skrenuta pažnja izuzev ako je smatrao da je problem bio izvan njegove autoritativne domene, kad bi se obratio Isusu.

Dok su se Andrija i Petar jako razlikovali u pogledu karaktera i raspoloženja, treba zabilježiti i priznati zauvijek na njihovu čast, da su se odlično međusobno slagali. Andrija nikad nije bio ljubomoran na Petovu oratorsku vještinu. Rijetko se može naći stariji čovjek Andrijinog tipa koji bi ispoljio tako snažan utjecaj na svog nadarenog mlađeg brata. Andrija i Petar nikad nisu osjećali na najmanju uzajamnu ljubomoru, bilo u pogledu sposobnosti ili postignuća. Na dan Duhova, kasno uveče kad su najvećim dijelom zahvaljujući Petrovoj energičnoj i inspirativnoj propovijedi dvije tisuće duša pristupile kraljevstvu, Andrija je rekao: "Ja to nisam bio u stanju učiniti, ali mi je drago što imam brata koji jeste." Na što je Petar odgovorio: "A da me ti nisi doveo Gospodinu i da me nisi čvrsto držao uz njega, ne bih danas bio ovdje da ovo učinim." Andrija i Petar nisu podlijegali pravilu, dokazujući da i braća mogu živjeti u uzajamnom miru i uspješno zajednički surađivati.

Dok je Petar nakon Duhova stekao veliku slavu, Andriju nikad nije ljutilo što je do kraja života bio predstavljan kao "stariji brat Šimuna Petra."

Od svih apostola, Andrija je najbolje znao prosuditi ljudsku ćud. On je znao je da je nevolja kuljala u srcu Jude Iskariota kad ni jedan drugi apostol nije sumnjao da nešto nije bilo u redu s njihovim blagajnikom; ali on nikome nije povjerio svoje sumnje. Andrijin veliki doprinos kraljevstvu počiva u tome što je savjetovao Petra, Jakova i Ivana pri izboru prvih misionara prilikom objave evanđelja, kao i tome što je savjetovao ove rane vođe u pogledu organizacije administrativnih poslova kraljevstva. Andrija je imao bitnu sposobnost opažanja prikrivenih sposobnosti i pritajenih talenada mladih ljudi.

Odmah nakon Isusovog uzašašća, Andrija je započeo s pisanjem osobne arhive mnogih riječi i djela svog pokojnog Učitelja. Ovaj privatni zapis je umnožen nakon Andrijine smrti, te je slobodno kružio među ranim učiteljima kršćanske crkve. Ove Andrijine neslužbene bilješke kasnije postaju uređene, dorađene, izmijenjene i dopunjene, sve dok nisu primile oblik kronološkog zapisa Učiteljevog života na zemlji. Posljednja od ovih nekoliko izmijenjenih i proširenih kopija je uništena prilikom požara u Aleksandriji otprilike stotinu godina nakon što je prvoizabrani apostol napisao original.

Andrija je bio čovjek bistrog uvida, logične misli i čvrste odluke čija se velika karakterna snaga sastojala u najvišoj stabilnosti. Njegova spoticajna mana koja predstavlja rezultat temperamenta, počiva u nedostatku entuzijazma; rijetko bi ohrabrio svoje prijatelje. I ovo uzdržavanje od pohvale vrijednih uspjeha svojih prijatelja proizlazi iz gnušanja prema ulagivanju i neiskrenosti. Andrija je bio jedan od onih svestranih, uravnoteženih i uspješnih ljudi skromnih poslova čija postignuća predstavljaju rezultat vlastitih zalaganja.
Dok su svi apostoli voljeli Isusa, svakog je privukla neka crta Isusove ličnosti koja ga se naročito dojmila. Andrija se divio Isusu zbog njegove dosljedne iskrenosti, njegovog neizvještačenog dostojanstva. Nakon što bi upoznali Isusa, ljudi su imali želju da ga upoznaju sa svojim prijateljima; stvarno su htjeli da ga upozna cijeli svijet.

Nakon što su tijekom kasnijih godina progoni rastjerali apostole iz Jeruzalema, Andrija je putovao kroz Armeniju, Malu Aziju i Makedoniju i nakon što je u kraljevstvo uveo više tisuća osoba, bio je uhićen i raspet u Patrasu na Ahaji. Ovaj snažni čovjek je puna dva dana izdisao na križu, dok je kroz ove tragične časove djelotvorno nastavio proglašavati radosne vijesti spasenja, ideje nebeskog kraljevstva.


2. ŠIMUN PETAR

Šimunu je bilo trideset godina kad se pridružio apostolima. Bio je oženjen, imao je troje
djece i živio je u Betsaidi blizu Kafaranuma. S njim su živjeli njegova punica i brat Andrija. Petar i Andrija su radili kao ribari i partneri Zebedejevih sinova.

Učitelj je poznavao Šimuna prije nego što ga je Andrija predstavio kao jednog od drugoizabranih šest apostola. Kad je Isus Šimunu dao ime Petar, učinio je to s osmjehom na licu; bilo je to poput nadimka. Šimuna su svi poznavali kao ekscentričnog i impulsivnog čovjeka. Točno da je Isus kasnije pripojio novi i znameniti smisao ovom nadimku koji izvorno nije imao bitnijeg značaja.

Šimun Petar je bio impulsivan čovjek, optimista. U mladosti si nije branio slobodno uživanje snažnih emocija; stalno je zapadao u teškoće zato što mu je jezik bio brži od pameti. Ova vrsta nepromišljenosti je također neprestano stvarala nevolju svim njegovim prijateljima i suradnicima i često je rezultirala Učiteljevim ukorom. Petru njegove nepromišljene riječi nisu stvorile ozbiljniju nevolju jedino zato što je rano naučio raspraviti mnoge svoje planove i zamisli s bratom Andrijom prije nego se odvažio iznijeti ove ideje u javnosti.

Petar je bio rječt govornik, elokventan i dramatičan. Pored toga je bio prirodan i inspirativan vođa, čovjek brze misli ali ne i dubokoumnog suda. Postavljao je mnogo pitanja, više od svih ostalih apostola zajedno, i dok su ova pitanja većinom bila dobra i relevantna, mnoga su bila nepromišljena i glupava. Petar nije imao dubok um, ali je ovaj um prilično dobro poznavao. Stoga je bio čovjek brzih odluka i iznenadnih akcija. Dok su se apostoli dali u razgovor iznenađeni što su vidjeli Isusa na obali, Petar je skočio u more i počeo plivati prema obali.

Od svih Isusovih osobina Petar se najviše divio njegovoj božanstvenoj nježnosti. Neumorno je razmišljao o Isusovoj strpljivoj suzdržljivosti. Nikad nije zaboravio lekciju o oprostu zlotvoru, ne sedam već sedamdeset sedam puta. Za vrijeme onih tamnih časova neposredno nakon što se u dvoru visokog svećenika nepromišljeno i nenamjerno odrekao Isusa, dosta je razmišljao o utiscima koje je na njega ostavio Učiteljev milostivi karakter.

Šimunova nevolja počiva u nestabilnosti; iznenada je prelazio iz krajnosti u krajnost. Prvo je odbio dopustiti da mu Isus opere noge, dok je potom tražio da ga Učitelj cijelog opere. Ali Isus je naposljetku znao da su Petove mane bile stvar glave, a ne stvar srca. Petar predstavlja jednu od najizražajnijih kombinacija kukavičluka i hrabrosti koja je ikad živjela na licu zemlje. Njegova velika karakterna snaga počiva u lojalnosti, prijateljstvu. Petar je stvarno i istinski volio Isusa. Ali unatoč ovoj snažnoj odanosti, bio je tako nestabilan i nedosljedan da je dopustio da ga služavka zadirkivanjem navede da se odrekne svog Gospodina i Učitelja. Dok se znao oduprijeti progonu i svakom drugom obliku direktnog napada, Petar bi ustuknuo i usahnuo pred podsmijehom. Bio je hrabri vojnik pred izravnim napadom, ali puzavna kukavica pri iznenadnom napadu otraga.

Od svih Isusovih apostola Petar je bio prvi koji se zauzeo za obranu Filipovog rada među samarićanima i Pavlovih aktivnosti među nežidovima; ali djelovao je upravo suprotno kad se kasnije u Antiohiji našao pred podsmijehom požidovljenika, privremeno ustuknuvši od nežidova i tako postavši predmetom Pavlove neustrašive osude.

Petar je bio prvi apostol koji je svesrdno priznao spojenost Isusove ljudskosti i božanstvenost i bio je pravi--izuzev Jude--koji ga se odrekao. Petar nije toliko bio sanjalica koliko je odbijao sići s oblaka ekstaze i entuzijazma dramatičnosti i ući u praktični svijet stvarnosti.

Slijedeći Isusa, doslovno i figurativno, on je bilo vodio povorku ili se vukao za povorkom -- "izdaleka ih prateći." Ali Petar je bio izvanredan orator apostolske grupe; izuzev Pavla, individualno je učinio u okviru jedne generacije više od svakog drugog čovjeka pri uspostavi kraljevstva i slanju njegovih glasnika na sve četiri strane svijeta.

