24.02.2006., petak
Sreća
Došla sam do zida. Ovaj blog je posvećen njemu. Pitanja me još uvijek muče i imam osjećaj da će još dugo.Malo sam se poigrala u wordu pa sam prebrojala upitnike, bez komentara. 93! možda jedan-dva više manje jer nisam gramatički provjeravala. A ovaj blog se zove upitnika100. Mislim da će onih 7 ostati za crne dane. Želim mu sreću. I ne, ne pišem to kao frazu. Želim da pronađe sebe i sve što je oduvijek želio. Želim da uživa u stvarima koje su ispred njega. Želim da se opet jednog dana zaljubi. Iskrenu ljubav. Želim mu da je gleda s istim pogledom kojim je mene gledao. Želim mu radosti koliko je on meni dao, i više. Želim da ga, tkogod ona bila, voli bar koliko ga ja volim. Željela bih da se nas sjeća sa smješkom. Želim mu da me ne poželi kad me opet vidi. Kadgod to bilo. Želim mu obitelj kakvu priželjkuje. Želim mu sve ono što bih ja željela s njim jednoga dana . Želim da bude sretan. U međuvremenu ću se pozabaviti traženjem svoje nove sreće. Ne mislim na muškarca tako brzo već na neku zabavu. Ljude koje sam čitala, čitat ću i dalje. Dragi moji, do mog sljedećeg očaja... |
20.02.2006., ponedjeljak
Addicted
Blog sam počela pisati iz očaja. Nisam znala kud bi s pitanjima pa sam ih tu istresala. Nisam pisala da bih ikome objašnjavala svoju situaciju. Međutim, čitajući druge blogove vidim kako me kopkaju neka pitanja o ljudima koje ni ne poznajem. Zašto je to tako? Ne znam. Inače nisam od tih koji žive na trač rubrikama, koji prisluškuju susjeda kad se svađaju i slično. Ja sam od onih koji će pojačati televiziju da do mene ne dopiru problemi koji me se ne tiču. Ali kad vidim da ljudi pišu iz srca, kad njihova tuga iskače iz mog kompjutera i kao da utrljava sol na ranu, počinju me pitanja moriti. Neka od njih i ostavim kao komentare, neka zadržim za sebe, jer ipak shvatim da je to možda preosobno i da to ne bih trebala pitati. Odgovorit ću na neka pitanja iz komentara da ipak malo pojasnim situaciju onima koji me čitaju. Moja ljubav se preselila u drugu zemlju. Daleko. Prije odlaska postavio je sljedeću situaciju. On MORA otići. On NE ŽELI vezu na daljinu pogotovo ne na duže vrijeme. On me VOLI. Pale su svakave ponude uključujući brak, suživot skupa i ne znam ni ja što. Pod uvjetom da ja idem s njim. Jer očito po njegovom, njegov život vrijedi više od moga. A moj život je tu. Stavivši po strani i obitelj i prijatelje i zemlju koja kakva god je,moja je i ja je volim, opet ostaje moj fakultet. Nešto u što moji roditelji i ja sama ulažemo. Nešto što mene čini osobom. Nešto što mi je cilj u životu. Sve opcije nastavljanja fakulteta tamo je preispitao. Teško pa skoro i nemoguće. To ga nije spriječilo da ponudi eto što može, a to je da idem s njim i da ćemo se snaći. Nije to zbog novaca. Da sam otišla s njim imala bih najvjerojatnije puno više novaca samo da sjedim doma i čekam njega da dođe s posla nego da oboje u Hrvatskoj radimo po 12 sati dnevno. Ali ja nisam ta osoba koja će sjedati doma i čekati njega. Niti sam osoba koja olako napušta svoje ambicije. I on to zna. I to je vjerojatno i razlog zbog kojeg me zavolio. Mogla bih ga kriviti zašto me stavio u takvu situaciju. Ali opet gledajući druge cure, čitajući neke druge blogove shvaćam da bi vjerojatno većina cura prihvatila lagodan život bez rada s osobom koju voliš. Zvuči presavršeno. Ali kao što napisah u postu “razum“ ja ne mogu misliti samo srcem. Možda je to pogreška. Danas, čini mi se 3 od 4 braka završe razvodom. Možda je to posljedica jer ljudi ulaze u brak iz krivih razloga. Možda je uistinu ljubav dovoljna. Možda se ljubav ne smanjuje. Možda ću sutra imati karijeru kakvu želim i biti osoba kakva želim biti