upitnik?

20.01.2006., petak


Susret
Iako sam odlučila da krećem dalje, spletom okolnosti danas sam ga vidjela. Došao je po mene i pozvonio mi. Baš kao nekada. Hodajući prema autu shvatila sam da sam manje uzbuđena no što sam mislila da ću biti. Međutim vidjevši ga naslonjenog na auto kako me čeka s osmijehom na usnama javili su se oni poznati leptirići u želucu. Nisam tad primjetila ni novu jaknu, ni nove hlače, ni cipele već sam samo vidjela njegove oči koje pozorno prate svaki moj pokret. Crne kao ugljen. Željom sam ugušila leptiriće. Došavši do njega nastala je mala neugodnost. Što sad? Stisak ruke? Zagrljaj? Poljubac? Završilo je stiskom ruke. Zafrkant kakav je odmah je počeo komentirati kako ga ne mogu ni poljubiti. Samo sam se smiješila. Ulazeći u auto primjetila sam osvježivač od vanilije. Ne osjećam miris. Vožnja je bila kratka, ali ugodna. Parkirao je auto i izašao. Nisam mogla odoliti, približila sam se malom boru od vanilije i nije mirisao. Star je.
Bili smo na mjestu na kojem smo uvijek pili kavu. Greška. Tamo je radio konobar s kojim smo se nakon toliko ispijenih kava sprijateljili. I sad je radio. Počeo se smijati kad nas je vidio s komentarima da se već pitao gdje smo mi, što se s nama dogodilo. Smiješili smo se, malo popričali s njim, ali nismo ništa objašnjavali. Naše mjesto je bilo zauzeto nekim parom. Sjeli smo na drugo mjesto. Primaknuo je stolicu bliže mojoj. Razgovor je bio ugodan, pitak. Smijala sam se iskreno i puno. Bilo je tako dok nije nestalo svakodnevnih tema i smiješnih priča. Onda mi je zatepao pitajući kako sam stvarno. Nisam ga mogla gledati u lice. Plašila sam se da će sve pročitati iz mojih očiju. Pogledom sam vrludala okolo zaustavljajući ga na paru koji je sjedio na našem mjestu. Ljubili su se, grlili i smijali. Kao mi nekada.

Zna me. Čita me kao otvorenu knjigu. Prstima je dohvatio moju bradu natjeravajući me tako da ga pogledam. Zatepao mi je opet rekavši da samo mene tako zove. Zna on mene, što mene muči. Tužno sam se nasmiješila. Htjela sam plakati. Prstima je prelazio preko mog lica. Gutao me pogledom. Uzeo je moju ruku u svoje i gladio je. Moje su bile hladne, njegove tople, kao uvijek. Lagano ju je trljao, gledajući u nju, ništa ne govoreći. Gledala sam njegove ruke, prste koje znaju svaki centimetar moga tijela. Nedostajale su mi. Onda je digao pogled i rekao da mu nedostajem. Nisam mogla ništa reći. Previše me emocija obuzelo da bih nešto rekla. Ispričala sam se da moram na wc. Nasmijao se i propustio me da prođem. Osjećala sam njegov pogled na mojim leđima. U wc-u sam došla k sebi. Znala sam zašto sam tu i kako nastaviti razgovor. Vratila sam se i počela ozbiljno pričati. Opet je ono napravio. Prekinuo me usred rečenice kako bi mi rekao da shvaća što mu govorim samo da mu nedostajem. Da je htio da to znam. A što bi ja trebala s tim saznanjem? Probdjeti još koju noć?
Razgovor smo morali završiti zbog obostranih obaveza. Krenuli smo prema autu i baš kad sam htjela ući lagano me okrenuo, jednom rukom oko moga struka i poljubio me. Imao je kratku bradu, baš kakvu volim. Bio je to kratak, poluvlažan poljubac. Usne su mu bile meke, kao uvijek. Stala sam kao kip. Nisam ni oči zatvorila. On jest. Očekivao je da ću uzvratiti.
Međutim, volio me što ga uvijek iznenađujem pa sam ga i ovaj put iznenadila. Makla sam njegovu ruku i bez riječi otišla. Zvao me, krenuo za mnom,hvatao me za rame. Rekla sam mu da odlazi. Onda je zvao na mobitel. Nisam se javljala. Bila sam bijesna što mi to radi. Bijes se pretvorio u suze koje su nezaustavljivo tekle. Daljnje obaveze sam ignorirala.
Suze su bile moj jedini prijatelj u tim trenucima.

- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>