Petar se povratio nakon što se nepromišljeno odrekao Učitelja, te je pod Andrijinom suosjećajnom i inteligentnom upravom ponovo zauzeo vodeću poziciju vrativši se ribarskim mrežama, dok su drugi apostoli čekali na razvoj događaja nakon raspeća. Kad se posve uvjerio u Učiteljev oprost i kad je znao da je ponovo primljen u Učiteljevo stado, vatre kraljevstva su tako snažno zaplamtjele u njegovom srcu da je postao veliko svjetlo spasenja tisućama ljudi koji su čamili u tami.

Nakon što je napustio Jeruzalem i prije nego je Pavao postao vodeći duh nežidovskih kršćanskih crkava, Petar je dosta putovao posjećujući crkve od Babilona do Korinta. Pored toga je posjetio i služio mnogim Pavlovim crkvama. Iako su se Petar i Pavao uveliko razlikovali u pogledu ćudi i obrazovanja kao i u pogledu teologije, za kasnijih su godina složno surađivali u procesu organizacije i podizanja crkava.

Određeni dio Petrovog stila i učenja može biti predočen u propovijedima djelomično Lukinog zapisa u Evanđelju po Marku. Njegov energični stil još više dolazi do izražaja u pismu koje je poznato kao Prva Petrova poslanica; ovo je naposljetku slučaj prije njezinog modificiranja od strane određenog Pavlovog učenika.
Ali Petar je pogriješio ustrajno nastojeći uvjeriti Židove da je Isus, naposljetku, bio stvarni i istinski židovski Mesija. Do posljednjeg dana svog života, Šimun Petar je brkao ideju Isusa kao židovskog Mesije, Krista kao svjetskog spasitelja i Sina Čovječjeg kao otkrivenja Boga kao Oca koji je pun ljubavi prema svim ljudima.

Petrova supruga je bila vrlo sposobna žena. Godinama je uspješno djelovala kao član ženskog zbora; nakon Petrovog progona iz Jeruzalema, pratila je svoga muža na svim njegovim putovanjima u posjetu crkvama kao i na misionarskim pohodima. I prilikom smrti svog vrijednog supruga, bačena je među divlje zvijeri u Rimskoj areni.

I tako je ovaj čovjek po imenu Petar, Isusov bliski prijatelj i pripadnik unutarnjeg kruga, izišao iz Jeruzalema proglašavajući radosnu vijest kraljevstva sa snagom i slavom sve do samog konca službe; i bio je polaskan kao primatelj visoke časti kad je primio vijesti da mora slijediti primjer pogibelji svoga Učitelja -- raspeće na križu. I Šimun Petar je tako raspet u Rimu.


3. JAKOV ZEBEDEJEV

Jakov, stariji Zebedejev sin-apostol (Isus je braći dao nadimak "sinovi groma") je imao trideset godina kad je primio apostolsku poziciju. Bio je oženjen, imao četvero djece i živio u blizini svojih roditelja u Betsaidi, u predgrađu Kafarnauma. Neumorno se bavio svojim ribarskim zvanjem, surađujući sa svojim mlađim bratom Ivanom i radeći u poslovnoj vezi s Andrijom i Šimunom. Zajedno sa svojim bratom Ivanom, Jakov je uživao u prednosti koju je stekao zahvaljujući tome što je poznavao Isusa duže od ostalih apostola.

Ovaj sposobni apostol je imao proturiječnu ćud; uistinu se činilo da je imao dvije prirode koje su bile aktivirane snažnim osjećajima. Djelovao bi jako silovito kad bi nešto u njemu pobudilo osjećaj srditog ogorčenja. Dok je pri provokaciji znao ispoljiti plahovitu narav, nakon što bi se oluja stišala uvijek je bio spreman opravdati i ispričati svoju ljutnju pod izgovorom opravdane ozlojađenosti. Ali izuzev ovih periodičnih napada ljutnje, Jakovljeva ličnost je dosta nalikovala Andrijinoj. Dok nije posjedovao Andrijinu sposobnost opažanja i uvida u ljudsku prirodu, bio je puno bolji javni govornik od Andrije. Poslije Petra, ako ne Matija, Jakov je bio najbolji javni govornik apostolske grupe.

Iako Jakov nije bio ćudljiv, jedan dan je znao biti vrlo tih i mučaljiv, a sutradan odličan orator i pripovjedač. Dok je obično slobodno razgovarao s Isusom, među dvanaestoricom je danima znao biti tih. Njegova velika slabost počiva u ovim neobjašnjivim napadima ćutljivosti.

Izražajna crta Jakovljeve ličnosti počiva u sposobnosti višestranog razmatranja svakog prijedloga. Od svih apostola, on je najbliže prišao razumijevanju stvarnog smisla i značaja Isusovog nauka. Dok mu je isprva dulje trebalo da razumije značenje Učiteljevih riječi, prije kraja obrazovnog programa stekao je dobru predodžbu Isusove poruke. Jakov je bio u stanju razumjeti širok spektar ljudske prirode; dobro je izlazio na kraj sa svestranim Andrijom, naglim Petom i sa svojim povučenim bratom Ivanom.

Iako su Jakov i Ivan naišli na teškoću pri nastojanju da uspostave zajedničku suradnju, bilo je inspirativno vidjeti kako su se dobro slagali. Dok se u pogledu suradnje nisu mogli usporediti s Andrijom i Petrom, postigli su mnogo bolje razumijevanje nego bi se moglo očekivati od dva brata, naročito tako svojeglava i odlučna. Ali premda to može djelovati čudno, Zebedejevi sinovi su pokazivali mnogo veću trpeljivost uzajamno nego prema strancima. Vezivala ih je duboka naklonost; uvijek su se radosno igrali. Bili su to ovi "sinovi groma" koji su htjeli zvati vatru s neba da uništi samarićane koji su iskazali nepoštovanje prema njihovom Učitelju. Ali Jakovljeva prijevremena smrt je bitno izmijenila žestoku ćud njegovog mlađeg brata Ivana.

Od svih Isusovih osobina, Jakov se najviše divio Učiteljevoj suosjećajnoj ljubavi. Jakova je snažno dojmilo Isusovo suosjećajno zanimanje za malog i velikog, bogatog i siromašnog.

Jakov Zebedejev je znao uravnoteženo razmišljati i planirati. Pored Andrije je bio jedan od najtrijezvenijih apostola. Dok je bio energična osoba, nikad se nije žurio. Bio je odlična protuteža Petru.

Bio je skroman i nedramatičan, svagdašnji služitelj i nepretenciozni radnik, i nakon što je djelomično shvatio stvarno značenja kraljevstva, nije tražio nikakvu posebnu nagradu. I čak i u priči o Jakovljevoj i Ivanovoj majci koja je tražila da njezini sinovi sjednu Isusu s desne i lijeve strane, ne zaboravite da je zahtijev došao od njihove majke. I kad su izrazili spremnost da se prihvate takvih odgovornosti, treba naglasiti da su bili upoznati s opasnostima koje su pratile Učiteljev navodni revolt protiv Rimske vlasti i da su bili voljni platiti njegovu cijenu. Kad je Isus pitao jesu li bili voljni ispiti čašu, odvratili su da jesu. I kad je riječ o Jakovu, to je doslovno bilo istina -- on je ispio čašu s Učiteljem kako je prvi među apostolima postao mučenik; njega je rano pogubio Herod Antipa. Jakov je tako bio prvi koji je žrtvovao život na novom bojištu kraljevstva. Herod Antipa se bojao Jakova više nego bilo kog drugog apostola. Dok je uistinu bio tih i šutljiv, Jakov se pokazao jako odlučnim kad god su njegova uvjerenja izazvana i dovedena u pitanje.

Jakov je proživio život do vrhunca i kad se našao pred svršetkom, nosio se s takvim dostojanstvom i takvom duševnom snagom da se čak i njegov optužitelj i izdajnik u žurbi udaljio od prizora Jakovljeve smrti kako bi prišao Isusovim učenicima.

4. IVAN ZEBEDEJEV

Kad je postavljen na apostolsku poziciju, Ivan je imao dvadeset četiri godine i bio je najmlađi apostol. Nije bio oženjen i živio je sa svojim roditeljima u Betsaidi; radio je kao ribar sa svojim bratom Jakovom kao partner Andrije i Petra. I prije i nakon što je postavljen na apostolsku poziciju, Ivan je djelovao kao Isusov osobni zastupnik pri kontaktu s Učiteljevom obitelji i nastavio je snositi ovu odgovornost sve do smrti Isusove majke Marije.

Dok je kao najmlađi apostol koji je bio u bliskoj vezi s Isusom pri kontaktu s njegovom obitelji, Ivan bio jako drag Učitelju, ne bi bilo istina reći da je bio "taj koga je Isus osobito ljubio." Tako velikodušna ličnost poput Isusa teško može biti optužena za pristranost, kao osoba koja može voljeti jednog apostola više od ostalih. Činjenica da je Ivan bio jedan od tri Isusova osobna pomagača također djeluje u prilog ovoj zabludi, a naročito činjenica da je Ivan, zajedno sa svojim bratom Jakovom, poznavao Isusa dulje od ostalih apostola.