a neću voljeti,ili neću biti voljena. Možda, možda, možda... Odabrala sam to što jesam. Jesam li kukavica? Možda. Ali ne mogu odbaciti sebe da bih postala nešto što netko drugi od mene želi. Ne mogu ga ni kriviti. U životu je napravio sve što je dosad mogao, uspio i sad želi ono što svatko normalan želi. Obitelj. Očito da je sa mnom ne želi dovoljno jako da bi se žrtvovao. Mogu gledati i s druge strane i reći da je očito da je ja ne želim s njim dovoljno jako da bih se žrtvovala. Tako je kako je. Vrijeme će pokazati jesam li pogriješila. Iako nikad neću znati što bi bilo da je bilo.. Njegovim rečenicama iz prošlog posta stvara mi nadu da ćemo se nekako dočekati. Stvara mi pritisak da ostavim sve i odem za njim. Hoću li? Neću. Koliko ću patiti za njim? Samo Bog zna. Ja znam da ovako dalje ne ide. Smanjujući dozu heroina ovisnik nikad neće prestati biti ovisnik. Prvi korak sam napravila. Priznala sam da sam “ovisna“ o njemu. A sada je vrijeme za liječenje. |
18.02.2006., subota
Kriza
Opet teško razdoblje za mene. Naime veza kakvu možemo sada imati moja ljubav i ja ponajprije njemu ne odgovara. Ponajprije on ne želi takvu vezu. Ja bi je prihvatila takvu kakva može biti, meni se nigdje ne žuri, ne namjeravam ulaziti u druge veze uskoro i znam da ću bez obzira bili mi u vezi ili ne, još dosta vremena provesti razmišljajući samo o njemu. Međutim, kako rekoh, on takvu ne želi. Ali svojim postupcima stvara mi nadu. Nada me vodi u razočarenja. Ne mogu više trpjeti razočarenja. Zove me svaki dan. Ponekad i više puta. Kaže mi da ga muči tjeskoba zbog nas. Kaže mi da mu nedostajem. Priča kako mu moje labello koje je našao u autu stvara “probleme“. Kako ne zna gdje će s njim. Da ga je stavio na stol pa da mu je odvlačio pažnju. Da ga je spremio u stol pa da mu je baš nešto s toga mjesta trebalo. Kad ga god vidi da se sjeti mene. On to priča kroz polusmijeh, kako je poludio. Onda mi kaže da je sanjao da sam kraj njega, da je osjećao i moj miris u snu, i da se probudio grleći jastuk. Priča mi o nekim ljudima, koje ja ni ne poznajem i kako mu kolegica s posla ima kosu sličnu mojoj. Moja kosa je najčešće boje kod cura, frizura je najobičnija i tako dosta cura ima kosu sličnu mojoj. Ali ne, ova je baš jako slična i stoga ga podsjeća na mene. Priča mi te i slične stvari koje bih voljela da mi priča da je naš status drugačiji, ali ovako mi je još gore. Razmišljam se da li da ja njemu kažem kako me strah zaspati da po ne znam koji put ne bih sanjala dječaka u kojem prepoznajem njega a koji mene naziva mamom. Da mu kažem da sam počela pratiti sapunicu, koje inače mrzim, samo zato jer neki glumac ima slične crte lica? Da mu kažem da znam provesti po 15 minuta gledajući njegovu sliku i milujući mu lice? Da još nisam oprala majicu koju je nosio dok je tu bio nego da je mirišem, a jednom sam je i obukla? Da mu kažem da se često rasplačem? Da mu kažem i da sam tiho plakala u wc-u onu zadnju noć kad je bio tu? Da mu kažem da sam se pravila pospana to jutro kad je išao, da se rastanak ne bi odužio, a da zapravo nisam ni zaspala cijelu noć? Umjesto toga, govorim prazne fraze, kao bit će bolje, proći će i ne znam ni ja što. Ili okrenem sve na šalu pa mu kažem da mnogi mene sanjaju i da bi bio lud da je drugačiji ili nešto slično. Stvara mi nervozu ovim svojim izjavama jer se osjećam kao da vrši pritisak na mene. A ja pritisak ne volim. Pokušala sam mu reći da se ne moramo čuti toliko često. Nije mi uspjelo. Razmišljam da mu kažem da je bolje da se ne čujemo neko vrijeme, ali to sam napravila nakon prekida prije par mjeseci. I bilo mi je užasno. Pitala sam se je li dobro, je li zdravo, je li sretan, je li se zaljubio... I tako se nalazim u nezavidnoj situaciji. Ako mu kažem da se ne čujemo uopće umrijet ću od ludila i pitanja. Ako se ovako nastavi, popustit ću i naći ću se opet gdje sam bila prije par mjeseci. A tamo se niti mogu niti želim vraćati. Možda je ipak onakav završetak bio greška. |
