upitnik?

30.04.2006., nedjelja


Za tebe - ono što je teško izreći..
Bio si mi sjaj u oku
sve što imam, sve što znam
kako srcu svom da priznam
da bez tebe moram sad

Bio si mi ljeto, zima
sve sto srce zna da ima
bio si mi noć i dan
sad bez tebe moram znam…

Ajde, zbogom
nek ti je sritno od mene
nikad necu grube riči
kazat za tebe


Ajde, zbogom
nek ti je sritno ovi put
dobro znam da
vrime je za sjećanje

- 23:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.02.2006., petak


Sreća
Došla sam do zida. Ovaj blog je posvećen njemu. Pitanja me još uvijek muče i imam osjećaj da će još dugo.
Malo sam se poigrala u wordu pa sam prebrojala upitnike, bez komentara. 93! možda jedan-dva više manje jer nisam gramatički provjeravala. A ovaj blog se zove upitnika100. Mislim da će onih 7 ostati za crne dane.

Želim mu sreću. I ne, ne pišem to kao frazu. Želim da pronađe sebe i sve što je oduvijek želio. Želim da uživa u stvarima koje su ispred njega. Želim da se opet jednog dana zaljubi. Iskrenu ljubav. Želim mu da je gleda s istim pogledom kojim je mene gledao. Želim mu radosti koliko je on meni dao, i više. Želim da ga, tkogod ona bila, voli bar koliko ga ja volim.
Željela bih da se nas sjeća sa smješkom. Želim mu da me ne poželi kad me opet vidi. Kadgod to bilo. Želim mu obitelj kakvu priželjkuje. Želim mu sve ono što bih ja željela s njim jednoga dana .
Želim da bude sretan.

U međuvremenu ću se pozabaviti traženjem svoje nove sreće. Ne mislim na muškarca tako brzo već na neku zabavu. Ljude koje sam čitala, čitat ću i dalje.
Dragi moji,
do mog sljedećeg očaja...
- 14:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.02.2006., ponedjeljak


Addicted
Blog sam počela pisati iz očaja. Nisam znala kud bi s pitanjima pa sam ih tu istresala. Nisam pisala da bih ikome objašnjavala svoju situaciju. Međutim, čitajući druge blogove vidim kako me kopkaju neka pitanja o ljudima koje ni ne poznajem. Zašto je to tako? Ne znam. Inače nisam od tih koji žive na trač rubrikama, koji prisluškuju susjeda kad se svađaju i slično. Ja sam od onih koji će pojačati televiziju da do mene ne dopiru problemi koji me se ne tiču. Ali kad vidim da ljudi pišu iz srca, kad njihova tuga iskače iz mog kompjutera i kao da utrljava sol na ranu, počinju me pitanja moriti. Neka od njih i ostavim kao komentare, neka zadržim za sebe, jer ipak shvatim da je to možda preosobno i da to ne bih trebala pitati.

Odgovorit ću na neka pitanja iz komentara da ipak malo pojasnim situaciju onima koji me čitaju. Moja ljubav se preselila u drugu zemlju. Daleko. Prije odlaska postavio je sljedeću situaciju. On MORA otići. On NE ŽELI vezu na daljinu pogotovo ne na duže vrijeme. On me VOLI. Pale su svakave ponude uključujući brak, suživot skupa i ne znam ni ja što. Pod uvjetom da ja idem s njim. Jer očito po njegovom, njegov život vrijedi više od moga. A moj život je tu. Stavivši po strani i obitelj i prijatelje i zemlju koja kakva god je,moja je i ja je volim, opet ostaje moj fakultet. Nešto u što moji roditelji i ja sama ulažemo. Nešto što mene čini osobom. Nešto što mi je cilj u životu. Sve opcije nastavljanja fakulteta tamo je preispitao. Teško pa skoro i nemoguće. To ga nije spriječilo da ponudi eto što može, a to je da idem s njim i da ćemo se snaći. Nije to zbog novaca. Da sam otišla s njim imala bih najvjerojatnije puno više novaca samo da sjedim doma i čekam njega da dođe s posla nego da oboje u Hrvatskoj radimo po 12 sati dnevno. Ali ja nisam ta osoba koja će sjedati doma i čekati njega. Niti sam osoba koja olako napušta svoje ambicije. I on to zna. I to je vjerojatno i razlog zbog kojeg me zavolio.

Mogla bih ga kriviti zašto me stavio u takvu situaciju. Ali opet gledajući druge cure, čitajući neke druge blogove shvaćam da bi vjerojatno većina cura prihvatila lagodan život bez rada s osobom koju voliš. Zvuči presavršeno. Ali kao što napisah u postu “razum“ ja ne mogu misliti samo srcem. Možda je to pogreška. Danas, čini mi se 3 od 4 braka završe razvodom. Možda je to posljedica jer ljudi ulaze u brak iz krivih razloga. Možda je uistinu ljubav dovoljna. Možda se ljubav ne smanjuje. Možda ću sutra imati karijeru kakvu želim i biti osoba kakva želim biti a neću voljeti,ili neću biti voljena. Možda, možda, možda...

Odabrala sam to što jesam. Jesam li kukavica? Možda. Ali ne mogu odbaciti sebe da bih postala nešto što netko drugi od mene želi. Ne mogu ga ni kriviti. U životu je napravio sve što je dosad mogao, uspio i sad želi ono što svatko normalan želi. Obitelj. Očito da je sa mnom ne želi dovoljno jako da bi se žrtvovao. Mogu gledati i s druge strane i reći da je očito da je ja ne želim s njim dovoljno jako da bih se žrtvovala. Tako je kako je. Vrijeme će pokazati jesam li pogriješila. Iako nikad neću znati što bi bilo da je bilo..

Njegovim rečenicama iz prošlog posta stvara mi nadu da ćemo se nekako dočekati. Stvara mi pritisak da ostavim sve i odem za njim.
Hoću li? Neću.
Koliko ću patiti za njim? Samo Bog zna.

Ja znam da ovako dalje ne ide. Smanjujući dozu heroina ovisnik nikad neće prestati biti ovisnik. Prvi korak sam napravila. Priznala sam da sam “ovisna“ o njemu. A sada je vrijeme za liječenje.

- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2006., subota


Kriza
Opet teško razdoblje za mene. Naime veza kakvu možemo sada imati moja ljubav i ja ponajprije njemu ne odgovara. Ponajprije on ne želi takvu vezu. Ja bi je prihvatila takvu kakva može biti, meni se nigdje ne žuri, ne namjeravam ulaziti u druge veze uskoro i znam da ću bez obzira bili mi u vezi ili ne, još dosta vremena provesti razmišljajući samo o njemu. Međutim, kako rekoh, on takvu ne želi. Ali svojim postupcima stvara mi nadu. Nada me vodi u razočarenja. Ne mogu više trpjeti razočarenja.

Zove me svaki dan. Ponekad i više puta. Kaže mi da ga muči tjeskoba zbog nas. Kaže mi da mu nedostajem. Priča kako mu moje labello koje je našao u autu stvara “probleme“. Kako ne zna gdje će s njim. Da ga je stavio na stol pa da mu je odvlačio pažnju. Da ga je spremio u stol pa da mu je baš nešto s toga mjesta trebalo. Kad ga god vidi da se sjeti mene. On to priča kroz polusmijeh, kako je poludio. Onda mi kaže da je sanjao da sam kraj njega, da je osjećao i moj miris u snu, i da se probudio grleći jastuk. Priča mi o nekim ljudima, koje ja ni ne poznajem i kako mu kolegica s posla ima kosu sličnu mojoj. Moja kosa je najčešće boje kod cura, frizura je najobičnija i tako dosta cura ima kosu sličnu mojoj. Ali ne, ova je baš jako slična i stoga ga podsjeća na mene. Priča mi te i slične stvari koje bih voljela da mi priča da je naš status drugačiji, ali ovako mi je još gore.