Čim su primili apostolske pozicije, Petar, Jakov i Ivan su postavljeni kao Isusovi osobni pomagači. Nedugo nakon izbora dvanaestorice, te nakon što je postavio Andriju za upravitelja apostolske grupe, Isus je rekao: "I sada hoću da odrediš dvojicu ili trojicu svojih suradnika da budu samnom i uz mene, da me krijepe i da mi se nađu pri pomoći u svakodnevnim poslovima." I Andrija je mislio da je najbolje bilo izabrati za ovu dužnost apostole koji su izabrani neposredno nakon njega. Dok je Andrija sam želio prihvatiti tako blaženu službu, njemu je Učitelj već bio odredio dužnost; on je tako smjesta odlučio da se Petar, Jakov i Ivan pridruže Isusu.

Dok je Ivan Zebedejev imao više dražesnih karakternih crta, njegova prekomjerna ali neuobičajeno dobro prikrivena umišljenost ne spada među ove osobine. Na njegov karakter je bitno i duboko utjecala duga povezanost s Isusom. Dok je ova umišljenost s vremenom dosta oslabila, ovaj se osjećaj više vrijednosti u određenoj mjeri povratio nakon što je Ivan ostario i prilično podjetinjio, te tako nadgledajući Natanijeve aktivnosti pri pisanju Evandjelja koje danas nosi Ivanovo ime, ostarjeli apostol nije oklijevao sebe nazvati "onim kojeg je Isus osobito ljubio." Ako se ima u vidu da se Ivan od svih drugih smrtnika najviše približio ulozi Isusovog bliskog prijatelja, da je po mnogim pitanjima bio njegov odabrani osobni predstavnik, nije čudno što je sebe nazvao "onim kog je Isus osobito ljubio" kako je zasigurno znao da je bio onaj kojem je Isus tako često vjerovao.

Najjača crta Ivanovog karaktera počiva u njegovoj pouzdanosti; bio je hitar i odvažan, vjeran i odan. Njegova najveća slabost leži u ovoj karakterističnoj umišljenosti. Bio je najmlađe djete u obitelji i najmlađi pripadnik apostolske grupe. Možda je bio pomalo razmažen; možda mu se malo previše ugađalo. Ali u kasnijim godinama života, Ivan je bio vrlo drugačiji od samozadovoljnog i svojevoljnog mladića koji se pridružio Isusovim apostolima u svojoj dvadeset četvrtoj godini.

Isusove osobine koje je Ivan najviše cijenio počivaju u Učiteljevoj ljubavi i nesebičnosti; ove crte ostavljaju takav dojam na njega da je čitavim njegovim kasnijim životom dominirao osjećaj ljubavi i bratinske odanosti. Govorio o ljubavi i pisao o ljubavi. Ovaj "sin groma" postaje "apostol ljubavi"; i u Efesusu, kad ostarjeli biskup više nije bio u stanju stajati na propovjedaonici nego su ga morali nositi u crkvu na stolici kako bi održao govor i kad bi ga po svršetku službe zamolili da kaže par riječi vjernicima, godinama je jedino govorio, "Dječice, ljubite jedni druge."

Ivan je škartario na riječima, izuzev kad bi mu ljutnja probudila temperament. Mnogo je razmišljao dok je malo govorio. Dok je s godinama sve bolje znao podjarmiti i sve uspješnije kontrolirati, svoju ljutnju, nikada nije prevazišao nerazgovorljivost; nikad nije u cjelosti nadvladao mučaljivost. Ali bio je obdaren odličnom stvaralačkom imaginacijom.

Ivan je imao i drugu stranu, nešto što se ne bi očekivalo od ovog tihog i introspektivnog čovjeka. Bio je pomalo bigotan i prekomjerno netrpeljiv. Po ovom pitanju, jako je nalikovao Jakovu -- obojica su htjeli zapovijediti ognju da siđe s neba da uništi negostoljubive samarićane. Kad kod bi naišao na strance koji su propovijedali u Isusovo ime, Ivan bi im smjesta zabranio da nastave propovijedati. Ali on nije bio jedini apostol koji je imao ovaj osjećaj više vrijednosti i superiornosti.

Na Ivana je snažno utjecalo to što je Isus postao beskućnik, kako je znao da se vjerno brinuo za svoju majku i obitelj. Ivan je također duboko suosjećao s Isusom zbog toga što ga njegova obitelj nije bila u stanju shvatiti, uviđajući da su se postupno udaljavali od njega. Cijela ova situacija, kao i to što se Isus uvijek pokoravao u svakoj, pa i najmanjoj želji, volji svoj Nebeskog Oca, kao i njegov svakidašnji život koji je bio obilježen bezuvjetnim osjećajem sigurnosti, ostavlja tako dubok dojam na Ivana i izaziva duboke i trajne promjene u njegovom karakteru koje su se nastavile ispoljavati tijekom cijelog njegovog kasnijeg života.

Ivan je imao staloženu i odvažnu hrabrost koja je odlikovala tek nekolicinu drugih apostola. Te noći prilikom uhićenja, on je bio taj koji je neposredno slijedio Isusa, i koji je odvažno pošao za svojim Učiteljem u same ralje smrti. Ostao je u blizini sve do Isusovog posljednjeg časa zemaljskog života i vjerno je ispunjavao svoju dužnost u pogledu brige za Isusovu majku, spreman da primi dodatne upute za ovih posljednjih časova Učiteljeve smrtničke egzistencije. Jedna stvar je sigurna -- Ivan je bio krajnje pouzdan. Pri blagovanju je imao običaj sjediti Isusu s desne strane. Među dvanaestoricom je bio prvi koji je povjerovao u uskrsnuće i prvi je prepoznao Učitelja kad im je prišao na obali nakon uzašašća.

Ovaj Zebedejev sin je bio blisko povezan s Petrom u ranim aktivnostima kršćanskog pokreta, te je tako postao jedan od glavnih potpornja Jeruzalemske crkve. Uoči Duhova, djelovao je kao desna ruka apostola Petra.

Sedam godina nakon Jakovljeve smrti, Ivan je oženio bratovu udovicu. Posljednjih dvadeset godina njegovog života, o njemu se brinula njegova dražesna unuka.

Ivan je više puta bio u zatvoru i proveo je četiri godine u progonu na otoku Patmosu, čekajući na smjenu imperatorske vlasti u Rimu. Da nije bio oštrouman i taktičan, nesumnjivo bi bio umoren kao njegov otvoreniji brat Jakov. Kako su godine prolazile, zajedno s Učiteljevim bratom Jakovom, naučio je biti nenapasan i pomirben pri svakom nastupu pred javnim sucima. Naučili su da "blag odgovor ublažava jarost." Također su naučili govoriti o crkvi kao "duhovnom bratstvu koje je posvećeno društvenoj službi u korist čovječanstva," a ne kao "nebeskom kraljevstvu." Poučavali su službu utemeljenu na ljubavi, a ne na upravnoj moći --kraljevstvu i kralju.

Dok su bili u progonu na otoku Patmosu, Ivan je napisao Otkrivenje koje danas imate u znatno skraćenoj i izobličenoj formi. Ovo Otkrivenje sadrži fragmente velikog otkrivenja čijih je dosta dijelova izgubljeno ili odstranjeno nakon Ivanovog zapisa. Sačuvana je jedino fragmentirana i krivotvorena verzija ovog dokumenta. Ivan je dosta putovao, neumorno radio i nakon što je postao biskup azijskih crkava, skrasio se u Efezu. U istom je mjestu davao instrukcije svom prijatelju Natanaelu pri pisanju takozvanog "Evanđelja po Ivanu." Ivanu je ovom prilikom bilo devedeset devet godina. Od svih apostola, jedino je Ivan Zebedejev na kraju postao istaknuti teolog. Umro je prirodnom smrću u Efezu 103. godine p.K. u stotinu prvoj godini života.

5. RADOZNALI FILIP

Filip je bio petoizabrani apostol, pozvan dok su Isus i prva četiri apostola bili na putu od Ivanovih sastajališta na Jordanu prema Kani u Galileji. Kako je živio u Betsaidi, Filip je već određeno vrijeme imao prilike čuti o Isusu, ali sve do onog dana u Jordanskoj dolini kad ga je Isus pozvao: "Hajde za mnom!," nije ni pomišljao da je Isus bio odista velik čovjek. Na Filipa je pored ostalog u određenoj mjeri utjecala činjenica da su Andrija, Petar, Jakov i Ivan već prihvatili Isusa kao Izručitelja.

Filipu je bio dvadeset sedam godina kad se pridružio apostolima; odnedavno je bio oženjen, ali još nije imao djece. Apostoli su mu dali nadimak koji je označavao "radoznalost." Filip je uvijek tražio da mu se pokaže. Nikad nije vidio u dubinu bilo koje izjave. Dok nije bio tup, nedostajala mu je mašta. Ovaj nedostatak mašte predstavlja najveću slabost njegovog karaktera. Bio je svakidašnja osoba koja se kretala u svijetu pukih činjenica.