17.02.2006., petak
Osvrt i nova pitanja
Čitam par blogova zadnje vrijeme koje zaokupljaju moju pažnju. Jedan je Preljubnica . Ne bih željela čitati, ali je jače od mene, samo kliknem i čitam dok se strah javlja mukom u želucu. Željela bih osuđivati tu ženu, kao što mnogi, ali ne mogu. Umjesto osude u meni se javlja sebičan strah da bi se mogla pretvoriti u nju. To bi značilo srušiti sve svoje moralne stavke, to bi značilo pregaziti sebe. Ali kad čitam o njoj i s kolikom ljubavi priča o drugom muškarcu, razmišljam o budućnosti. Znam da ću voljeti opet, voljela sam i prije moje ljubavi, voljet ću i iza. Samo nikad prije nisam ovako voljela. Nisam ni sigurna da ću ikad više. Hoću li se za godinu dana sjećati kako je to ovako voljeti? Hoću li se skrasiti jednog dana uz čovjeka kojeg ću zavoljeti? Hoće li ta ljubav nadjačati ovu? Ako za 10 godina sretnem moju sreću, hoću li ga poželjeti? Hoće li me još uvijek topiti pogledom? Hoću li umirati za njegovim dodirom? Hoće li i za 10 godina biti moja sreća? Ne mogu da se to ne zapitam. Unatoč što ova žena radi nešto loše, jako loše, ostavlja dojam dobrote. Ostavlja dojam dobre majke. I upravo zbog toga želim ovoj ženi što više sreće u životu, kakvu god ona izabrala da joj odgovara.Autora sljedeća dva bloga koja ću spomenuti sam već spominjala u par postova niže. To je onaj koji je mene nazivao kukavicom, a koji uvijek sve radi za ljubav. Blogovi su Razvod braka i Nakon braka . I da, upravo ta osoba, koja uvijek sve čini za ljubav izgubio je vjeru u nju. Ogorčen je na čitav ženski rod. Ostavlja komentare, piše postove pune gorčine. Uvjeren je da neće više nikad voljeti kao što je prije. Iskreno oko srca mi se stvara tuga kad ga čitam. Prije mi se stvarao bijes, sad samo tuga. Ne mogu vjerovati da takva osoba tako misli. Možda sam i u zabludi. Već su mi kroz život ljudi dokazali onu poslovicu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Možda sam jednostavno u zabludi kakav je čovjek on u prošlosti bio. Ipak, koliko god on govorio nesuvislo ponekad, koliko god gledao na stvari iz loše perspektive, koliko god vrijeđao imam ga potrebu pročitati. Zašto? Ne znam ni sama. Valjda zato jer u životu se uvijek sažalim na pušioničare. U sportu, ako igraju dvije ekipe za koje me ne veže ljubav, uvijek navijam za one koji gube. A ovaj čovjek je izgubio mnogo. I iako očito nije toga svjestan, on gubi i dalje. Vraća se na staro mjestu, odakle je pobjegao prije par godina i bježeći upao u zamku. Iskreno se nadam da mu se to ovaj put neće dogoditi, ali pribojavam se da hoće. Iskreno se nadam da će ovaj čovjek ubrzo početi razmišljati malo i o svom sinu. Misli ga naučit kako su sve žene kurve i misli da će ga time spasiti od ralja ljubavi. Žao mi je ponajprije sina koji će biti odgajan u takvim uvjetima, učen da ne poštuje ni vlastitu majku. Stoga ovom čovjeku želim da skupi još malo snage, nasmije se gorčini, mržnji i ravnodušnosti u lice i da sagleda život iz druge perspektive. Ako ne zbog sebe, onda zbog sina. Treći blog koji zaokuplja moju pažnju je Pun kufer svega. To je žena koja se nalazi sa suprotne strane nego preljubnica. I iako se nalazi na suprotnoj strani opet su tako slične. Povezuje ih ljubav prema muškarcu prema kojem je ne bi smjele osjećati. Vidim, i beskrajno mi je drago zbog toga, da ova žena, unatoč svojoj velikoj ljubavi ne vrši pritisak na svog muškarca. To