Razmišljam se da li da ja njemu kažem kako me strah zaspati da po ne znam koji put ne bih sanjala dječaka u kojem prepoznajem njega a koji mene naziva mamom. Da mu kažem da sam počela pratiti sapunicu, koje inače mrzim, samo zato jer neki glumac ima slične crte lica? Da mu kažem da znam provesti po 15 minuta gledajući njegovu sliku i milujući mu lice? Da još nisam oprala majicu koju je nosio dok je tu bio nego da je mirišem, a jednom sam je i obukla? Da mu kažem da se često rasplačem? Da mu kažem i da sam tiho plakala u wc-u onu zadnju noć kad je bio tu? Da mu kažem da sam se pravila pospana to jutro kad je išao, da se rastanak ne bi odužio, a da zapravo nisam ni zaspala cijelu noć?

Umjesto toga, govorim prazne fraze, kao bit će bolje, proći će i ne znam ni ja što. Ili okrenem sve na šalu pa mu kažem da mnogi mene sanjaju i da bi bio lud da je drugačiji ili nešto slično. Stvara mi nervozu ovim svojim izjavama jer se osjećam kao da vrši pritisak na mene. A ja pritisak ne volim. Pokušala sam mu reći da se ne moramo čuti toliko često. Nije mi uspjelo. Razmišljam da mu kažem da je bolje da se ne čujemo neko vrijeme, ali to sam napravila nakon prekida prije par mjeseci. I bilo mi je užasno. Pitala sam se je li dobro, je li zdravo, je li sretan, je li se zaljubio... I tako se nalazim u nezavidnoj situaciji. Ako mu kažem da se ne čujemo uopće umrijet ću od ludila i pitanja. Ako se ovako nastavi, popustit ću i naći ću se opet gdje sam bila prije par mjeseci. A tamo se niti mogu niti želim vraćati. Možda je ipak onakav završetak bio greška.

- 21:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak


Osvrt i nova pitanja
Čitam par blogova zadnje vrijeme koje zaokupljaju moju pažnju. Jedan je Preljubnica . Ne bih željela čitati, ali je jače od mene, samo kliknem i čitam dok se strah javlja mukom u želucu. Željela bih osuđivati tu ženu, kao što mnogi, ali ne mogu. Umjesto osude u meni se javlja sebičan strah da bi se mogla pretvoriti u nju. To bi značilo srušiti sve svoje moralne stavke, to bi značilo pregaziti sebe. Ali kad čitam o njoj i s kolikom ljubavi priča o drugom muškarcu, razmišljam o budućnosti. Znam da ću voljeti opet, voljela sam i prije moje ljubavi, voljet ću i iza. Samo nikad prije nisam ovako voljela. Nisam ni sigurna da ću ikad više. Hoću li se za godinu dana sjećati kako je to ovako voljeti? Hoću li se skrasiti jednog dana uz čovjeka kojeg ću zavoljeti? Hoće li ta ljubav nadjačati ovu? Ako za 10 godina sretnem moju sreću, hoću li ga poželjeti? Hoće li me još uvijek topiti pogledom? Hoću li umirati za njegovim dodirom? Hoće li i za 10 godina biti moja sreća? Ne mogu da se to ne zapitam. Unatoč što ova žena radi nešto loše, jako loše, ostavlja dojam dobrote. Ostavlja dojam dobre majke. I upravo zbog toga želim ovoj ženi što više sreće u životu, kakvu god ona izabrala da joj odgovara.

Autora sljedeća dva bloga koja ću spomenuti sam već spominjala u par postova niže. To je onaj koji je mene nazivao kukavicom, a koji uvijek sve radi za ljubav. Blogovi su Razvod braka i Nakon braka . I da, upravo ta osoba, koja uvijek sve čini za ljubav izgubio je vjeru u nju. Ogorčen je na čitav ženski rod. Ostavlja komentare, piše postove pune gorčine. Uvjeren je da neće više nikad voljeti kao što je prije. Iskreno oko srca mi se stvara tuga kad ga čitam. Prije mi se stvarao bijes, sad samo tuga. Ne mogu vjerovati da takva osoba tako misli. Možda sam i u zabludi. Već su mi kroz život ljudi dokazali onu poslovicu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Možda sam jednostavno u zabludi kakav je čovjek on u prošlosti bio. Ipak, koliko god on govorio nesuvislo ponekad, koliko god gledao na stvari iz loše perspektive, koliko god vrijeđao imam ga potrebu pročitati. Zašto? Ne znam ni sama. Valjda zato jer u životu se uvijek sažalim na pušioničare. U sportu, ako igraju dvije ekipe za koje me ne veže ljubav, uvijek navijam za one koji gube. A ovaj čovjek je izgubio mnogo. I iako očito nije toga svjestan, on gubi i dalje. Vraća se na staro mjestu, odakle je pobjegao prije par godina i bježeći upao u zamku. Iskreno se nadam da mu se to ovaj put neće dogoditi, ali pribojavam se da hoće. Iskreno se nadam da će ovaj čovjek ubrzo početi razmišljati malo i o svom sinu. Misli ga naučit kako su sve žene kurve i misli da će ga time spasiti od ralja ljubavi. Žao mi je ponajprije sina koji će biti odgajan u takvim uvjetima, učen da ne poštuje ni vlastitu majku. Stoga ovom čovjeku želim da skupi još malo snage, nasmije se gorčini, mržnji i ravnodušnosti u lice i da sagleda život iz druge perspektive. Ako ne zbog sebe, onda zbog sina.

Treći blog koji zaokuplja moju pažnju je Pun kufer svega. To je žena koja se nalazi sa suprotne strane nego preljubnica. I iako se nalazi na suprotnoj strani opet su tako slične. Povezuje ih ljubav prema muškarcu prema kojem je ne bi smjele osjećati. Vidim, i beskrajno mi je drago zbog toga, da ova žena, unatoč svojoj velikoj ljubavi ne vrši pritisak na svog muškarca. To dokazuje koliko je jaka. Naravno, ima i ona svojih teških trenutaka, ali sve u svemu jako dobro se postavlja u toj ne tako lakoj situaciji. Niti prije mjesec dana mogla sam se naći u sličnoj situaciji. Moja ljubav je bila vezana za drugu osobu, a došla je mene ljubiti. Moigla bih ga osuđivati zbog toga, ali znajući situaciju mogu ga kriviti samo zato što je mene želio napraviti “trećom“. Naime, on je svojoj tadašnjoj djevojci dao do znanja što namjerava, na kraju joj je i priznao što je rezultiralo njihovim prekidom. Moram priznati da sam sretna zbog takvog završetka, ne samo zato što sam ja dobila priliku da završim kako želim, već zbog toga jer po mom mišljenju ona nije žena za njega. Znam da to nije moj posao, ali dokazao je to, dokazao je da je nije volio.
Znam pričati s ljudima o prevarama i oni često puta ne osuđuju “treću“ osobu ukoliko je ona slobodna. Ali ja ne mogu tako razmišljati. Ta “treća“ osoba, ukoliko je svjesna situacije po meni nosi možda malo manji teret krivice nego sam preljubnik, ali također je to veliki teret. Naime, ona radi supružniku svog ljubavnika ono što nikako ne bi željela da njoj netko radi. A mislim kad ljudi ne bi radili ono što ne žele da se njima radi, mislim da bi ovaj svijet bio puno savršeniji. Međutim što se tiče drage Niki, nadam se da će njen odabranik skupiti malo snage, i ako je voli kao što se nazire u blogu odlučiti se za nju. I iskreno se nadam da ukoliko se to dogodi da neće isto ponoviti s njom. Jer kao što rekoh, vuk samo dlaku mijenja...