Prilikom apostolske organizacije za službu, Filip je postavljen za opskrbitelja; bio je zadužen za održavanje rezervnih zaliha. I bio je uspješan opskrbitelj. Njegova najsnažnija osobina počiva u metodičkoj temeljnosti; bio je precizan i sistematičan.

Filipovi roditelji su imali sedmero djece, tri dječaka i četiri djevojčice. On je bio drugi po starini i nakon uzašašća, pokrstio je cijelu obitelj u kraljevstvo. Filip vuče porijeklo iz ribarske obitelji. Otac mu je bio vrlo sposoban i dubokouman čovjek, dok mu je majka bila prosječnog porijekla. Dok se od Filipa nisu mogla očekivati velika postignuća, znao je učiniti male stvari na veliki -- zadovoljavajući i prihvatljiv -- način. Jedino neoliko puta za cijele četiri godine nije na vrijeme obezbijedio hranu za cijelu grupu. Čak su ga i mnogi izvanredni zahtijevi s kojima je čovjek suočen pri ovakvom načinu života rijetko zatekli nepripremljenog. Filip se pokazao usješnim i inteligentnim pri upravi opskrbnim odjeljenjem apostolske obitelji.
Filipova jaka strana počiva u njegovoj metodičnoj pouzdanosti; slaba točka njegove ćudi počiva u doslovnom nedostatku mašte, nesposobnosti da zbroji dva i dva da dobije četiri. Dok se teoretski mogao smatrati matematički preciznim, nije imao konstruktivne imaginacije. Gotovo mu je u cjelosti nedostajao određeni oblik mašte. Među masama koje su došle čuti Isusov nauk i propovijedi nalazio se veliki broj sličnih muškaraca i žena i sviju ih je jako utješilo što je osoba koja im je toliko nalikovala bila primljena na tako visoku poziciju u okviru Učiteljevog zbora; hrabrila ih je činjenica da je netko poput njih već bio na visokom položaju u poslovima kraljevstva. Strpljivo slušajući Filipova glupava pitanja, Isus je mnogo naučio o načinu funkcioniranja određenih ljudskih umova i mnogo je puta udovoljio molbi svog skbrnika "da mu se pokaže."

Od svih Isusovih osobina, Filip se nije mogao nadiviti Učiteljevoj nepresušnoj darežljivosti. Filip u Isusu nikad nije našao ni jednog traga malenkosti, tvrdništva ili škrtosti i jako se divio ovoj neprestanoj i nepresušnoj širokogrudosti.

U Filipovoj ličnosti se nisu mogle naći mnoge impresivne crte. Opisan je kao "Filip koji je bio iz Betsaide, Petrova i Andrijina grada." Gotovo u cjelosti mu je nedostajala oštroumna vizija; nije bio u stanju pojmiti dramatske mogućnosti određene situacije. Nije bio pesimističan; jednostavno je bio prozaičan. Pored toga, uveliko mu je nedostajao duhovni uvid. Nije oklijevao prekinuti Isusa usred jednog od njegovih najdubokoumnijih govora kako bi postavio posve glupavo pitanje. Ali Isus nikad nije prigovorio ovoj nepromišljenosti; uvijek je bio strpljiv i uviđavan prema Filipovoj nesposobnosti poimanja dubljih značenja njegovog nauka. Isus je dobro znao da ako bi ikad ukorio Filipa zbog ovakvih zanovijetnih pitanja, ne samo što bi povrijedio ovu čestitu dušu, već bi mu nanio toliku bol da se Filip nikad više ne bi osjećao slobodnim postavljati pitanja. Isus je znao da na njegovim svjetovima prostora žive nebrojeni milijuni sličnih smrtnika sporog misaonog procesa i želio ih je ohrabriti da ga potraže i da mu se uvijek osjećaju slobodnim prići sa svojim pitanjima i problemima. Isusa su, naposljetku, više zanimala Filipova glupava pitanja nego njegova propovijed. Isus se jako zanimao za svakojake ljude.

Dok apostolski opskrbitelj nije bio dobar javni govornik, bio je jako uvjerljiv i uspješan pri osobnom kontaktu s ljudima. Nije se lako dao obeshrabriti; bio je neumoran trudbenik pri svemu čega se prihvatio. Imao je taj veliki i rijetki dar da kaže "Dođi." Kad je njegov prvi obraćenik Natanael želio diskutirati Isusove vrline i mane, Filip je efektivno odgovorio, "Dođi i vidi!" Nije bio dogmatski propovjednik koji je pozivao svoje slušatelje da "Odu"- - kako bi nešto uradili. Susretao je svaku novu situaciju riječima, "Dođi" -- "dođi samnom; ja ću ti pokazati put." I ova metoda ima djelotvoran učinak pri svim oblicima i fazama učenja. Čak i roditelji mogu naučiti od Filipa bolju metodu učenja, gdje umjesto što će reći da djeca trebaju "Otići tako učiniti," mogu reći: "Dođi da ti pokažemo i da s tobom podijelimo bolji način življenja."

Filipovu nesposobnost prilagođenja novim situacijama najbolje ilustrira slučaj kad mu je u Jeruzalemu pristupila grupa Grka, govoreći: "Gospodine, želimo govoriti s Isusom." Da je umjesto od Grka ista ova molba došla od bilo kojeg Židova, Filip bi rekao "Dođi." Ali kako su ovi ljudi bili stranci i kako se Filip nije mogao sjetiti uputa u pogledu ovakvog slučaja, jedino se mogao domisliti da konsultira svog poglavara Andriju, nakon čega su zajedno upoznali Isusa s ovim radoznalim Grcima. Isto tako, kad je otišao u Samariju gdje je propovijedao i krstio vjernike, u skladu s Učiteljevim uputama nije htio položiti ruke na glavu obraćenika u znak primitka Svetog Duha. Ovo su činili Petar i Ivan koji su došli iz Jeruzalema kao predstavnici majke crkve kako bi nadgledali njegovu djelatnost.

Nakon Učiteljeve smrti koja mu je jako teško pala, Filip je sudjelovao u reorganizaciji apostolske grupe, te je prvi otišao da zadobije u kraljevstvo duše koje nisu bile čisto židovskog porijekla i bio je najuspješniji u službi samarićanima kao i u kasnijim aktivnostima u korist kraljevstva.

Filipova žena, koja je bila jako uspješna kao dio ženskog zbora, počinje aktivno surađivati sa svojim mužem pri evanđelskom radu nakon što su ih progoni natjerali da napuste Jeruzalem. Žena mu je bila neustrašiva. Stajala je podno Filipova križa bodreći ga da nastavi objavljivati radosnu vijest čak i svojim ubojicama i kad je izgubio snagu, počela je govoriti o spasenju putem vjere u Isusa i prestala je jedino kad su je razljućeni Židovi na mjestu kamenovali. Njihov rad je nastavila njihova najstarija kćerka Lija koja je u kasnijim godinama postala poznata proročica iz Hijerapola.

Filip, negdašnji opskrbitelj apostolske grupe, je bio veliki čovjek u okviru kraljevstva; zadobijao je duše gdje god je išao; i na kraju je raspet i sahranjen u Hijerapolu, izgubivši život zbog svije vjere.

6. ČESTITI NATANAEL

Natanaela, šestog i posljednjeg apostola kojeg je Učitelj sam izabrao, je doveo njegov prijatelj Filip. Filip i Natanael su zajednički sudjelovali u nekoliko poslovnih poduzeća i kada su sreli Isusa, zajedno su išli da vide Ivana Krstitelja. Kada se Natanael pridružio apostolima, bilo mu je dvadeset pet godina i poslije Ivana Zebedeja, bio je najmlađi pripadnik grupe. Bio je najmlađe od sedmero djece, neoženjen i jedina potpora ostarjelim i onemoćalim roditeljima s kojima je živio u Kani; dok je nekoliko njegove braća i sestara već preminulo, drugi su bili u braku i nitko nije živio u Kani. Natanael and Juda Iskariot su bili najobrazovaniji apostoli. Natanael je planirao postati trgovac.

Dok Isus nije dao nadimak Natanaelu, apostoli su ga uskoro prozvali imenima koja su označavala časnost, iskrenost. Bio je "bez lukavstva." I ovo je bila njegova velika vrlina; bio je častan i iskren. Njegova karakterna slabost počiva u ponosu; bio je vrlo ponosan na svoju obitelj, svoj grad, svoju reputaciju i svoju naciju, što je sve pohvalno ako čovjek pri tome ne pretjera. Ali Natanael je imao tendenciju da ode u krajnjost u pogledu osobnih sujevjerja. Bio je sklon formiranju predrasuda o ljudima na temelju osobnih mišljenja. Nije oklijevao upitati, još prije nego što će sresti Isusa, "Iz Nazareta može li što dobro izaći?" Ali Natanael nije bio svojeglav, čak i ako je bio ponosan. Nakon što je pogledao Isusu u oči, promijenio je mišljenje.