dokazuje koliko je jaka. Naravno, ima i ona svojih teških trenutaka, ali sve u svemu jako dobro se postavlja u toj ne tako lakoj situaciji. Niti prije mjesec dana mogla sam se naći u sličnoj situaciji. Moja ljubav je bila vezana za drugu osobu, a došla je mene ljubiti. Moigla bih ga osuđivati zbog toga, ali znajući situaciju mogu ga kriviti samo zato što je mene želio napraviti “trećom“. Naime, on je svojoj tadašnjoj djevojci dao do znanja što namjerava, na kraju joj je i priznao što je rezultiralo njihovim prekidom. Moram priznati da sam sretna zbog takvog završetka, ne samo zato što sam ja dobila priliku da završim kako želim, već zbog toga jer po mom mišljenju ona nije žena za njega. Znam da to nije moj posao, ali dokazao je to, dokazao je da je nije volio. Znam pričati s ljudima o prevarama i oni često puta ne osuđuju “treću“ osobu ukoliko je ona slobodna. Ali ja ne mogu tako razmišljati. Ta “treća“ osoba, ukoliko je svjesna situacije po meni nosi možda malo manji teret krivice nego sam preljubnik, ali također je to veliki teret. Naime, ona radi supružniku svog ljubavnika ono što nikako ne bi željela da njoj netko radi. A mislim kad ljudi ne bi radili ono što ne žele da se njima radi, mislim da bi ovaj svijet bio puno savršeniji. Međutim što se tiče drage Niki, nadam se da će njen odabranik skupiti malo snage, i ako je voli kao što se nazire u blogu odlučiti se za nju. I iskreno se nadam da ukoliko se to dogodi da neće isto ponoviti s njom. Jer kao što rekoh, vuk samo dlaku mijenja... Što se tiče mene, ja sam prekidom ove veze, da bih sačuvala sebe, izgubila svoju ljubav. Čitajući ove blogove, ne mogu da se ne zabrinem hoću li u budućnosti izgubiti sebe da vratim ljubav. I to me zastrašuje. |
13.02.2006., ponedjeljak
Putevi
Dakle budući da je ovo blog posvećen mojoj ljubavi, mislim da bi bilo u redu napisati nešto o onome što čvrsto vjerujem da je kraj te ljubavi. Dakle, već sam se bila pomirila da sam izgubila svoju ljubav zauvijek. Patila sam. Jako. Iz te patnje rođen je i ovaj blog, doduše par mjeseci kasnije nego što je patnja započela. I iako sam se bila pomirila, nešto je nedostajalo. Kraj. The end. U životu volim završiti započeto. Ne ostavljam knjige napola pročitane, filmove napola odgledane, prijateljstva kojima je suđeno da završe volim završiti s kavom, na kojoj se ništa novo ne otkrije niti mislim da će se otkriti, već eto, potreban mi je završetak. Moja veza s mojom srećom spletom okolnosti imala je kraj kakav nijedna veza nije zaslužila, a pogotovo ne dosad najvažnija veza u mojem životu. I tako, nakon svih mjeseci dobijem priliku završiti kako želim. Nikad prije nisam željela završiti vezu na taj način, ali eto za sve postoji prvi put. Znala sam da će završetak biti kratak. Mislim, s njim da završavam i mjesec dana bilo bi mi kratko. Ali znala sam da ću svega par sati biti s njim. I sad, znači ne samo da sam presretna što ću bar tih par sati opet biti s njim, gledati ga, maziti i ljubiti nego me on iznenadi i to planirano kratko vrijeme udupla. Nema tih riječi kojima bih mu dovoljno zahvalila za to. Prije nego smo se vidjeli htjela sam mu priznati nešto. Nisam mu to dugovala, on nema nikakve veze s tim, ali mislila sam da bih se lakše osjećala kad bi mu to rekla. Onda kada sam ga vidjela shvatila sam da neću biti sebična i to malo vremena trošiti na olakšavanje moje savjesti, već da ću ga pametnije iskoristiti. Sutradan nakon već opisane prve noći čekala sam ga doma i kuhala ručak. Došao je kad se sve već bilo pomalo ohladilo i bilo mi je žao zbog toga. Međutim, sjeo je za stol i rekao da mi želi nešto reći. Mehanički je stavljao hranu na tanjur, ali vidjelo se da mu