Što se tiče mene, ja sam prekidom ove veze, da bih sačuvala sebe, izgubila svoju ljubav.
Čitajući ove blogove, ne mogu da se ne zabrinem hoću li u budućnosti izgubiti sebe da vratim ljubav. I to me zastrašuje.

- 17:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak


Putevi
Dakle budući da je ovo blog posvećen mojoj ljubavi, mislim da bi bilo u redu napisati nešto o onome što čvrsto vjerujem da je kraj te ljubavi.

Dakle, već sam se bila pomirila da sam izgubila svoju ljubav zauvijek. Patila sam. Jako. Iz te patnje rođen je i ovaj blog, doduše par mjeseci kasnije nego što je patnja započela. I iako sam se bila pomirila, nešto je nedostajalo. Kraj. The end. U životu volim završiti započeto. Ne ostavljam knjige napola pročitane, filmove napola odgledane, prijateljstva kojima je suđeno da završe volim završiti s kavom, na kojoj se ništa novo ne otkrije niti mislim da će se otkriti, već eto, potreban mi je završetak. Moja veza s mojom srećom spletom okolnosti imala je kraj kakav nijedna veza nije zaslužila, a pogotovo ne dosad najvažnija veza u mojem životu. I tako, nakon svih mjeseci dobijem priliku završiti kako želim. Nikad prije nisam željela završiti vezu na taj način, ali eto za sve postoji prvi put.

Znala sam da će završetak biti kratak. Mislim, s njim da završavam i mjesec dana bilo bi mi kratko. Ali znala sam da ću svega par sati biti s njim. I sad, znači ne samo da sam presretna što ću bar tih par sati opet biti s njim, gledati ga, maziti i ljubiti nego me on iznenadi i to planirano kratko vrijeme udupla. Nema tih riječi kojima bih mu dovoljno zahvalila za to.
Prije nego smo se vidjeli htjela sam mu priznati nešto. Nisam mu to dugovala, on nema nikakve veze s tim, ali mislila sam da bih se lakše osjećala kad bi mu to rekla. Onda kada sam ga vidjela shvatila sam da neću biti sebična i to malo vremena trošiti na olakšavanje moje savjesti, već da ću ga pametnije iskoristiti.

Sutradan nakon već opisane prve noći čekala sam ga doma i kuhala ručak. Došao je kad se sve već bilo pomalo ohladilo i bilo mi je žao zbog toga. Međutim, sjeo je za stol i rekao da mi želi nešto reći. Mehanički je stavljao hranu na tanjur, ali vidjelo se da mu nije baš do jela. Nije me gledao u lice. Gledao je u hranu ili u stol, ne znam ni sama. Priznao mi je nešto što ja već odavno duboko u sebi znam da je istina. Glas mu je treperio. Ta stvar koju je rekao... Čudno. Bilo je to davno, nismo se ni poljubili još bili. Ne znam zašto, nešto sam ga pitala. Odgovorio je niječno. Kasnije, kroz našu vezu, još sam ga barem dva puta pitala za tu istu stvar. Ne znam ni sama zašto, nije to toliko bitno bilo, ali kao da sam znala da je lagao. Lagao je i ta, barem još dva puta. Povrijedilo me. Ne što je napravio, nego činjenica da mi je barem triput lagao u oči. I to nije bezazlena laž, kao spavao sam do 8, a zapravo je do 8:30, već to je bilo pitanje na koje se moglo odgovoriti sa samo dva odgovora a on je sva tri puta odabrao laž. Samu sebe sam iznenadila reakcijom. Mirno sam ga pitala ima li mi još što za priznati. Odgovorio je niječno. Valjda nije lagao. Onda sam duboko udahnula i priznala mu tu stvar koju sam ja napravila. Ispalo je glupo. Kao da sad ja njega želim povrijediti kao što je on mene. Međutim, to nije bila stvar. Htjela sam da kad je već on olakšao svoju savjest da sutra i meni bude potpuno čista. On je također dosta mirno primio. Znala sam da hoće, samo sam se nadala da neće biti potpitanja. No bilo ih je. I ovaj put pretpostavljala sam kako će reagirati, no nisam mislila toliko burno. Digao se, napravio korak naprijed, pa se okrenuo, pa opet, kao da ne zna kud bi. Šuteći. Uhvatio se nakraju za sudoper, gledajući u zid, nešto mrmljajući sebi u bradu. I ja sam se digla i uhvatila ga za ruku. Pale su ružne riječi. Uf najružnije dosad. Uhvatio me za obje ruke, vidjela sam bijes u njegovom pogledu, stisak je bio snažan. Na trenutak sam pomislila i da će me udariti, no on se okrenuo, rekao da me trenutno ne može gledati i izjurio van, bez jakne i ičega. Stala sam eto tako sa svom tom hranom i nisam znala što bi. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela sam suze. Ponavljala sam sama sebi da si to ne smijem dopustiti. Znala sam da će se smiriti i da će se vratiti. Pospremila sam stol, otuširala se, obavila neke telefonske razgovore, kad eto poruke. Smije li se vratiti pita. Odgovorim naravno. Tu je, čujem korake. S vrata sam ga dočekala ljubeći ga. Mislim da se iznenadio. U vezi mi je znao “prigovarati“ da zašto nijednu prepirku ne možemo okončati sexom, već o svemu moramo popričati do krajnjih sitnica. Ovaj put nisam željela pričati. Nije bilo smisla trošiti vrijeme na riječi. Bila sam svjesna da je veza gotova i htjela sam ga svo vrijeme maziti. U par navrata učinilo mi se kao da on nije gledao na naš sastanak iz iste perspektive iz koje sam ja, ali o tome drugi put.

Sex je bio..uf teško je to riječima opisati. Divlji, neobuzdani. Razbilo se par stvari po stanu, zaboravila sam na susjede, ništa mi nije bilo važno. Dok su me tresli valovi užitka natjerivao me da ga gledam u oči. Sami od sebe kapci mi se spuštaju, ali me on doziva. Opet. I opet.
Pre pre preje*en doživljaj. Tako ću ga pamtiti. Tako kako sam ga u tim trenucima vidjela. Sve u svemu, dobro ću razmisliti da svađe u sljedećoj vezi počnem rješavati sexom..