Natanel je po mnogo čemu bio nesvakidašnji genijalac apostolske grupe. Bio je apostolski filozof i sanjalica, ali vrlo praktičan sanjalica. Kretao se između razdoblja duboke filozofije i perioda šaljivog humora; kad je bio u prikladnom raspoloženju, može se reći da je bio najbolji pripovjedač od svih apostola. Isus je jako uživao kad god je imao prilike čuti Natanaelov govor o stvarima koje su istovremeno bile ozbiljne i frivolne. Natanael je s vremenom počeo uzimati kraljevstvo ozbiljnije, ali sebe nikad nije uzeo ozbiljno.

Svi apostoli su voljeli i poštovali Natanaela i on se s njima izvrsno slagao, s izuzetkom Jude Iskariota. Juda je smatrao da Nataneal nije uzimao svoje apostolstvo dovoljno ozbiljno i jednom se štoviše osmjelio potajno otići k Isusu i žaliti se na Natanaela. Isus je rekao: "Juda, pažljivo povedi računa o svojim postupcima; ne preuveličavaj svoj položaj. Tko je od nas pozvan da sudi svome bratu? Nije Očeva volja da se njegova djeca bave jedino ozbiljnim stvarima u životu. Ponavljam: Ja sam došao da moja zemaljska braća imaju užitak, radost i život, i da sve ovo imaju u izobilju. Idi stoga, Juda, i pohvalno izvrši ono što ti je povjereno i ostavi svoga brata Natanaela, da položi račune sebi i Bogu." I sjećanje na ovaj događaj pored mnogih sličnih iskustva, dugo ostaje živjeti u samoobmanutom srcu Jude Iskariota.

Mnogo puta kad je Isus bio odsutan u brdima s Petrom, Jakovom i Ivanom i kad su stvari počele postajati zategnute i zapletene među apostolima, kad je čak i Andrija bio zbunjen ne znajući što da kaže svojoj nezadovoljnoj braći, Natanael bi ublažio napetost s malo filozofije ili malo humora -- i to dobrog humora.
Natanaelova dužnost počiva u brizi za apostolske obitelj. Često nije mogao prisustvovati apostolskim vijećima jer je pri prvoj vijesti o bolesti ili bilo čemu nesvakidašnjem što je moglo snaći njegove povjerenike, smjesta hitio k tome domu. Apostoli su bili spokojni znajući da su njihovi najbliži bili sigurni u Natanaelovim rukama.
Natanael je najdublje poštovao Isusa zbog njegove trpeljivosti. Neumorno je promišljao o širokoumnosti i darežljivoj suosjećajnosti Sina Čovječjeg. Natanaelov otac (Bartolomej) je umro nedugo nakon Duhova i apostol je nakon ovog događaja otišao u Mezopotamiju i Indiju, objavaljujući radosnu vijest o kraljevstvu i krsteći vjernike. Njegova braća nikad nisu doznala što se dogodilo s njihovim negdašnjim filozofom, pjesnikom i humoristom. A Filip je bio veliki čovjek kraljevstva koji je učinio bitan doprinos u procesu širenja Učiteljevog nauka i pored toga što nije sudjelovao u organizaciji kršćanske crkve. Natanael je umro u Indiji.

7. MATIJA LEVI

Matiju, sedmog apostola je izabrao Andrija. Dok je pripadao obitelji ubirača poreza ili publikana, Matija je živio u Kafarnaumu, gdje je radio kao carinik. Bila mu je trideset jedna godina, bio je oženjen i imao četvero djece. Bio je prilično imućan, jedini imućniji pripadnik apostolske grupe. Bio je uspješan poslovni čovjek koji se dobro snalazio u društvu i koji se znao sprijateljiti i uspješno surađivati s najrazličitijim ljudima.


Andrija je postavio Matiju kao financijskog predstavnika apostolske grupe. Matije je na određeni način djelovao u ulozi financijskog agenta i javnog govornika apostolske organizacije. Znao je dobro prosuditi ljudsku prirodu i uspješno djelovati u cilju promicanja svojih ideja. Dok njegovu ličnost nije lako opisati, bio je vrlo ozbiljan učenik koji je sve više vjerovao u Isusovu misiju i sigurnost kraljevstva. Dok Isus nikad nije dao nadimka Leviju, drugi apostoli su ga zvali "sakupljačem novca."

Levijeva jaka strana počiva u svesrdnoj odanosti evanđelju. To što je on, utjerivač poreza, prihvaćen od Isusa i njegovih apostola izaziva silnu zahvalnost u negdašnjem carinskom činovniku. Ali unatoč tome, ostali apostoli, a naročito Šimun Revnitelj i Juda Iskariot nisu bili u stanju smjesta prihvatiti publikanovu prisutnost među apostolima. Matijina slabost počiva u kratkovidom i materijalističkom pogledu na život. Ali svakog je mjeseca značajno napredovao u svim ovim pitanjima. Nije čudo što nije mogao prisustvovati većini najdragocjenijih perioda instrukcije, kako je imao za dužnost punjenje apostolske blagajne.

Učiteljeva milostiva priroda predstavlja to što je Matija cijenio iznad svega ostalog. Neprestano je napominjao kako je pri traganju za Bogom čovjek jedino morao imati vjeru. Uvijek je volio govoriti o kraljevstvu kao "ovom poslu nalaženja Boga." Unatoč svojoj prošlosti, Matija se sviju jako fino dojmio i kako je vrijeme prolazilo njegovi prijatelji su se počeli ponositi publikanovim postignućima. On je između ostalih ostavio opširne bilješke o Isusovim izjavama i ove su riječi zatim postale osnova Isadorovoj pripovijedi o riječima i djelima Isusa koja je postala poznata kao "Evanđelje po Matiji."

Veliki i korisni život Matije, poslovnog čovjeka i ubirača poreza u Kafarnaumu, predstavlja put kojim su više tisuća drugih poslovnih ljudi, javnih službenika i političara stoljeće za stoljećem dolazile da čuju primamljivi glas Učiteljevog poziva: "Dođi za mnom." Dok je Matija uistinu bio snalažljiv političar, bio je strašno lojalan Isusu i duboko odan brizi za osiguranje adekvatne financijske osnove ovih vjesnika nastupajućeg kraljevstva.

Matijina prisutnost među apostolima predstavlja to što je čuvalo vrata kraljevstva široko otvorenim mnoštvu potištenih i odbačenih duša koje su već davno izgubile vjeru da će ikad naći religioznu utjehu. Odbačeni i očajni muškarci i žene žurno idu da čuju Isusa i on nikad nije odbio ni jednu jedinu osobu.

Dok je primao novčane darove od učenika-vjernika i neposrednih primatelja Učiteljevog nauka, Matija nikad nije otvoreno tražio novce od naroda. Izvršavao je svoje financijske aktivnosti tihim i osobnim metodama, prikupljajući većinu sredstava od imućnije klase vjernika. Dok je podario praktično cijeli svoj skromni imetak Učiteljevim i apostolskim aktivnostima, izuzev Isusa koji je sve znao, apostoli nikad nisu doznali o Matijinoj darežljivosti. Matija je izbjegavao otvoreno prilagati vlastita sredstva apostolskoj riznici zbog toga što je strahovao da Isus i njegovi učenici mogu smatrati njegove novce okaljanim; tako je često pri prilozima koristio imena drugih vjernika. Tijekom ranijih mjeseci kad je znao da je njegova prisutnost među apostolima djelomično predstavljala stvar kušnje, Matija je često dolazio u iskušenje da im stavi na znanje da je podmirivao njihove svakodnevne potrebe, ali nikad nije podlijegao ovom iskušenju. Dok je pri svakom otvorenom izrazu prezira prema publikanima gorio od želje da obznani svoju darežljivost, Levi se uvijek uspijevao uzdržati od ovog nagona. U slučajevima kad je tjedna suma bila niža od procjenjenih troškova, Levi se često oslanjao na osobna sredstva. Pored toga je svakom prilikom kad je jako želio čuti Isusova učenja, više volio ostati uz njega i čuti njegove nauke čak i ako je znao da će se kasnije morati sam snalaziti da skupi neophodne novce. Ali Levi je od sveg srca želio da Isus dozna da je veći dio novaca dolazio iz njegovog džepa! Slabo je uviđao da je Učitelj to već znao. Ni jedan apostol nikad nije doznao da ih je Matija izdržavao u tolikoj mjeri da je prilikom progona, kad je pošao u objavu evanđelja kraljevstva, praktično bio bez prebijene pare.

Kad su progoni nagnali vjernike da se odreknu Jeruzalema, Matija se uputio prema sjeveru, gdje je propovijedao kraljevstvo i krstio vjernike. Dok su ga njegovi prijatelji iz negdašnjih apostolskih redova smatrali izgubljenim, Matija je išao kroz Siriju, Kapadociju, Galaciju, Bitiniju i Traciju. I na Traciji, u Lisimaciji, ih je opkolila i usmrtila određena grupa židovskih nevjernika koja je bila u zavjeri s Rimskim vojnicima. I ovaj preporođeni publikan je ugledao smrt s pobjedničkom vjerom spasenja koju je tako dobro naučio od Učitelja tijekom njegovog skorašnjeg života na zemlji.