nije baš do jela. Nije me gledao u lice. Gledao je u hranu ili u stol, ne znam ni sama. Priznao mi je nešto što ja već odavno duboko u sebi znam da je istina. Glas mu je treperio. Ta stvar koju je rekao... Čudno. Bilo je to davno, nismo se ni poljubili još bili. Ne znam zašto, nešto sam ga pitala. Odgovorio je niječno. Kasnije, kroz našu vezu, još sam ga barem dva puta pitala za tu istu stvar. Ne znam ni sama zašto, nije to toliko bitno bilo, ali kao da sam znala da je lagao. Lagao je i ta, barem još dva puta. Povrijedilo me. Ne što je napravio, nego činjenica da mi je barem triput lagao u oči. I to nije bezazlena laž, kao spavao sam do 8, a zapravo je do 8:30, već to je bilo pitanje na koje se moglo odgovoriti sa samo dva odgovora a on je sva tri puta odabrao laž. Samu sebe sam iznenadila reakcijom. Mirno sam ga pitala ima li mi još što za priznati. Odgovorio je niječno. Valjda nije lagao. Onda sam duboko udahnula i priznala mu tu stvar koju sam ja napravila. Ispalo je glupo. Kao da sad ja njega želim povrijediti kao što je on mene. Međutim, to nije bila stvar. Htjela sam da kad je već on olakšao svoju savjest da sutra i meni bude potpuno čista. On je također dosta mirno primio. Znala sam da hoće, samo sam se nadala da neće biti potpitanja. No bilo ih je. I ovaj put pretpostavljala sam kako će reagirati, no nisam mislila toliko burno. Digao se, napravio korak naprijed, pa se okrenuo, pa opet, kao da ne zna kud bi. Šuteći. Uhvatio se nakraju za sudoper, gledajući u zid, nešto mrmljajući sebi u bradu. I ja sam se digla i uhvatila ga za ruku. Pale su ružne riječi. Uf najružnije dosad. Uhvatio me za obje ruke, vidjela sam bijes u njegovom pogledu, stisak je bio snažan. Na trenutak sam pomislila i da će me udariti, no on se okrenuo, rekao da me trenutno ne može gledati i izjurio van, bez jakne i ičega. Stala sam eto tako sa svom tom hranom i nisam znala što bi. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela sam suze. Ponavljala sam sama sebi da si to ne smijem dopustiti. Znala sam da će se smiriti i da će se vratiti. Pospremila sam stol, otuširala se, obavila neke telefonske razgovore, kad eto poruke. Smije li se vratiti pita. Odgovorim naravno. Tu je, čujem korake. S vrata sam ga dočekala ljubeći ga. Mislim da se iznenadio. U vezi mi je znao “prigovarati“ da zašto nijednu prepirku ne možemo okončati sexom, već o svemu moramo popričati do krajnjih sitnica. Ovaj put nisam željela pričati. Nije bilo smisla trošiti vrijeme na riječi. Bila sam svjesna da je veza gotova i htjela sam ga svo vrijeme maziti. U par navrata učinilo mi se kao da on nije gledao na naš sastanak iz iste perspektive iz koje sam ja, ali o tome drugi put. Sex je bio..uf teško je to riječima opisati. Divlji, neobuzdani. Razbilo se par stvari po stanu, zaboravila sam na susjede, ništa mi nije bilo važno. Dok su me tresli valovi užitka natjerivao me da ga gledam u oči. Sami od sebe kapci mi se spuštaju, ali me on doziva. Opet. I opet. Pre pre preje*en doživljaj. Tako ću ga pamtiti. Tako kako sam ga u tim trenucima vidjela. Sve u svemu, dobro ću razmisliti da svađe u sljedećoj vezi počnem rješavati sexom.. Nakon sexa, jela, zajedničkog tuširanja, još sexa legli smo u krevet. Čvrsto me prigrlio. Prstima me mazio posvuda. Nakon nekog vremena prestao je, no po disanju sam znala da još ne spava. Šutali smo. Razmišljala sam o tome što mi je priznao, kako me instikt rijetko vara i kako me nije prevario ni taj put. Razmišljala sam i tome kako još nije čuo od mene one dvije male slatke riječi. Ja od njega jesam, to jutro. Razmišljala sam kako da mu ih kažem, a da to ne vuče dublji razgovor, da ne dozove moje suze. I kao da čita