upitnik?

13.02.2006., ponedjeljak


Putevi
Dakle budući da je ovo blog posvećen mojoj ljubavi, mislim da bi bilo u redu napisati nešto o onome što čvrsto vjerujem da je kraj te ljubavi.

Dakle, već sam se bila pomirila da sam izgubila svoju ljubav zauvijek. Patila sam. Jako. Iz te patnje rođen je i ovaj blog, doduše par mjeseci kasnije nego što je patnja započela. I iako sam se bila pomirila, nešto je nedostajalo. Kraj. The end. U životu volim završiti započeto. Ne ostavljam knjige napola pročitane, filmove napola odgledane, prijateljstva kojima je suđeno da završe volim završiti s kavom, na kojoj se ništa novo ne otkrije niti mislim da će se otkriti, već eto, potreban mi je završetak. Moja veza s mojom srećom spletom okolnosti imala je kraj kakav nijedna veza nije zaslužila, a pogotovo ne dosad najvažnija veza u mojem životu. I tako, nakon svih mjeseci dobijem priliku završiti kako želim. Nikad prije nisam željela završiti vezu na taj način, ali eto za sve postoji prvi put.

Znala sam da će završetak biti kratak. Mislim, s njim da završavam i mjesec dana bilo bi mi kratko. Ali znala sam da ću svega par sati biti s njim. I sad, znači ne samo da sam presretna što ću bar tih par sati opet biti s njim, gledati ga, maziti i ljubiti nego me on iznenadi i to planirano kratko vrijeme udupla. Nema tih riječi kojima bih mu dovoljno zahvalila za to.
Prije nego smo se vidjeli htjela sam mu priznati nešto. Nisam mu to dugovala, on nema nikakve veze s tim, ali mislila sam da bih se lakše osjećala kad bi mu to rekla. Onda kada sam ga vidjela shvatila sam da neću biti sebična i to malo vremena trošiti na olakšavanje moje savjesti, već da ću ga pametnije iskoristiti.

Sutradan nakon već opisane prve noći čekala sam ga doma i kuhala ručak. Došao je kad se sve već bilo pomalo ohladilo i bilo mi je žao zbog toga. Međutim, sjeo je za stol i rekao da mi želi nešto reći. Mehanički je stavljao hranu na tanjur, ali vidjelo se da mu nije baš do jela. Nije me gledao u lice. Gledao je u hranu ili u stol, ne znam ni sama. Priznao mi je nešto što ja već odavno duboko u sebi znam da je istina. Glas mu je treperio. Ta stvar koju je rekao... Čudno. Bilo je to davno, nismo se ni poljubili još bili. Ne znam zašto, nešto sam ga pitala. Odgovorio je niječno. Kasnije, kroz našu vezu, još sam ga barem dva puta pitala za tu istu stvar. Ne znam ni sama zašto, nije to toliko bitno bilo, ali kao da sam znala da je lagao. Lagao je i ta, barem još dva puta. Povrijedilo me. Ne što je napravio, nego činjenica da mi je barem triput lagao u oči. I to nije bezazlena laž, kao spavao sam do 8, a zapravo je do 8:30, već to je bilo pitanje na koje se moglo odgovoriti sa samo dva odgovora a on je sva tri puta odabrao laž. Samu sebe sam iznenadila reakcijom. Mirno sam ga pitala ima li mi još što za priznati. Odgovorio je niječno. Valjda nije lagao. Onda sam duboko udahnula i priznala mu tu stvar koju sam ja napravila. Ispalo je glupo. Kao da sad ja njega želim povrijediti kao što je on mene. Međutim, to nije bila stvar. Htjela sam da kad je već on olakšao svoju savjest da sutra i meni bude potpuno čista. On je također dosta mirno primio. Znala sam da hoće, samo sam se nadala da neće biti potpitanja. No bilo ih je. I ovaj put pretpostavljala sam kako će reagirati, no nisam mislila toliko burno. Digao se, napravio korak naprijed, pa se okrenuo, pa opet, kao da ne zna kud bi. Šuteći. Uhvatio se nakraju za sudoper, gledajući u zid, nešto mrmljajući sebi u bradu. I ja sam se digla i uhvatila ga za ruku. Pale su ružne riječi. Uf najružnije dosad. Uhvatio me za obje ruke, vidjela sam bijes u njegovom pogledu, stisak je bio snažan. Na trenutak sam pomislila i da će me udariti, no on se okrenuo, rekao da me trenutno ne može gledati i izjurio van, bez jakne i ičega. Stala sam eto tako sa svom tom hranom i nisam znala što bi. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela sam suze. Ponavljala sam sama sebi da si to ne smijem dopustiti. Znala sam da će se smiriti i da će se vratiti. Pospremila sam stol, otuširala se, obavila neke telefonske razgovore, kad eto poruke. Smije li se vratiti pita. Odgovorim naravno. Tu je, čujem korake. S vrata sam ga dočekala ljubeći ga. Mislim da se iznenadio. U vezi mi je znao “prigovarati“ da zašto nijednu prepirku ne možemo okončati sexom, već o svemu moramo popričati do krajnjih sitnica. Ovaj put nisam željela pričati. Nije bilo smisla trošiti vrijeme na riječi. Bila sam svjesna da je veza gotova i htjela sam ga svo vrijeme maziti. U par navrata učinilo mi se kao da on nije gledao na naš sastanak iz iste perspektive iz koje sam ja, ali o tome drugi put.