8. TOMA DIDIMUS

Toma je bio osmi apostol i izabranik apostola Filipa. Dok je kasnije postao poznat kao "sumnjičavi Toma," njegovi ga prijatelji i apostoli nisu smatrali odveć beznadežnim sumnjičavcem. Točno da je imao logičan i skeptičan um, ali je imao i neku vrstu hrabre odanosti zbog koje ga njegovi najbliži poznanici nisu mogli smatrati sitničavim skeptikom.

Kad se pridružio apostolima, Toma je imao dvadeset devet godina i četvero djece. Bio je tesar i klesar, dok je odnedavno postao ribar i boravio u Tariceji, smještenoj na zapadnoj obali Jordana na mjestu gdje se Joradan izliva iz Galilejskog mora i imao je reputaciju jednog od vodećih građana svog malog mjesta. Dok nije imao bitnije naobrazbe, imao je oštar i pronicav um i bio je djete izvanrednih roditelja koji su živjeli u Tiberijadi. Od svih apostola jedino je Toma imao analitičan um; bio je instinski znanstvenik apostolske grupe.

Toma nije imao srećno rano djetinjstvo; njegovi roditelji nisu imali posve srećan brak i ovo se odrazilo na Tomin kasniji život. Neslaganje i svadljivost rano postaju dio njegove prirode. Čak se i njegova žena radovala kad se Toma pridružio apostolima; osjećala se bolje kad nije imala svog pesimističnog muža pored sebe. Toma je štoviše imao nalete sumnjičavosti i zahvaljujući ovim naletima sumnjičavosti drugi apostoli nisu lako mogli s njim izići na kraj. Petar je isprva bio veoma uzrujan zbog Tome i žalio se svom bratu Andriji da je Toma bio "zao, gadan i uvijek sumnjičav." Ali što su njegovi drugovi bolje poznavali Tomu, to im se više sviđao. Otkrili su da je bio visoko častan i duboko odan. Dok je bio savršeno iskren i nedvojbeno istinoljubiv, bio je rođeni cjepidlaka koji je s vremenom postao istinski pesimista. Njegov analitični um je postao proklet sumnjičanjem. Kad se pridružio dvanaestorici apostola i kad je na taj način došao u kontakt s Isusovim plemenitim karakterom, Toma je upravo prolazio kroz period gubitka vjere u svoje bližnje. Ovaj kontakt s Učiteljem je smjesta počeo preobražavati cijelu Tominu prirodu i izazivati duboke promjene u mentalnim reakcijama na njegove bližnje.

Tomina velika snaga počiva u jako analitičnom umu kao i njegovoj nepokolebljivoj hrabrosti -- nakon što bi donio određenu odluku. Njegova velika slabost počiva u sumnjičavom dvoumljenju koje nije prevazišao za cijelog svog zemaljskog života.

U okviru apostolske organizacije, Toma je bio zadužen za upravu nad planom putovanja i uspješno je nadzirao aktivnosti i pokrete apostolskog zbora. Dok je bio dobar izvršitelj i izvanredan poslovni čovjek, bilo mu je teško prevazići nestabilnost raspoloženja; iz dana u dan je bio drugačija osoba. Prije nego što će prići apostolima bio je sklon melanholičnom prepuštanju mračnim mislima, dok je kontakt s Isusom i njegovim apostolima uveliko izliječio ovu Tominu tmurnu introspekciju.

Isus je jako uživao u Tominu društvu i vodili su niz dugih osobnih razgovora. Tomina prisutnost među apostolima predstavlja veliku utjehu svim časnim ali sumnjičavim osobama, kao i veliko ohrabrenje mnogim namučenim umovima da uđu u kraljevstvo, čak i ako nisu mogli istinski razumjeti sve duhovne i filozofske faze Isusovog nauka. Tomino članstvo među dvanaestoricom stoji kao objava da Isus voli čak i one koji časno i iskreno sumnjaju.

Dok su drugi apostoli duboko poštovali Isusa zbog neke naročite crte njegove ličnosti, Toma je poštovao Učitelja zbog njegovog jako uravnoteženog karaktera. Toma je imao sve veće divljenje i poštovanje prema osobi koja je mogla biti tako milostiva i nježna, a istovremeno tako nepokolebljivo pravedna i ispravna; biti čvrsta, ali ne i tvrdoglava; spokojna, ali ne i ravnodušna; suosjećajna i spremna pomoći, dok se nikad nije uplitatala u tuđe poslove i dok nije težila diktatorstvu; tako jaka, a istovremeno tako nježna; tako čvrsta, ali ne i gruba i neotesana; tako pomnjiva, ali ne i kolebljiva; tako čiste duše i nedužna, a u isto vrijeme tako muževna, agresivna i prodorna; tako istinski hrabra, a ne i nagla ili lakomislena; takav ljubitelj, ali ne i idolopoklonik prirode; tako nestašna i duhovita, bez imalo ispraznosti i frivolnosti. Tomu je očarala ova neusporediva simetrija ličnosti. Od svih apostola, moguće da je uživao najviše intelektualno razumijevanje i poštovanje Isusove ličnosti.
Pri svakom apostolskom vijećanju, Toma je uvijek bio oprezan prije svega zagovarajući sigurnost, ali nakon što je njegov konzervativizam odbijen ili nadglasan, uvijek je bio prvi koji je neustrašivo kretao u sprovedbu prihvaćenog programa. Uvijek je bio taj koji se protivio planu koji je smatrao lakomislenim i preuzetnim boreći se do samog kraja, ali kad bi Andrija stavio prijedlog na glasanje i nakon što bi svi apostoli podržali ono čemu se on tako žustro protivio, Toma je prvi govorio: "Idemo!" Znao je podnijeti poraz. Nije bio zlopamtilo i nije njegovao osjećaj povrijeđenosti. Dok se uvijek protivio Isusovom izlaganju opasnosti, nakon što bi Gospodin odlučio poduzeti rizik, Toma je uvijek bodrio apostole riječima, "Hajdemo i mi da umremo s njim!"

Toma je na neki način nalikovao Filipu; dok je uvijek htio "da mu se pokaže," njegovi spoljašnji izrazi sumnjičanja počivaju na posve drugačijim intelektualnim operacijama. Toma je bio analitičan, a ne samo skeptičan. U pogledu osobne fizičke hrabrosti, bio je jedan od najhrabrijih apostola.

Toma je imao svoje loše dane; s vremena na vrijeme je bio tužan i potišten. Prošao je kroz veliku mladalačku patnju zbog gubitka sestre blizankinje u devetoj godini, što je uveliko dodalo njegovim kasnijim temperamentalnim problemima. Svakom prilikom kad bi klonuo duhom, u pomoć bi mu pritekli bilo Natanael, Petar ili vrlo često, jedan od Alefejevih blizanaca. Na žalost, kad god je bio u najdubljoj depresiji, Toma je izbjegavao direktan kontakt s Isusom. Ali Učitelj je bio dobro upoznat s ovim problemima i pun suosjećajne naklonosti prema ovom apostolu koji je patio od depresije i progona vlastitim sumnjama.

Andrija bi nekon prilikom dopustio da se Toma osami na nekoliko dana. Ali Toma je brzo naučio da ovo nije bilo mudro činiti; rano je otkrio da mu se pri svakom napadu potištenosti najbolje bilo držati svojih aktivnosti i ostati u blizini svojih prijatelja. Ali unatoč svemu što se događalo u njegovom emocionalnom životu, zadržao je svoju apostolsku poziciju. Kad bi došlo vrijeme da se krene dalje, uvijek je bio taj koji je govorio, "Idemo!"

Toma predstavlja odličan primjer čovjeka obuzetog sumnjama koji zna suočiti i pobjediti svoje sumnje. Imao je veličanstven um; nije bio zanovijetan kritičar. Bio je logičan mislilac, najoštriji test istinitosti Isusa i njegovih apostola. Isus i njegov rad ne bi bili u stanju zadržati osobu poput Tome da nisu bili nepatvoreni i istiniti od početka do kraja. Imao je oštar i siguran osjećaj za stvarnost. Da je ikad naišao na nešto lažno ili prijevarno, Toma ne bi ostao s njima. Dok znanstvenici ne moraju biti u stanju potpuno razumjeti Isusa i njegov rad na zemlji, s Učiteljem i s njegovim prijateljima je živio je i radio čovjek s umom pravog znanstvenika -- Toma Didimus -- i on je vjerovao u Isusa iz Nazareta.

Toma je teško podnio Isusovu kušnju i raspeće. Dok je neko vrijeme bio na samom dnu očajanja, uspio je prikupiti hrabrost, držati se uz apostole i biti s njima kad su dočekali Isusa na Genezaretskom jezeru. Neko vrijeme je bio podlijegao sumnjičanju i depresiji, ali je s vremenom prikupio vjeru i hrabrost. Mudro se savjetovao s apostolima nakon Duhova i kad su se uoči progona svi rasuli na svoju stranu, otišao je na Kipar, Kretu, sjevernoafričku obalu i Siciliju, objavljujući radosnu vijest kraljevstva i krsteći vjernike. I nastavio je propovijedati i krstiti sve dok ga agenti Rimske vlasti nisu uhitili i stavili u tamnicu na Malti. Počeo je pisati o Isusovom životu i učenjima tek nekoliko tjedana prije smrti.

