upitnik?

13.01.2006., petak


Poziv
Zvao je danas. Svojim toplim, uvijek promuklim glasom, zatepao mi je. Istog momenta stvorila mi se knedla u grlu, grč u želucu. Htjela bih mu reći puno toga, kako mi je teško bez njega, kako ga sanjam, koliko ga želim i još puno toga. Otvaram usta, ali nema glasa. Kratkotrajni muk. Osjeća da se lomim. Pita smije li me tako zvati, smeta li mi. Odgovaram da mi ne smeta. Razum vrišti. Znam da griješim.
Iako razgovor dalje teče na uobičajan način, kao kod dvoje poznanika koj su se sreli na ulici, glas mi podrhtava. Osjećam se kao tinejdžerka koja prvi put razgovara s dečkom. Govori mi da se opustim, da je to samo on. Samo on! Pa zar ne shvaća da mi samo on može stvoriti drhtanje glasa, muku u želucu, toliku sreću i tugu pomiješane u istom trenutku?
Zar on ne shvaća da je on ON, a da su svi drugi samo oni, meni daleki ljudi,koje ni ne priželjkujem da mi budu bliže?
Pokušavam završiti razgovor što prije. Čuvaj se - kaže mi na kraju. Kažem hoću i pozdravim se. Osjećam suze kako naviru na oči. Opet zazvoni mobitel, ovaj put poruka. Opet on.
Volio bih da te ja čuvam.
Iako se redovito čujemo kao da osjeća da je ovaj put drukčije. Da sam upala u nekakvo melankolično razdoblje.
Držim mobitel u ruci s prstom na tipki koja njega poziva. Znam da još uvijek jedan moj poziv može sve promijeniti. Dvoumim se. Lijepo je znati da imam još tu moć da jednim pozivom sve mijenjam. S druge strane, možda kad izgubim tu moć, možda ću se tek tada pomiriti sa svime. Razum opet pobjeđuje. Bacam mobitel na krevet i odlazim pod tuš.
Ja znam što moj telefonski poziv može učiniti.
Zna li on što njegov učini meni?

- 20:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>