moje misli, uputi mi pitanje skroz netipično za njega. Ne voliš me više? Poput groma udari me to pitanje. Ne znam bi li se osjećala povrijeđenom, ljutom.. Što li bi? Kako to ne osjeća? Kako to ne vidi iz mog pogleda? Dodira? Okrenem se, upitam ga zašto to misli. Nisam ja od onih osoba koje to ponavljaju svaki dan, svaki sat, pa da može to zaključiti iz toga što mu to još nisam rekla. Nije ni on, zato mi je i bilo jako ugodno to čuti to jutro. Pomislim da to sigurno misli zbog onog što sam napravila, zbog čega se naljutio. Upitam ga je li to razlog. Ponovno negira. Uspravi se malo u krevetu, uzdahne i kaže mi: Premirno si reagirala. Odmah shvaćam što želi reći. Premirno sam reagirala na njegovo priznanje. Poljubim ga, kažem mu da mu je to davno oprošteno. Zaboravljeno nije bilo, zato me i ovaj put zabolilo, ali oprošteno mu je usitinu davno. Nastavlja svojim polupitanjima. Ipak, pomirila si se da je s ovim gotovo? I tad, po prvi put otkad ga znam u njemu vidim prestrašenog dječaka. On je uvijek bio muškarac, onaj koji je mene tješio kad ni sam nije bio siguran u ništa, onaj koji je bio jak zbog mene i kad se njemu plakalo. Stariji, pametniji, mudriji. A sad? Po prvi puta osjećam se jačom od njega. Tih par sekundi gledam strah u njegovim očima dok čeka moj odgovor. Umjesto odgovora čuje one dvije male riječi, dobije poljubac u usne, zatim u oči. Zagrlim ga, naslonim glavu na njegovo rame i kažem da će sve biti u redu. I bit će. Mora biti. Naši putevi su se razišli. Hoće li se opet sastaviti jednoga dana samo Bog zna.. |
11.02.2006., subota
Iznenađenje
Došao je prije nego je trebao. Javio mi se kad je bio ispred zgrade. Minuta panike. On se penje prema mom stanu, evo već čujem njegove korake, a meni se po glavi motaju misli kako su mi propali planovi. Da, isplanirala sam nešto što je trebala biti savršena večer s njim. Ali to je bilo planirano za 24 sata kasnije od ovoga. Evo ga, tu je. Otvaram vrata. Pozdravljam se kratko. Ovaj put me preduhitri. Nisam ni stigla razmišljati, a već me poljubio. Opet kao kip stojim. Želio me iznenaditi kaže. Super, hladno kažem ja. Okrećem se, krećem prema sudoperu gdje sam prala suđe prije nego je nazvao. Nešto govori, ali ga i ne slušam baš. Puštam hladnu vodu i ponovno spužvicom perem već oprane čaše, ne razmišljajući što radim, samo govorim kako si je on to zamislio, da nije gospodar mog vremena, da imam već planove i tako dalje. Imala sam planove za sinoć, ali nisam zbog njih se razljutila, već zbog mojih propalih planova za večer s njim. Prilazi mi opet, zatvara vodu, pogleda me onako, onako kako volim, i kaže mi da nema problema, da možemo sad malo popričati ako imam vremena, pa da će on svojim putem, a da ja idem gdje sam planirala i da se sutra nađemo po dogovoru. Dok mi to govori stojim opijena njegovim parfemom, kao hipnotizirana njegovim pogledom, trnci me prolaze od njegovog dodira moje ruke. Zagrlim ga onako jako, voda s mojih ruku kapi na njegovu odjeću, ali to nije bitno. Tu je, i grli me. Tako dugo to čekam. Sigurnost. Nevjerojatno je kako mi njegov zagrljaj jamči sigurnost. Neću sebi više dopustiti gluposti zbog kojih ću kasnije žaliti. Kažem oprosti. Tepa mi, kaže da razumije, da je odlučio doći prije jer mu se otvorila mogućnost i da je nije želio propustiti. Nastavlja da razumije što moram ići, ali da sigurno imam vremena za jedno piće s njim prije toga. Gledam ga i ne vjerujem što govori. Pa je li on skroz lud? Dobro, govori to zbog mog dočeka, ali zar stvarno misli da bih negdje željela biti više nego s njim? Nasmiješim se kratko i ljubim ga. Dugo. Kažem mu da se raskomodi, da ne idemo nigdje. Želim odmah riješiti sve, isključiti