Sex je bio..uf teško je to riječima opisati. Divlji, neobuzdani. Razbilo se par stvari po stanu, zaboravila sam na susjede, ništa mi nije bilo važno. Dok su me tresli valovi užitka natjerivao me da ga gledam u oči. Sami od sebe kapci mi se spuštaju, ali me on doziva. Opet. I opet.
Pre pre preje*en doživljaj. Tako ću ga pamtiti. Tako kako sam ga u tim trenucima vidjela. Sve u svemu, dobro ću razmisliti da svađe u sljedećoj vezi počnem rješavati sexom..

Nakon sexa, jela, zajedničkog tuširanja, još sexa legli smo u krevet. Čvrsto me prigrlio. Prstima me mazio posvuda. Nakon nekog vremena prestao je, no po disanju sam znala da još ne spava. Šutali smo. Razmišljala sam o tome što mi je priznao, kako me instikt rijetko vara i kako me nije prevario ni taj put. Razmišljala sam i tome kako još nije čuo od mene one dvije male slatke riječi. Ja od njega jesam, to jutro. Razmišljala sam kako da mu ih kažem, a da to ne vuče dublji razgovor, da ne dozove moje suze. I kao da čita moje misli, uputi mi pitanje skroz netipično za njega.
Ne voliš me više?
Poput groma udari me to pitanje. Ne znam bi li se osjećala povrijeđenom, ljutom.. Što li bi? Kako to ne osjeća? Kako to ne vidi iz mog pogleda? Dodira? Okrenem se, upitam ga zašto to misli. Nisam ja od onih osoba koje to ponavljaju svaki dan, svaki sat, pa da može to zaključiti iz toga što mu to još nisam rekla. Nije ni on, zato mi je i bilo jako ugodno to čuti to jutro. Pomislim da to sigurno misli zbog onog što sam napravila, zbog čega se naljutio. Upitam ga je li to razlog. Ponovno negira. Uspravi se malo u krevetu, uzdahne i kaže mi:
Premirno si reagirala.
Odmah shvaćam što želi reći. Premirno sam reagirala na njegovo priznanje. Poljubim ga, kažem mu da mu je to davno oprošteno. Zaboravljeno nije bilo, zato me i ovaj put zabolilo, ali oprošteno mu je usitinu davno. Nastavlja svojim polupitanjima.
Ipak, pomirila si se da je s ovim gotovo?
I tad, po prvi put otkad ga znam u njemu vidim prestrašenog dječaka. On je uvijek bio muškarac, onaj koji je mene tješio kad ni sam nije bio siguran u ništa, onaj koji je bio jak zbog mene i kad se njemu plakalo. Stariji, pametniji, mudriji. A sad? Po prvi puta osjećam se jačom od njega. Tih par sekundi gledam strah u njegovim očima dok čeka moj odgovor. Umjesto odgovora čuje one dvije male riječi, dobije poljubac u usne, zatim u oči. Zagrlim ga, naslonim glavu na njegovo rame i kažem da će sve biti u redu.

I bit će. Mora biti. Naši putevi su se razišli. Hoće li se opet sastaviti jednoga dana samo Bog zna..



- 23:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se