9 i 10. JAKOV I JUDA ALFEJEVI

Jakov i Juda, Alfejevi sinovi blizanci i ribari koji su živjeli u blizini Kerese, predstavljaju devetog i desetog apostola, izabranike Jakova i Ivana Zebedejevih. Imali su dvadeset šest godina i bili su oženjeni; Jakov je imao troje, a Juda dvoje djece.

Nije moguće opširnije govoriti o ovoj dvojici svagdašnjih ribara. Dok su voljeli Učitelja i dok je Isus volio njih, nikad nisu prekinuli njegova predavanja ni jednim jedinim pitanjem. Razumjeli su jedino mali dio filozofskih rasprava i teoloških debata svojih prijatelja apostola, ali ih je radovalo to što su bili pripadnici apostolske grupe velikih ljudi. Imali su gotovo identičan izgled, mentalne osobine i mjeru duhovnog razumijevanja. Što se može reći o jednom, treba zabilježiti i o drugom.

Andrija im je dao zadatak da održavaju red među masama. Objavljivali su čas propovijedi djelujući kao opći služitelji i potrčkala apostolske grupe. Pomagali su Filipu s nabavkama, slali novce obiteljima u Natanaelovo im i uvijek bili spremni priskočiti u pomoć svakom pojedinom apostolu.

Brojni pripadnici svagdašnjih ljudi koji nalikuju ovim osobama nalaze veliko ohrabrenje što su ova blizanci bili počašćeni apostolskim pozicijama. Sama apostolska postavka ovih dvaju prosječnih svagdašnjih blizanaca otvara vrata kraljevstva velikom broju malodušnih vjernika. Svagdašnji ljudi su štoviše lakše prihvaćali upravu od službenika koji su im toliko nalikovali.

Jakov i Juda, poznati kaoTedija i Lebija, nisu imali jakih ili slabih osobina. Apostoli su im dali nadimke koji jedino dobronamjerno govore o njihovoj prosječnosti. Bili su "najniži među apostolima," što su znali i što im nije smetalo.

Jakov Alfejev je naročito volio Isusa zbog Učiteljeve jednostavnosti. Dok blizanci nisu mogli shvatiti Isusov um, mogli su pojmiti suosjećajnu sponu koja ih je vezivala s Učiteljevim srcem. Nisu bili velikog uma; dok se štoviše s poštovanjem mogu nazvati priglupim, oni nose istinsko iskustvo u okviru svoje duhovne prirode. Vjerovali su u Isusa; bili su božji sinovi i pripadnici kraljevstva.

Isusova nerazmetljiva poniznost predstavlja to što je privuklo Judu Alfejevog. Takva poniznost, zajedno s velikim osobnim dostojanstvom, ostavlja snažan dojam na Judu. Ovo jednostavno djete prirode jako cijeni to što je Isus uvijek molio sve primatelje svojih nesvakidašnjih djela da o njima nikom ne govore.
Blizanci su bili dobroćudni, prostoumni služitelji koje su svi voljeli. Isus je primio ove mladiće ograničenog talenta na visoke pozicije svog privatnog osoblja zbog toga što na svjetovima prostora žive neizrecivi milijuni drugih sličnih jednostavnih i bojažljivih duša kojima također želi izraziti dobrodošlicu u aktivan kolegijum vjernika sa sobom i svojim odaslanim Duhom Istine. Isus ne gleda s prezirom na malenkost, već jedino na zlo i grijeh. Dok su Jakov i Juda uistinu bili mali, bili su vjerni. Bili su jednostavni i neuki, ali su istovremeno imali velika srca, ljubeznost i darežljivost. I ovi su jednostavni ljudi bili tako zahvalno ponosni kad je Gospodin odbio primiti određenog bogataša u redove svojih evanđelista prije nego proda svoje bogatstvo i pomogne siromasima. Kad je svijet ovo čuo i ugledao blizance među njegovim glasnicima, znali su zasigurno da Isus ne pravi razliku među ljudima. Ali jedino božanska institucija -- nebesko kraljevstvo -- ikad može biti izgrađena na tako prosječnom ljudskom temelju! Blizanci su se jedino dva puta kroz cijeli svoj kontakt s Isusom usudili postaviti javna pitanja. Judu je jednom radoznalost navela da postavi pitanje dok je Učitelj govorio o svom otvorenom otkrivenju cijelom svijetu. Bio je pomalo razočaran što više neće biti tajni koje pripadaju jedino apostolima kad je upitao: "Ali, Učitelju, kad ti sebe tako objaviš svijetu, kako ćeš onda nama ukazati pristranost pred svijetom ako više ne posjedujemo naročita ispoljenja tvoje dobrote?"

Blizanci su vjerno služili do samoga kraja, do tamnih dana kušnje, raspeća i očajanja. U svom srcu nikad nisu izgubili vjeru u Isusa i (izuzev Ivana) prvi su vjerovali u njegovo uzašašće. Ali oni nisu bili u stanju shvatiti utemeljenje kraljevstva. Uskoro nakon Učiteljevog raspeća, vratili su se svojim obiteljima i mrežama; njihov rad je bio završen. Nisu imali sposobnosti da se upuste u složenije borbe u korist kraljevstva. Živjeli su i umrli su svjesni da su bili počašćeni i blaženi s četiri godine bliskog i osobnog druženja s Božjim Sinom, suverenim stvoriteljem svemira.

11. ŠIMUN REVNITELJ

Šimuna Revnitelja, jedanaestog apostola, je izabrao Šimun Petar. Bio je to sposoban čovjek iz dobre linije predaka koji je živio sa svojom obitelji u Kafarnaumu. Bilo mu je dvadest osam godina kad se pridružio apostolima. Bio je žustar agitator koji je imao jezik brži od pameti. Isprva je bio trgovac u Kafarnaumu, dok se zatim u cjelosti posvetio patriotskoj organizaciji Revnitelja.

Šimun Revnitelj je bio zadužen za razonodu i relaksaciju apostolske grupe i pokazao se vrlo uspješnim prilikom organizacije rekreativnih aktivnosti apostolske grupe.

Šimunova snaga počiva u inspirativnoj odanosti. Apostoli bi poslali po Šimuna pri svakom susretu s muškarcima i ženama koji su se neodlučno dvoumili ne znajući da li da uđu u kraljevstvo. Ovom entuzijastičnom zagovaratelju spasenja kroz vjeru u Boga obično nije trebalo više od petnaest minuta da odagna sumnje, porazi neodlučnost i da ugleda novu dušu rođenu u "slobodi vjere i radosti spasenja."

Šimunova velika slabost počiva u njegovom materijalističkom stanovištu. Nije mu se bilo lako promijeniti od židovskog nacionaliste u duhovnog internacionalistu. Dok su četiri godine bile prekratko vrijeme za ovu intelektualnu i emocionalnu preobrazbu, Isus je uvijek bio strpljiv sa Šimunom.

Jedna velika stvar u vezi s Isusom i ono što je Šimun jako volio počiva u Učiteljevom spokojstvu, sigurnosti, uravnoteženosti i neizrecivoj sabranosti.

Iako je bio mahniti revolucionar, neustrašivi agitator, Šimun je postupno naučio podjarmiti svoju usijanu prirodu i postati snažan i uspješan propovjednik "slave Boga na visini i na zemlji mira ljudima koje ljubi." Šimun je odlično znao voditi rasprave; nije se volio svađati. I kad se trebalo nositi s obrazovanim Židovima koji su se strogo držali slova zakona ili s intelektualnim smicalicama Grka, zadatak je uvijek pripisivan Šimunu.

Dok je Šimun bio buntovnik obučen u odijelo ikonoklaste, Isus ga je uspio pridobiti na stranu viših predodžbi nebeskog kraljevstva. Šimun se uvijek poistovjećivao sa strankom protesta, dok je u ovom slučaju prišao stranci napretka, neograničenog i vječnog napredka duha i istine. Šimun je bio čovjek snažne odanosti i tople osobne privrženosti koji je jako volio Isusa. Isus se nije bojao poistovijetiti s poslovnim ljudima, radnicima, optimistima, pesimistima, filozofima, skepticima, publikanima, političarima i patriotima.

Gospodin je mnogo puta razgovarao s Šimunom, ali nikad nije posve uspio preokrenuti ovog vatrenog židovskog nacionaistu u internacionalistu. Isus je često govorio Šimunu da je dobro težiti promjeni društvenog, ekonomskog i političkog ustrojstva, dok je uvijek dodavao: "Ali ovo nije posao nebeskog kraljevstva. Mi moramo biti odani izvršenju Očeve volje. Mi trebamo djelovati u ulozi poslanika duhovne vlade neba i mi se ne smijemo neposredno zanimati s bilo čim izuzev reprezentacije volje i karaktera nebeskog Oca koji stoji na čelu vlade čiju svjedodžbu nosimo." Šimunu je isprva bilo teško sve ovo shvatiti, dok je s vremenom djelomično shvatio značenje Učiteljevog nauka. Kad su se apostoli uoči Jeruzalemskih progona razišli svaki na svoju stranu, Šimun se privremeno povukao s pozicije. Bio je doslovno slomljen. Kao nacionalistički patriot odrekao se svojih uvjerenja u korist Isusovih učenja; sad je sve bilo izgubljeno. Bio je očajan, ali je kroz nekoliko godina prikupio nade i pošao u proglašenje evanđelja nebeskog kraljevstva.