telefone i provesti svaku moguću minutu samo s njim. Bez dodira ikoga drugog i ikakvih smetnji. Zovem frendicu. Tajim da je on tu. Ne želim nikakve prodike. Njega su i tako već mnogi prekrižili. Kažem da sam umorna i da ću ostati doma. Što brže završavam razgovor. Još samo da se javim roditeljima i to je to, onda sam njegova. Majka mi počne pričati nešto, i ispitivati me što mi je, dugo dugo mi traju te dvije minute. Napokon je sve gotovo. On sjedi na kauču, lista neke novine sa stola. Malo razgovaramo, malo se mazimo. Opet sam svoja, onako opuštena kako sam samo s njim. Jesmo li se sexali? Prvo smo vodili ljubav, za to mi je sex preprazna riječ. Onda smo se sexali. A onda smo ogladnili. Skupa smo pravili hranu koju sam kupila za današnju večeru, doduše na malo drugačiji i brži način nego što sam planirala za danas. Nakon jela opet isto. Onda smo legli u krevet, oboje umorni. On rekla bih, preumoran. Bilo je predivno leći opet pokraj njega, onaj predobar osjećaj kože na koži, toplina. Mogla sam ga osjetiti, mogla sam ga dirati, mogla sam ga mirisati. Opet sam postala on. Dva tijela. Jedno tijelo. Sve zamotano pokrivačem ljubavi. Nastavili smo ležati tako, osluškivati udisaje jedno drugog. Pomalo, disanje mu se usporavalo. To su oni trenuci kad tone u san. Nisam se ni pomaknula svo to vrijeme da ga slučajno ne bih omela u snu. Kad se njegovo disanje još više usporilo, i postalo ujednačeno znala sam da je zaspao. On spava, a ja sam budna... Bilo je predivno ležati pokraj njega, osluškivati njegovo disanje. Opet su me preplavili osjećaji. Koliko ja volim ovog čovjeka. Obuzeo me onaj osjećaj zbog kojeg mi se činilo da bi ga taj trenutak trebala probuditi da mu kažem koliko, koliko puno ga volim. Onaj osjećaj zbog kojeg sam se zapitala što da umrem tad, taj trenutak, bi li on ikada znao koliko ga volim. Osjećaj poniznosti. Osjećaj zahvalnosti. Nedostojnosti. Ispunjenosti. Čiste, prevladavajuće ljubavi. Nježno sam svojim usnama dotakla njegove. Poljubila mu lice i nježno prošaputala te dvije male riječi, koje bih voljela da sam rekla prije nego što je zaspao. Je li me čuo? Sumnjam. Ali bila sam sigurna da je zaspao osjećajući to.. I to je bilo sasvim dovoljno da bih se osjećala mirnom. Jutros je otišao obaviti neke posjete. Ali popodne, popodne ću se potruditi da čuje te dvije male riječi... |
08.02.2006., srijeda
In case you find me..
Joj, joj... Ubrzo ću te grliti. Vjerojatno zadnji put, onako za oproštaj. Ali to nije bitno, bitno je da ću te grliti. Plakati će mi se vjerojatno, ali ti ni suzu nećeš vidjeti. Ne volim oproštaje. U zadnje vrijeme često se opraštam s nekim. Ne volim suze pri oproštaju. Onda mi ta osoba ostane u tom sjećanju. Tebi, ljubavi, želim ostati u lijepom sjećanju, sa zaljubljenim pogledom i osmijehom. Nije bitno što ti znaš da se iza maske hladnog lica krije potok suza i ponekad prevelikih osjećaja. Nije bitno. Bitno je da me se sjećaš sretne. Jer ti si me usrećio kao što nikada nitko nije. Danas smo moja sreća i ja slučajno došli na temu blogova. Priznala sam mu da pišem blog posvećen njemu. Smijao se. To nije bilo lijepo od njega, stoga sam mu uskratila ime bloga, iako, iskreno, ne znam bi li mu ga rekla i da se nije smijao. Međutim, rekao je da će ga naći. Između otprilike 70000 blogova mislim da mu to neće biti baš lak zadatak. Ipak, ako si ga našao, vjerujem da se više ne smiješ. Eh, da, ako ga nađeš... Nemoj da ti iskače ona žila na čelu... Nema razloga... Onaj post o sexu bez ljubavi napisan je na temelju prijašnjih iskustava... Sad gladujem.. :) I za kraj, Lights will guide you home And ignite your bones And I will try to fix you... |
04.02.2006., subota
Dokad?