Nakon sexa, jela, zajedničkog tuširanja, još sexa legli smo u krevet. Čvrsto me prigrlio. Prstima me mazio posvuda. Nakon nekog vremena prestao je, no po disanju sam znala da još ne spava. Šutali smo. Razmišljala sam o tome što mi je priznao, kako me instikt rijetko vara i kako me nije prevario ni taj put. Razmišljala sam i tome kako još nije čuo od mene one dvije male slatke riječi. Ja od njega jesam, to jutro. Razmišljala sam kako da mu ih kažem, a da to ne vuče dublji razgovor, da ne dozove moje suze. I kao da čita moje misli, uputi mi pitanje skroz netipično za njega.
Ne voliš me više?
Poput groma udari me to pitanje. Ne znam bi li se osjećala povrijeđenom, ljutom.. Što li bi? Kako to ne osjeća? Kako to ne vidi iz mog pogleda? Dodira? Okrenem se, upitam ga zašto to misli. Nisam ja od onih osoba koje to ponavljaju svaki dan, svaki sat, pa da može to zaključiti iz toga što mu to još nisam rekla. Nije ni on, zato mi je i bilo jako ugodno to čuti to jutro. Pomislim da to sigurno misli zbog onog što sam napravila, zbog čega se naljutio. Upitam ga je li to razlog. Ponovno negira. Uspravi se malo u krevetu, uzdahne i kaže mi:
Premirno si reagirala.
Odmah shvaćam što želi reći. Premirno sam reagirala na njegovo priznanje. Poljubim ga, kažem mu da mu je to davno oprošteno. Zaboravljeno nije bilo, zato me i ovaj put zabolilo, ali oprošteno mu je usitinu davno. Nastavlja svojim polupitanjima.
Ipak, pomirila si se da je s ovim gotovo?
I tad, po prvi put otkad ga znam u njemu vidim prestrašenog dječaka. On je uvijek bio muškarac, onaj koji je mene tješio kad ni sam nije bio siguran u ništa, onaj koji je bio jak zbog mene i kad se njemu plakalo. Stariji, pametniji, mudriji. A sad? Po prvi puta osjećam se jačom od njega. Tih par sekundi gledam strah u njegovim očima dok čeka moj odgovor. Umjesto odgovora čuje one dvije male riječi, dobije poljubac u usne, zatim u oči. Zagrlim ga, naslonim glavu na njegovo rame i kažem da će sve biti u redu.

I bit će. Mora biti. Naši putevi su se razišli. Hoće li se opet sastaviti jednoga dana samo Bog zna..



- 23:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota


Iznenađenje
Došao je prije nego je trebao. Javio mi se kad je bio ispred zgrade. Minuta panike. On se penje prema mom stanu, evo već čujem njegove korake, a meni se po glavi motaju misli kako su mi propali planovi. Da, isplanirala sam nešto što je trebala biti savršena večer s njim. Ali to je bilo planirano za 24 sata kasnije od ovoga.

Evo ga, tu je. Otvaram vrata. Pozdravljam se kratko. Ovaj put me preduhitri. Nisam ni stigla razmišljati, a već me poljubio. Opet kao kip stojim. Želio me iznenaditi kaže. Super, hladno kažem ja. Okrećem se, krećem prema sudoperu gdje sam prala suđe prije nego je nazvao. Nešto govori, ali ga i ne slušam baš. Puštam hladnu vodu i ponovno spužvicom perem već oprane čaše, ne razmišljajući što radim, samo govorim kako si je on to zamislio, da nije gospodar mog vremena, da imam već planove i tako dalje. Imala sam planove za sinoć, ali nisam zbog njih se razljutila, već zbog mojih propalih planova za večer s njim.

Prilazi mi opet, zatvara vodu, pogleda me onako, onako kako volim, i kaže mi da nema problema, da možemo sad malo popričati ako imam vremena, pa da će on svojim putem, a da ja idem gdje sam planirala i da se sutra nađemo po dogovoru. Dok mi to govori stojim opijena njegovim parfemom, kao hipnotizirana njegovim pogledom, trnci me prolaze od njegovog dodira moje ruke.

Zagrlim ga onako jako, voda s mojih ruku kapi na njegovu odjeću, ali to nije bitno. Tu je, i grli me. Tako dugo to čekam. Sigurnost. Nevjerojatno je kako mi njegov zagrljaj jamči sigurnost. Neću sebi više dopustiti gluposti zbog kojih ću kasnije žaliti. Kažem oprosti. Tepa mi, kaže da razumije, da je odlučio doći prije jer mu se otvorila mogućnost i da je nije želio propustiti. Nastavlja da razumije što moram ići, ali da sigurno imam vremena za jedno piće s njim prije toga. Gledam ga i ne vjerujem što govori. Pa je li on skroz lud? Dobro, govori to zbog mog dočeka, ali zar stvarno misli da bih negdje željela biti više nego s njim?

Nasmiješim se kratko i ljubim ga. Dugo. Kažem mu da se raskomodi, da ne idemo nigdje. Želim odmah riješiti sve, isključiti telefone i provesti svaku moguću minutu samo s njim. Bez dodira ikoga drugog i ikakvih smetnji. Zovem frendicu. Tajim da je on tu. Ne želim nikakve prodike. Njega su i tako već mnogi prekrižili. Kažem da sam umorna i da ću ostati doma. Što brže završavam razgovor. Još samo da se javim roditeljima i to je to, onda sam njegova. Majka mi počne pričati nešto, i ispitivati me što mi je, dugo dugo mi traju te dvije minute. Napokon je sve gotovo.

On sjedi na kauču, lista neke novine sa stola. Malo razgovaramo, malo se mazimo. Opet sam svoja, onako opuštena kako sam samo s njim. Jesmo li se sexali? Prvo smo vodili ljubav, za to mi je sex preprazna riječ. Onda smo se sexali. A onda smo ogladnili. Skupa smo pravili hranu koju sam kupila za današnju večeru, doduše na malo drugačiji i brži način nego što sam planirala za danas. Nakon jela opet isto.

Onda smo legli u krevet, oboje umorni. On rekla bih, preumoran. Bilo je predivno leći opet pokraj njega, onaj predobar osjećaj kože na koži, toplina. Mogla sam ga osjetiti, mogla sam ga dirati, mogla sam ga mirisati. Opet sam postala on. Dva tijela. Jedno tijelo. Sve zamotano pokrivačem ljubavi.

Nastavili smo ležati tako, osluškivati udisaje jedno drugog. Pomalo, disanje mu se usporavalo. To su oni trenuci kad tone u san. Nisam se ni pomaknula svo to vrijeme da ga slučajno ne bih omela u snu. Kad se njegovo disanje još više usporilo, i postalo ujednačeno znala sam da je zaspao. On spava, a ja sam budna...
Bilo je predivno ležati pokraj njega, osluškivati njegovo disanje. Opet su me preplavili osjećaji. Koliko ja volim ovog čovjeka. Obuzeo me onaj osjećaj zbog kojeg mi se činilo da bi ga taj trenutak trebala probuditi da mu kažem koliko, koliko puno ga volim. Onaj osjećaj zbog kojeg sam se zapitala što da umrem tad, taj trenutak, bi li on ikada znao koliko ga volim. Osjećaj poniznosti. Osjećaj zahvalnosti. Nedostojnosti. Ispunjenosti. Čiste, prevladavajuće ljubavi.

Nježno sam svojim usnama dotakla njegove. Poljubila mu lice i nježno prošaputala te dvije male riječi, koje bih voljela da sam rekla prije nego što je zaspao. Je li me čuo? Sumnjam. Ali bila sam sigurna da je zaspao osjećajući to.. I to je bilo sasvim dovoljno da bih se osjećala mirnom.

Jutros je otišao obaviti neke posjete. Ali popodne, popodne ću se potruditi da čuje te dvije male riječi...