Otišao je u Aleksandriju i nakon što je radio u dolini Nila, stigao je do samog srca Afrike, gdje je propovijedao Isusovo evanđelje i krstio vjernike. I tako je radio sve dok nije ostario i onemoćao. Preminuo je i bio sahranjen u srcu Afrike.


12. JUDA ISKARIOT

Juda Iskariot, dvanaesti apostol, je izabran od Natanaela. Rođen je u Keriotu, gradiću južne Judeje. Za njegove mladosti, Judini roditelji su se preselili u Jeriho, gdje je živio i radio za svog oca u raznim poslovnim poduhvatima, sve dok se nije počeo zanimati za učenja i rad Ivana Krstitelja. Judini roditelji su bili Saduceji koji su ga razbaštinili nakon što je prišao Ivanovim učenicima. Kad je Natanael sreo Judu u Tariceji, ovaj je tražio posao na donjem kraju Genezaretskog jezera. Kad je prišao apostolima, Juda je imao trideset godina i nije bio oženjen. Vjerojatno je bio najobrazovaniji apostol i jedini Judejac u Učiteljevoj apostolskoj obitelji. Juda nije imao izražajnih crta utemeljenih na osobnoj snazi, iako su se mnoge njegove crte spolja doimale obilježjima kulture i navikama obuke. Dok je bio dobar mislilac, često nije posve iskreno razmišljao. Juda nije imao istinske samospoznaje; nije bio sasvim iskren prema samom sebi.

Andrija je postavio Judu na mjesto blagajnika apostolske grupe, na poziciju kojoj je ovaj izvanredno pristajao i čije je obveze časno, vjerno i uspješno podmirivao sve dok nije izdao Isusa.

Nije bilo Isusove naročite crte koju je Juda volio više od Učiteljeve uopćeno privlačne i jako šarmantne ličnosti. Juda nikad nije bio u stanju prevazići svoje Judeanske predrasude prema svojim drugovima iz Galileje; čak je u svom umu znao kriticirati mnoge Isusove osobine. Onoga kojeg su ostali apostoli smatrali savršenim čovjekom, onim koji se "ističe među tisućama i sav je od ljupkosti," ovaj se samozadovoljni Judeanac često usuđivao kriticirati u svom srcu. Uistinu se bavio mišlju da je Isus bio plašljiv i da se donekle bojao potvrditi svoju moć i autoritet.

Juda je bio dobar poslovni čovjek. Čovjek je morao imati takt, sposobnost i strpljenje kao i pomnu odanost, kako bi vodio financijske poslove idealističnog Isusa, da ne govorimo o hvatanju u koštac s kaotičnim poslovnim metodama nekih njegovih apostola. Juda je uistinu bio uspješan izvršitelj, dalekovid i snalažljiv financijer. I jako se zalagao za apostolsku organizaciju. Nitko od dvanaestorice nikad nije kriticirao Judu. S njihovog gledišta, Juda Iskariot je bio izvanredan blagajnik, učen čovjek, odan (iako pomalo kritičan) apostol i u svakom smislu riječi, veliki uspjeh. Apostoli su voljeli Judu; uistinu je bio jedan od njih. Juda je najvjerojatnije vjerovao u Isusa, ali sumnjamo da je uistinu volio Učitelja cijelim svojim srcem. Judin slučaj slikovito govori o istinitosti izreke: "Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi u propast." Čovjek lako može postati žrtva lagodne obmane prijatnog prilagođenja putevima grijeha i smrti. Možete biti sigurni da je Juda uvijek bio financijski odan Učitelju i svojim prijateljima apostolima. Novci nikad nisu mogli biti podstrek njegovoj izdaji Učitelja.

Juda je bio jedini sin roditelja koji nisu imali mudrosti. Kad je bio vrlo mlad, stalno su mu ugađali i povlađivali; bio je razmažen. Kad je odrastao, imao je pretjeranu sliku osobne vrijednosti. Nije znao podnijeti poraz. Imao je nestabilnu i iskrivljenu sliku ispravnosti; odao se uživanju mržnje i sumnjičavosti. Odlično je znao izvitoperiti riječi i djela svojih prijatelja pogrešnim tumačenjem. Juda je cijelog svog života njegovao naviku izravnavanja računa s onima koji su ga tobože krivo tretirali. Imao je iskrivljen osjećaj vrijednosti i odanosti.
S Isusovog stanovišta, Juda je bio test vjere. Učitelj je od samog početka u cjelosti shvaćao slabost ovog apostola i dobro je znao opasnosti koje su pratile njegov ulazak u apostolski kolegijum. Ali priroda Božjih Sinova daje svakom stvorenom biću punu i ravnopravnu priliku za spasenje. Isus je želio pokazati ne samo smrtnicima ovog, već i promatračima s nebrojenih drugih svijetova, da pri svakoj sumnji u iskrenost i svesrdnost odanosti određenog stvorenja nebeskog kraljevstva, suci uvijek potpuno prihvaćaju dotičnog kandidata koji se nalazi pod sumnjom. Vrata vječnog spasenja stoje širom otvorena svima; "tko god hoće može doći;" izuzev vjere onog koji dolazi, ne postoje nikakve druge restrikcije ili odreditelji.
I Isus je upravo iz ovog razloga dopustio Judi da ide do samog kraja, uvijek čineći sve što je bilo u njegovoj moći kako bi preobrazio i spasio ovog slabog i zbunjenog apostola. Ali kad čovjek ne primi svjetlo s iskrenošću i kad ne živi u skladu s ovim svjetlom, ono postaje tama u njegovoj duši. Dok je Juda intelektualno uznapredovao u pogledu Isusovih učenja o kraljevstvu, on nije uznapredovao u postignuću karaktera onako kako su to učinili drugi apostoli. On nije uspio ostvariti uspješan unutarnji napredak u duhovnom iskustvu.

Dok se sve više odavao mračnim mislima o osobnom razočaranju, Juda je na kraju postao žrtva ozlojađenosti. Njegovi osjećaju su mnogo puta povrijeđeni i postao je nenormalno sumnjičav prema svojim najboljim prijateljima, uključujući i samog Učitelja. Na kraju je postao opsjednut idejom o poravnavanju računa, odmazdi po svaku cijenu, čak i izdaji svojih drugova i svog Učitelja. Ali ova zla i opasna ideja nije poprimila zaključni oblik sve do onog dana kad je zahvalna žena izlila skupocjenu pomast na Isusova stopala. Ovo se Judi učinilo rastrošnim i kad je Isus tako cjelovito i pred svima odbacio njegov javni protest, bila je to posljednja kap. Ovaj je događaj u njemu pokrenuo svu mržnju, povrijeđenost, zlobu, predrasude, ljubomoru i osvetu koji su se nakupljali za cijelog Judinog života i on je odlučio izravnati račune, ali nije znao s kim; i tako je usmjerio cjelokupno zlo svoje prirode protiv jedne nedužne osobe u ovoj ništavnoj drami svog nesrećnog života jedino zato što je Isus slučajno igrao glavnu ulogu u epizodi koja označava njegov prijelaz iz naprednog kraljevstva svjetla u samoizabranu domenu tame. Učitelj je više puta privatno kao i javno, opomenuo Judu skečući mu pažnju na to da je poklizivao, ali božanska upozorenja obično ne sotavljaju utiska u ogorčenoj ljudskoj prirodi. Isus je učinio sve što je bilo moguće i u skladu s čovjekovom moralnom slobodom, da spriječi Judin izbor pogrešnog puta. Na koncu je došao veliki test. Sin ozlojađenosti je odlučio posrnuti; podlijegao je gorkim i ništavnim nalozima svog ponosnog i osvetoljubivog uma opterećenog pretjeranim osjećajem vlastite vrijednosti i brzo zaglibio u zbunjenosti, očajanju i pokvarenosti.

Juda se zatim upustio u bijednu i sramotnu spletku koja je imala za cilj izdaju svog Gospodina i Učitelja i brzo je sproveo ovu podlu zamisao. Dok se bavio izradom svojih planova podle izdaje koji su začeti u dubinama ljutnje, doživio je časove kajanja i sramote, dok se u periodima razboritosti kukavički i u vlastitu obranu bavio mišlju da Isus eventualno može ispoljiti svoju moć i u posljednji trenutak spasti svoj život.

Po okončanju ovog ništavnog i grešnog procesa, ovaj je smrtnik i otpadnik kojem nije mnogo značilo što je prodao svog prijatelja za trideset srebrenjaka kako bi zadovoljio svoju dugotrajnu žudnju za osvetom, pohitio da izvrši završni čin drame bijega od stvarnosti smrtničke egzistencije --samoubojstvo.
Ostali apostoli su bili užasnuti -- zapanjeni. Isus se odnosio prema izdajniku jedino sa sažaljenjem. Drugim svjetovima je bilo teško oprostiti Judi i njegovo se ime izbjegava širom prostranog svemira.