petak, 05.02.2016.
Godina osmjeha i suza
Tako nekako će izgledati ova godina.
I godina tajni. Velikih tajni.
Ponekad mi dođe da sve ispucam iz sebe i na sav glas sve kažem, ali onda se zamislim i smirim.
Tako treba biti. Sve u svoje vrijeme.
Tajne su još slađe kad ih nikome ne smiješ odati.
Već dugo dugo razmišljam o tome gdje sam i što sam sad. I došla sam do zaključka da koliko god bila kontraprotivna svima i svemu, u jednom sam ipak apsolutno ista kao i drugi: nisam zadovoljna sama sa sobom u danom trenutku. RazIog ima samo jednu riječ: nostalgija. Mrzim tu glupu nostalgiju. Jer je zaista glupa. Onemugućuje nam da trevezno razmišljamo o prošlosti i bistro gledamo na sadašnjost i budućnost. I pokušavam se othrvati tome, ali ponekad ne ide. Pogotovo s godinama. Postajemo nostalgični i kroz ružičaste naočale razmišljamo o prošlosti.
Zato mi je u pravom trenutku danas došao ovaj blog, koji niti nakon toliko godina nisam ugasila. Sjetim ga se s vremena na vrijeme, i ponovno pročitam svoje upise.
I zaista osjećam napredak. Ne treba mi nostalgija. Nije prije bilo bolje. napredovala sam.
Isto tako napredovati ću i za nekoliko godina. I ne smijem se sjećati ovih godina s nostalgijom.
Međutim, da se vratim na početak.
2016. godina osmjeha i suza.
Godina velikih odluka.
I sve smo ih donjeli u jednom poslijepodnevu.
Nitko još ne zna.
I tako treba biti.
Ali saznat će.
Polako.
Neka ostane zapisano, ovdje, da za par godina s nostalgijom ne razmišljam o današnjoj godini.
unwritten
- 13:02 -