- 12:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda


In case you find me..
Joj, joj... Ubrzo ću te grliti. Vjerojatno zadnji put, onako za oproštaj. Ali to nije bitno, bitno je da ću te grliti. Plakati će mi se vjerojatno, ali ti ni suzu nećeš vidjeti.
Ne volim oproštaje. U zadnje vrijeme često se opraštam s nekim. Ne volim suze pri oproštaju. Onda mi ta osoba ostane u tom sjećanju. Tebi, ljubavi, želim ostati u lijepom sjećanju, sa zaljubljenim pogledom i osmijehom. Nije bitno što ti znaš da se iza maske hladnog lica krije potok suza i ponekad prevelikih osjećaja. Nije bitno. Bitno je da me se sjećaš sretne. Jer ti si me usrećio kao što nikada nitko nije.

Danas smo moja sreća i ja slučajno došli na temu blogova. Priznala sam mu da pišem blog posvećen njemu. Smijao se. To nije bilo lijepo od njega, stoga sam mu uskratila ime bloga, iako, iskreno, ne znam bi li mu ga rekla i da se nije smijao. Međutim, rekao je da će ga naći. Između otprilike 70000 blogova mislim da mu to neće biti baš lak zadatak. Ipak, ako si ga našao, vjerujem da se više ne smiješ.

Eh, da, ako ga nađeš... Nemoj da ti iskače ona žila na čelu... Nema razloga... Onaj post o sexu bez ljubavi napisan je na temelju prijašnjih iskustava... Sad gladujem.. :)

I za kraj,

Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you...



- 23:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota


Dokad?
Nedostaje mi tvoj glas. Da me utješi kada sam tužna,da mi obeća kako će sve biti u redu kad sve krene nizbrdo, da mi u kasne noćne sate budi maštu, da me tmurnim jutrima probudi.

Nedostaju mi tvoje ruke. Da mi miluju lice, da ugriju moje hladne ruke, da mi jačim stiskom obećavaju sigurnost ma kako god stvarnost oko nas izgledala, da utonem u san i da se probudim njima obgrljena.

Nedostaju mi tvoje oči. Da mi onim posebnim sjajem pričaju koliko me voliš, da mi upute onaj pogled pun oprosta kad nešto pogriješim, da se gubim u njihovu crnilu dok nešto pričaš, da me gutaju pogledom i onda kad se ne osjećam lijepom.

Nedostaju mi tvoje usne. Da me ljube kad sam tužna, umorna, bolesna ili vesela, da zaspem i budim se obasuta njihovim mekim poljupcima, da obrišu i zaustave suze koje se rađaju u mojim očima. Samo one to mogu.

Nedostaješ mi ti.



- 23:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda


Trenutak
Kako je život čudan. Možete cijeli život podrediti nečemu, npr.sportskoj karijeri i na kraju je uništiti u jednom trenutku. Toliko odricanja uzalud. Ma kad tako ramišljam životi se gube u trenutku nepromišljenosti ili jednostavno trentku nesreće. Kažu da smo najinteligentnije bića na Zemlji. A toliko gubimo od života brineći se oko nekih nepotrebnih stvari, težeći prema materijalnim stvarima, koje možda uljepšavaju život, ali nikako život nije sačinjen od njih. Zašto? Ponovno dolazim do istog zaključka: ljudska psiha je čudna.

Gledala sam jednom jedan film, ne znam kako se zvao. Romantična komedija. Poanta filma je da sudbina uvijek sustigne čovjeka. Radilo se o tome kako život može krenuti u dva različita smjera zahvaljujući nekom djetetu koje vam zasmeta na skalama dok trčite na vlak. Ukoliko vam ne zasmeta stignete na vlak, inače čekate drugi. Radi se o 10 sekundi. I radnja filma se događa usporedno kad žena stigne na vlak i kad ne stigne. Na kraju ipak završi isto. No, to je film. Teško je vjerovati da je tako u životu. Razmišljam kako sam upoznala moju ljubav. Čista slučajnost. Da sam ušla na druga vrata, na koja večinom ulazim, vjerojatno ga nikad ne bih upoznala. I sad patim, zato jer mi se tada jela čokolada, a trafika je bliže tim vratima. Nije mi žao. Da se mogu vratiti, opet bih prošla istim vratima.

Razmišljam o našem drugom susretu. Opet slučajnost. Našli smo se na mjestu na koje inače ni on ni ja ne zalazimo. Nije mi se ni išlo tu večer vani. I od toga je sve krenulo. Trenutak,jedna najobičnija “odluka“, kakvih 100-tinjak donesemo svaki dan može promijeniti život. Mislim da bi čovjek izludio kad bi tako razmišljao, ali tako je.

Sinoć ležim u krevetu, u lošem raspoloženju. Standardna pitanja su mi na pameti. Ne dolazi mi san na oči. Zazvoni mobitel. Njegova poruka. Stara pitanja su izbrisana. Novostvorena pitanja i dalje otjerivaju san. Trenutak. Kako se život promijeni u trenutku...

- 23:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

30.01.2006., ponedjeljak


Moja želja
Željela bih te vidjeti sada. Izgubiti se u crnini tvojih okica. Lagano ti milovati lice gledajući te u oči. Zatim te poljubiti u oči, pa u obraze, samo nakratko dotaknuti meke usne, preko rupice na bradi usnama ti prelaziti po vratu. Vraćajući se do uha. To voliš. Onda bih se odmakla, da me ne možeš dohvatiti. I dalje bih te gledala u oči. Onako kako ja znam lagano bih te dovodila u napast da se digneš i uzmeš me istog trenutka, jako, strastveno, ali opet nježno. Onako kako ti znaš. Ipak bi izdržao do onog trenutka kad bih ti se bila spremna potpuno predati. Onda bi me volio. Onako kako samo ti znaš.

Voliš li i nju tako?




- 22:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.01.2006., nedjelja


Hvala
Potaknuta komentarom jedinog mojeg redovnog čitatelja krenula sam pisati post u kojem bih zahvalila mojoj ljubavi za sve one male i velike stvari kojima mi je uljepšavao život. Bio bi to dug i vjerojatno mnogima nerazumljiv popis stoga zasad samo ukratko, kao i što stoji u box-u na desnoj strani,

HVALA ti što postojiš.

- 21:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.01.2006., subota


Moja sreća
Sreću ovih dana nalazim u malim stvarima. Sjednem na klupu u gradu i promatram ljude kako prolaze. Po njihvom držanju i pogledu vidim njihovu tugu, zabrinutost, umor, sreću. Zatim se zagledam u vedro nebo i promatram malobrojne oblake. Igram se s njima. Zatim odem kod prijatelja spavati i dok tonem u san sretna sam što čujem kako još netko diše. Ne pomolim se Bogu tražeći ga nešto za mene, već za one druge ljude kojima je teže nego meni. Ne pomolim se za mrtve ljude za koje se obično molim, već za one za koje nema tko moliti. Sretna sam što mogu ne misliti samo na sebe.
- 23:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.01.2006., utorak


Srećo moja,
Sjećaš li se one noći kad si bio uzrujan zbog posla i nisi mogao zaspati pa si se prevrtao po krevetu, a ja sam bila umorna i rekla sam ti da se digneš ako ne možeš spavati, da bar ja odspavam? OPROSTI zbog toga srećo. Sada bih ostala budna cijelu noć i malo bih te mazila, kao što si ti mene u mojim teškim trenucima.

A sjećaš li se onoga tvog poznanika, za kojeg si bio uvjeren da mi se nabacuje, a ja sam govorila da nije istina? Lagala sam ti tada, nabacivao mi se i trebala sam ti to reći. Nisam željela stvarati neugodnu situaciju, ali ipak OPROSTI. Sada bih ti istinu rekla.