Nedostaje mi tvoj glas. Da me utješi kada sam tužna,da mi obeća kako će sve biti u redu kad sve krene nizbrdo, da mi u kasne noćne sate budi maštu, da me tmurnim jutrima probudi.Nedostaju mi tvoje ruke. Da mi miluju lice, da ugriju moje hladne ruke, da mi jačim stiskom obećavaju sigurnost ma kako god stvarnost oko nas izgledala, da utonem u san i da se probudim njima obgrljena. Nedostaju mi tvoje oči. Da mi onim posebnim sjajem pričaju koliko me voliš, da mi upute onaj pogled pun oprosta kad nešto pogriješim, da se gubim u njihovu crnilu dok nešto pričaš, da me gutaju pogledom i onda kad se ne osjećam lijepom. Nedostaju mi tvoje usne. Da me ljube kad sam tužna, umorna, bolesna ili vesela, da zaspem i budim se obasuta njihovim mekim poljupcima, da obrišu i zaustave suze koje se rađaju u mojim očima. Samo one to mogu. Nedostaješ mi ti. |
01.02.2006., srijeda
Trenutak
Kako je život čudan. Možete cijeli život podrediti nečemu, npr.sportskoj karijeri i na kraju je uništiti u jednom trenutku. Toliko odricanja uzalud. Ma kad tako ramišljam životi se gube u trenutku nepromišljenosti ili jednostavno trentku nesreće. Kažu da smo najinteligentnije bića na Zemlji. A toliko gubimo od života brineći se oko nekih nepotrebnih stvari, težeći prema materijalnim stvarima, koje možda uljepšavaju život, ali nikako život nije sačinjen od njih. Zašto? Ponovno dolazim do istog zaključka: ljudska psiha je čudna.Gledala sam jednom jedan film, ne znam kako se zvao. Romantična komedija. Poanta filma je da sudbina uvijek sustigne čovjeka. Radilo se o tome kako život može krenuti u dva različita smjera zahvaljujući nekom djetetu koje vam zasmeta na skalama dok trčite na vlak. Ukoliko vam ne zasmeta stignete na vlak, inače čekate drugi. Radi se o 10 sekundi. I radnja filma se događa usporedno kad žena stigne na vlak i kad ne stigne. Na kraju ipak završi isto. No, to je film. Teško je vjerovati da je tako u životu. Razmišljam kako sam upoznala moju ljubav. Čista slučajnost. Da sam ušla na druga vrata, na koja večinom ulazim, vjerojatno ga nikad ne bih upoznala. I sad patim, zato jer mi se tada jela čokolada, a trafika je bliže tim vratima. Nije mi žao. Da se mogu vratiti, opet bih prošla istim vratima. Razmišljam o našem drugom susretu. Opet slučajnost. Našli smo se na mjestu na koje inače ni on ni ja ne zalazimo. Nije mi se ni išlo tu večer vani. I od toga je sve krenulo. Trenutak,jedna najobičnija “odluka“, kakvih 100-tinjak donesemo svaki dan može promijeniti život. Mislim da bi čovjek izludio kad bi tako razmišljao, ali tako je. Sinoć ležim u krevetu, u lošem raspoloženju. Standardna pitanja su mi na pameti. Ne dolazi mi san na oči. Zazvoni mobitel. Njegova poruka. Stara pitanja su izbrisana. Novostvorena pitanja i dalje otjerivaju san. Trenutak. Kako se život promijeni u trenutku... |
| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ljubavi,
Vjeruj mi za menedovoljno je sto postojis, samo to mi treba
pa nek' ti s drugom krene kad, vjeruj mi, za mene
dovoljno je sto postojis, i nakon svega,
hvala ti što sa mnom negdje dišeš ispod istog neba...
Linkovi
Blog.hrMonitor.hr
Duh koji hoda
Razvod braka
Nakon braka
Kross
Pun kufer svega
Preljubnica
Brak
So you face it with a smile,
There is no need to cry,
For a trifle's more than this ..
Will you still recall my name,
And the month it all began,
Will you release me with a kiss?
Have I tried to draw the veil,
If I have - how could I fail?
Did I fear the consequence?
...dazed by careless words,
Cosy in my mind..
I don't mind,
I think so,
I will let you go..
Now you shaped that liquid wax,
Fit it out with crater cracks,
Sweet devotion my delight ..
Oh, you're such a pretty one
And the naked thrills of flesh and skin
would tease me through the night..
Now I hate to leave you bare,
If you need me I'll be there,
Don't you ever let me down..
And I touched your face
Narcotic mind from lazed Mary-Jane
And I called your name,
Like an addicted to cocaine calls for the stuff he'd rather blame
And I touched your face
Narcotic mind from lazed Mary-Jane,
And I called your name
-My cocaine...
When you try your best but you don't succeed,
When you get what you want but not what you need ,
When you feel so tired but you can't sleep,
Stuck in reverse..
And the tears come streaming down your face
When you lose something you can't replace,
When you love someone but it goes to waste
Could it be worse?
And high up above or down below
When you're too in love to let it go,
But if you never try you'll never know
Just what you're worth..
Tears stream down your face
When you lose something you cannot replace
Tears stream down your face
And I..
Tears stream down your face
When you lose something you cannot replace
Tears stream down your face
And I..
Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you.