Sjećaš li se kad si me nakon male prepirke odlučio iznenaditi onim satom koji mi se sviđao, a ja sam malu prepirku pretvorila u veliku ne vjerujući ti da si mi ga i prije prepirke htio kupiti i vikajući da nisam na prodaju? OPROSTI zbog toga, trebala sam ti vjerovati. Sada bih sat sa zahvalnošću prihvatila.

Sjećaš li se kada si trebao doći po mene nakon fakulteta, ali si kasnio 15 minuta pa sam ja otišla kući i nisam željela izaći? Htjela sam te naučiti da više ne kasniš, ali ipak OPROSTI. Sada bih te čekala i pola sata.

Sjećaš li se one noći kad si htio da idemo u kino, a ja sam se već bila dogovorila s društvom pa sam otišla s njima? OPROSTI. Sada bih ostala s tobom.

Sjećaš li se one noći kada si mi rekao da odlaziš, a ja sam otišla kući i sama plakala? OPROSTI i zbog toga. Sada bih ostala s tobom i voljela te kao nikada do tada.

Sjećaš li se onog dana kad si me samo želio osjetiti opet pa si me poljubio, a ja sam bez riječi otišla? OPROSTI. Sada bih ja tebe poljubila.



- 23:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak


Psiha
Promatram malo ljude zadnjih dana. Počevši od najbanalnijih primjera mogu ustvrditi da je ljudska psiha postala čudna. Promatram ljude na tramvajskoj stanici. Svi se stiskaju u onu plastičnu “kućicu“, otvorenu sa svih strana, valjda jer imaju osjećaj da je tamo toplije. Promatram kako stišću nervozno tipku koja zvukom oglašava kada je zeleno na semaforu, iako je promet gust i neće se zato prije upaliti zeleno. Ali ipak, tko god dođe stisne tu tipku bar jednom, neki i više puta. Čekajući lift ljudi po 100 puta pritisnu tipku koja ga poziva, kao da će zbog toga prije doći, iako se jasno vidi da je lift krenuo, čak piše i na kojem je katu. U prodavaonici dok čekam na kasi za platiti uvijek mi se netko pribije na leđa, kao da me gura, kao da će zbog tih 10 cm prije stići na red. Ja osobno kad god vidim ovu sliku, iako znam da su paralelne linije identične duljine, uvijek ih poželim izmjeriti, kao da će ovaj put ipak jedna biti dulja.

Promatram ljude kojima nešto ne ide po planu, ili na poslu ili na fakultetu. Uvijek im je netko drugi kriv. Iako su sami krivi, jer recimo nisu naučili dovoljno za ispit, okrivit će profesora, samo zato jer je netko drugi možda imao više sreće pa položio ispit isto s manjkom znanja. Ili što se tiče posla, uvijek postoji par izuzetaka, koji uspiju bez dovoljne škole, ili preko ovakvih ili onakvih veza, a oni su uvijek primjer svim ostalim koji ne uspiju da okrive državu, svijet ili bilo koga za svoj neuspjeh. Svaki pušač će, iako na svakoj kutiji cigareta piše da su štetne za zdravlje, uvijek naći za primjer jednu osobu koja je puno pušila, a doživjela duboku starost i jednu koja je živjela zdravim životom, a umrla mlada od moždanog udara. Gledam ljude koji ostaju u lošim vezama, brakovima i uvijek znaju ispričati primjer neke druge veze ili braka koji je lošiji od njihovog. Povraća mi se od ljudi koji potajno likuju tuđoj nesreći, padu na ispitu, otkazu na poslu, maloj plaći, prekidu veze ili bilo čemu, samo zato jer se onda osjećaju dobro, postoje lošiji nego oni.

Je li ljudima tako lakše? Što je to u njihovoj psihi da je njima bolje ako je drugima lošije? Kad ćemo početi gledati one bolje od nas, one koji radom i upornošću nižu uspjehe? Kad će se ljudi početi veseliti tuđoj sreći iako je možda njih taj dan,mjesec ili godinu sreća zaobišla? Kad ćemo početi željeti ljudima ono što sebi želimo?

- 18:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.01.2006., petak


Susret
Iako sam odlučila da krećem dalje, spletom okolnosti danas sam ga vidjela. Došao je po mene i pozvonio mi. Baš kao nekada. Hodajući prema autu shvatila sam da sam manje uzbuđena no što sam mislila da ću biti. Međutim vidjevši ga naslonjenog na auto kako me čeka s osmijehom na usnama javili su se oni poznati leptirići u želucu. Nisam tad primjetila ni novu jaknu, ni nove hlače, ni cipele već sam samo vidjela njegove oči koje pozorno prate svaki moj pokret. Crne kao ugljen. Željom sam ugušila leptiriće. Došavši do njega nastala je mala neugodnost. Što sad? Stisak ruke? Zagrljaj? Poljubac? Završilo je stiskom ruke. Zafrkant kakav je odmah je počeo komentirati kako ga ne mogu ni poljubiti. Samo sam se smiješila. Ulazeći u auto primjetila sam osvježivač od vanilije. Ne osjećam miris. Vožnja je bila kratka, ali ugodna. Parkirao je auto i izašao. Nisam mogla odoliti, približila sam se malom boru od vanilije i nije mirisao. Star je.
Bili smo na mjestu na kojem smo uvijek pili kavu. Greška. Tamo je radio konobar s kojim smo se nakon toliko ispijenih kava sprijateljili. I sad je radio. Počeo se smijati kad nas je vidio s komentarima da se već pitao gdje smo mi, što se s nama dogodilo. Smiješili smo se, malo popričali s njim, ali nismo ništa objašnjavali. Naše mjesto je bilo zauzeto nekim parom. Sjeli smo na drugo mjesto. Primaknuo je stolicu bliže mojoj. Razgovor je bio ugodan, pitak. Smijala sam se iskreno i puno. Bilo je tako dok nije nestalo svakodnevnih tema i smiješnih priča. Onda mi je zatepao pitajući kako sam stvarno. Nisam ga mogla gledati u lice. Plašila sam se da će sve pročitati iz mojih očiju. Pogledom sam vrludala okolo zaustavljajući ga na paru koji je sjedio na našem mjestu. Ljubili su se, grlili i smijali. Kao mi nekada.

Zna me. Čita me kao otvorenu knjigu. Prstima je dohvatio moju bradu natjeravajući me tako da ga pogledam. Zatepao mi je opet rekavši da samo mene tako zove. Zna on mene, što mene muči. Tužno sam se nasmiješila. Htjela sam plakati. Prstima je prelazio preko mog lica. Gutao me pogledom. Uzeo je moju ruku u svoje i gladio je. Moje su bile hladne, njegove tople, kao uvijek. Lagano ju je trljao, gledajući u nju, ništa ne govoreći. Gledala sam njegove ruke, prste koje znaju svaki centimetar moga tijela. Nedostajale su mi. Onda je digao pogled i rekao da mu nedostajem. Nisam mogla ništa reći. Previše me emocija obuzelo da bih nešto rekla. Ispričala sam se da moram na wc. Nasmijao se i propustio me da prođem. Osjećala sam njegov pogled na mojim leđima. U wc-u sam došla k sebi. Znala sam zašto sam tu i kako nastaviti razgovor. Vratila sam se i počela ozbiljno pričati. Opet je ono napravio. Prekinuo me usred rečenice kako bi mi rekao da shvaća što mu govorim samo da mu nedostajem. Da je htio da to znam. A što bi ja trebala s tim saznanjem? Probdjeti još koju noć?
Razgovor smo morali završiti zbog obostranih obaveza. Krenuli smo prema autu i baš kad sam htjela ući lagano me okrenuo, jednom rukom oko moga struka i poljubio me. Imao je kratku bradu, baš kakvu volim. Bio je to kratak, poluvlažan poljubac. Usne su mu bile meke, kao uvijek. Stala sam kao kip. Nisam ni oči zatvorila. On jest. Očekivao je da ću uzvratiti.
Međutim, volio me što ga uvijek iznenađujem pa sam ga i ovaj put iznenadila. Makla sam njegovu ruku i bez riječi otišla. Zvao me, krenuo za mnom,hvatao me za rame. Rekla sam mu da odlazi. Onda je zvao na mobitel. Nisam se javljala. Bila sam bijesna što mi to radi. Bijes se pretvorio u suze koje su nezaustavljivo tekle. Daljnje obaveze sam ignorirala.
Suze su bile moj jedini prijatelj u tim trenucima.

- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda


Klasa optimist
Ne znam bi li sebe svrstala u optimiste ili pesimiste. Danas sam veseli optimist. Umjesto da sam se odmah ujutro iživcirala zbog ogromnog reda u pekari i nesposobne prodavačice, bila sam sretna što je kruh danas slan. Hodajući na fakultet nisu me nervirala prva dva semafora koja su bila crvena, već sam se razveselila što je na trećem bilo zeleno. Nije me izbacilo iz takta ni kad je konobarica prolila moju kavu koju sam čekala više od pola sata, već sam bila sretna što je nije prolila po meni. Nije me rastužio ni kolokvij koji sam pala, sigurna sam da ću sljedeći položiti. U tramvaju na povratku kući nisu me iživcirali ni vozač kojem ne bi dala pravo ni da bicikl vozi, ni starije gospođe koje se ponašaju kao da im dan propadne ako ne izguraju bar dvoje-troje ljudi, već sam bila sretna što mi je začepljen nos pa ne osjećam razne miomirise. Nije me rastužio ni prazan stan, već sam uživala hodajući polugola nakon tuširanja. Čak ni fotografija koja još uvijek stoji pri rubu mog stola me nije rastužila nego sam sigurna da ću je u dogledno vrijeme maknuti, a da će jednog dana tu biti nova.

Ako se mene pita, čaša nije ni polupuna ni poluprazna, već puna upravo onoliko koliko treba biti.

- 23:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak


Seks i hrana
U duhu mojega “krećem dalje“ evo par riječi o mojem razmišljanju o jednoj temi o kojoj sam također raspravljala s istim poznanikom. Ne, neću pisati o igricama s hranom u sexu već o razlici sexa bez uzajamnih osjećaja partnera i sexa kada volim nekoga. Naravno, pišem svoje mišljenje o tome, shvaćam da smo svi različiti i da su nekima te dvije stvari jednake.

Dakle, jeste li ikada kupili kruh koji nije bio osoljen? Ja danas. Jedem doručak i vidim nešto ne valja. Sir je isti kao i jučer. Gledam da se slučajno namaz nije pokvario. Nije. Probam samo kruh i shvatim u čemu je stvar. Budući da ne volim bacati hranu, a pogotovo kruh, stavim još malo sira i pojedem to. Dođe mi frendica na ručak, naručimo ćevape i uz to napravimo salatu. Obožavam ćevape. Samo ovaj put ne prijaju mi kao uvijek. Kruh nije osoljen. Kruh je lud kako kaže moja frendica. Rezultat- najele smo se, i prejele, ali nije to to.
Isti doživljaj imam sa sexom bez ljubavi. Sve štima, ali nije to to. Mislim da je to zbog toga jer zadovoljim svoje fizičke potrebe, ali ne i emocionalne.
Nekad se šalim pa dijelim ljude na one koje žive da bi jeli i na one koji jedu da bi živjeli. Imam jednu frendicu koja jede da bi živjela. Ona u neko vrijeme osjeti glad i pojede bilo što. Naravno, ima stvari koje više voli i stvari koje manje voli, međutim u nikakvoj hrani ne uživa pretjerano. Ja osobno ne živim da bi jela, ali sam gurman što se tiče hrane. Uživam u kupovanju, kuhanju, izgledu, mirisu i okusu hrane. Takva sam i u sexu kad volim. Uživam prije, tijekom i iza. Međutim kad ne volim nekoga pretvaram se u moju frendicu, u osobu koja “jede da bi živjela“. I takav sex, koliko god on dobar i uzbudljiv bio, nikada mi ne može zamijeniti sex s voljenom osobom.


- 22:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.01.2006., ponedjeljak


Nakon kiše dolazi sunce
Pričam sinoć sa svojim virtualnim poznanikom. Ništa čudno, već smo pričali par puta. Ne znam zašto, imam mu potrebu ispričati dio svoje priče, pitati ga kako bi on postupio. Naziva me kukavicom. Iako ne zna cijelu priču uporno me naziva kukavicom. To me zabolilo. Inače se u životu ne zamaram što mi govore i što misle ljudi do kojih mi nije stalo, a do ovoga mi ne može biti stalo jer ga ne poznajem. Pitam se zašto me boli kad me naziva kukavicom? Je li se možda i sama smatram takvom samo mi je preteško to priznati?
Uglavnom, pitam svog poznanika što bi on uradio na mome mjestu. On mi kaže da bi mislio srcem, slijedio ljubav gdje god treba, da to svaki put uradi. Mislila sam o njegovim riječima, tresla se od nekakve groznice koja me zahvatila tih par sati, ali vrijedilo je. Shvatila sam da iako je svaki put činio sve za ljubav da ipak još pravu nije našao. Cijenim njegovu odanost ljubavi i što mu ona predstavlja u životu. Ipak, u razgovoru s njim potvrdila sam sama sebi da nitko i ništa nije toliko bitno u životu kao ostati svoj, ne odreći se sebe. Ne, to mi zasad još ne pomaže da izbacim svoju ljubav iz glave, ali sad jasno vidim da to MORAM učiniti. Nema druge opcije, nema drugog načina. U razgovoru s njim umrla je i nada da će se jednostavno nešto promijeniti. Jer neće. I sada sam toga potpuno svjesna.

Krećem dalje.
- 20:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.01.2006., nedjelja


Nesanica
Subota večer. Ležim u krevetu, gledam filmove, čitam vijesti, blogove. Osjećam se staro. Ne po godinama(iako je zabrinjavajuće što nisam vani s društvom) već emocionalno. Osjećam se kao nakon raskida s prvim dečkom. Kao onaj foto-aparat za jednokratnu upotrebu. Fotografije su predivne, ali nema više filma. Psihički me rasturaju pitanja iz prvog posta. Loše sam. Jako loše.
Pogledavam na sat. 1:30. Neće san na oči. Nervoza.
Zvoni poruka na mobitelu. Već sam se trzla par puta večeras. Ne nadam se previše, sigurno je netko od društva.
Ipak je on. Poruka koja briše sva pitanja. Stavlja osmijeh na moje usne do kojih se dokotrlja i pokoja suza.
Napokon ću mirno zaspati.

- 01:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.01.2006., subota


Kava
Jutros sam prihvatila poziv za kavu od kolege. Već me par puta pozvao, ali odbijala sam, što iz razloga što nisam mogla, što iz razloga što nisam željela. Simpatičan dečko. Došli smo, sjeo je nasuprot mene i ugodno razgovarali. Par puta izazvao je iskren osmijeh od mene što i ne uspijeva mnogima ove dane. Oboje smo naručili kavu i konobar ju je ubrzo i donio. Usred jednog iskrenog osmijeha pogled mi je pao na njegove ruke. Sljedećih 20 sekundi one su bile centar moje svijesti. Uzeo je jedan šećer u ruke, otvorio ga i istresao u šalicu. Zatim je uzeo drugi šećer i ponovio postupak. Onda je uzeo malenu žličicu, ali više nisam pratila. Moja ljubav ne čini tako. On uzme oba šećera u ruke, sklopi ih, skupa otvori i istrese. Gledam dalje. Kako ovo otresa pepeo s cigarete? Moja ljubav uvijek kruži po rubovima pepeljare, žar na cigareti mu je uvijek zašiljen. Moj kolega i dalje nešto priča, pogledam ga u lice i vidim da se smiješi. Nasmiješim se i ja, onako usiljeno. Nije to više iskren osmijeh. Skine mi i taj osmijeh pitanjem viđam li koga. Što da mu kažem? Viđam u sjećanjima, željama,snovima. Ne, ne mogu to reći. Tiho prozborim ne.
Opet ugledam osmijeh na njegovom licu. Na mome ga više nema. Želim ići, ali još ne mogu, kavu nisam ni probala još. Ubrzano uzimam šalicu u ruke i otpijam veliki gutljaj. O ne! Ne samo da ja nisam stavila šećer nego je i jako vruća. Jezik mi gori. Pijem vode. Pogledavam u kolegu, on nešto priča, čujem svaku petu riječ i nezainteresirano klimam glavom. Ubrzano stavljam šećer, miješam i ponovno otpijam. Zapalim cigaretu, uključim se malo u priču, ali i dalje se mislim kako što prije otići. Opet otpijam. Napokon nema više kave!! Bar moje. Pogledavam u njegovu šalicu, još je napola puna. Čekam. Primjećuje da sam popila, pita želim li još što. Odgovaram da ne, da se ne osjećam dobro i da bih rado otišla. Pristaje. Odlazimo. Rukom mi prolazi preko ramena i zaustavlja je odmah ispod. Ubrzam korak. Poziva me večeras na druženje. Kino, cuga ili nešto. Pristojno se zahvaljujem i odbijam. Odlazi svatko na svoju stranu. Dolazim u prazan stan.
Pitam se kad ću opet moći popiti kavu da ne mislim na njega.

- 16:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.01.2006., petak


Poziv
Zvao je danas. Svojim toplim, uvijek promuklim glasom, zatepao mi je. Istog momenta stvorila mi se knedla u grlu, grč u želucu. Htjela bih mu reći puno toga, kako mi je teško bez njega, kako ga sanjam, koliko ga želim i još puno toga. Otvaram usta, ali nema glasa. Kratkotrajni muk. Osjeća da se lomim. Pita smije li me tako zvati, smeta li mi. Odgovaram da mi ne smeta. Razum vrišti. Znam da griješim.
Iako razgovor dalje teče na uobičajan način, kao kod dvoje poznanika koj su se sreli na ulici, glas mi podrhtava. Osjećam se kao tinejdžerka koja prvi put razgovara s dečkom. Govori mi da se opustim, da je to samo on. Samo on! Pa zar ne shvaća da mi samo on može stvoriti drhtanje glasa, muku u želucu, toliku sreću i tugu pomiješane u istom trenutku?
Zar on ne shvaća da je on ON, a da su svi drugi samo oni, meni daleki ljudi,koje ni ne priželjkujem da mi budu bliže?
Pokušavam završiti razgovor što prije. Čuvaj se - kaže mi na kraju. Kažem hoću i pozdravim se. Osjećam suze kako naviru na oči. Opet zazvoni mobitel, ovaj put poruka. Opet on.
Volio bih da te ja čuvam.
Iako se redovito čujemo kao da osjeća da je ovaj put drukčije. Da sam upala u nekakvo melankolično razdoblje.
Držim mobitel u ruci s prstom na tipki koja njega poziva. Znam da još uvijek jedan moj poziv može sve promijeniti. Dvoumim se. Lijepo je znati da imam još tu moć da jednim pozivom sve mijenjam. S druge strane, možda kad izgubim tu moć, možda ću se tek tada pomiriti sa svime. Razum opet pobjeđuje. Bacam mobitel na krevet i odlazim pod tuš.
Ja znam što moj telefonski poziv može učiniti.
Zna li on što njegov učini meni?

- 20:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Razum
Možda sam mogla biti drugačija. Možda sam mogla biti od onih koji misle isključivo srcem, kod kojih razum nema pravo glasa. Jesu li oni sretniji? Kad se sve zbroji i oduzme, isplati li se? Pokusavam sastaviti u glavi formulu po kojoj bi se to trebalo izračunavati, ali ne ide. Nema tu formule. Mislim srcem, dok razum ne shvati da mora intervenirati. I to sam ja, takva, i mislim da se neću promijeniti. Samo me zamara pitanje zašto mi onda sada razum ne intervenira? Zašto mi ne dopusti da se toliko okrećem po krevetu da bi se nakraju morala dići i opet ga napraviti, pa da se i nakon toga nastavim okrećati dok ne shvatim da nisam još toliko umorna da bih zaspala? Zašto sada sve pjesme koje čujem razum govori kao da su za njega pisane? Zašto mi dopušta da mirišem bočicu njegovog istrošenog parfema? Zašto mi razum ne zabrani da u svakom drugom tražim njega?

Zašto mi ne dopusti da ga prebolim?

- 14:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak


Pitanja od kojih boli glava
Prekine li je usred ozbiljne rečenice samo kako bi joj rekao da je voli? Voli li je uopće? Želi li je onako ludo kako je mene želio? Tepa li joj istim nadimcima kao meni? Kupi li joj svaku sitnicu koja ga na nju podsjeti? Voli li miris njene kože? Miriše li joj kosu? Igra li joj se s kosom? Kaže li joj da je lijepa, iako je nenašminkana, nepočešljana i u bezveznoj odjeći? Ljubi li je onako kratko, ali mokro u trenucima strasti? Privine li ju čvrsto uz sebe prije spavanja? Miluje li ju svojim nestašnim prstima svuda po tijelu? Prošaputa li joj na uho da je voli, onako kad je već u polusnu?

A ona? Usrećuje li ga? Nasmije li ga kad je tužan, bezvoljan,umoran? Poljubi li ga ikad u vrat,ali pozadi, tamo gdje voli? Miluje li mu ikad rupicu na bradi? Miluje li mu ikada lice? Sjeti li mu se kupiti osvježivač za auto od vanilije, on uvijek zaboravi? Napravi li mu ikad palačinke da su masne i deblje,samo zato jer on tako voli? Namaže li mu ikad kruh maslacem, umjesto margarinom? Dosoli li mu uvijek hranu, bez da ga i pita? Je li ga vrijedna?

Izbacih iz sebe ova pitanja koja mi se vrzmaju po glavi zadnjih dana, bolje reći mjeseci. On bi mi odgovorio na njih, znam da bi, samo da ga pitam. Ali ja ga nemam prava pitati. Sami si krojimo sudbinu, sama sam ovo izabrala znajući da me čeka teško razdoblje. Samo mi se čini što vrijeme odmiče da ide nagore, umjesto nabolje.

- 18:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se