|
|
| < | rujan, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Everything I can't say somwhere else...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Što reći?? Da, osjećam se hepi..
Čitajući ovaj zadnji post, i one prethodne koji su se vezali uz Čudnog, smijem se samoj sebi... Ljudi su oduvijek govorili kako vrijeme liječi rane i kako s vremenom sve prolazi... Vjerojatno je to točno...
Moram priznati da nikad nisam mislila da ću se toliko samozavarati kao što se jesam glede njega.. Ne tolko glede njega, kolko glede mojih osjećaja prema njemu.. Ono što sam zapravo mislila da je ljubav, je zapravo bila tjeskoba od potištenih, neizgovorenih riječi upućenih njemu. Mučilo me je to što mu nikako nisam mogla reći što "osjećam" za njega...Nikada do sada nijednom dečku nisam pokazala da mi se sviđa, i to je bila jedina stvar koja me pokazivala i određivala onom starom ja.. Sve ostalo se promijenilo.. Ja sam se promijenila, na bolje.. Jedino me upravo ta neka hrabrost da kažem što mislim suprotnom spolu spriječavala da budem bolja i na tom području.. Sve do jučer.. Obećala sam samoj sebi da ću mu reć, i jesam..
Naravno, odgovor je bio očekivani. On ne želi ništa, ništa više od prijateljstva.. U trenutku kad je to rekao nisam bila svijesna o čem se radi, al kad sam išla prema kući, zapravo mi je laknulo. Kao da mi se nešto prosvijetlilo u toj mojoj blesavoj glavi..
Pomislila bih da će me pogoditi to nenalaženje "jednakih osjećaja", al zapravo nisam ni shvatila da sam upravo i naišla na isti odgovor koji sam duboko u sebi i ja osjećala.. Shvatila sam da je veći problem bio to što sam ja bez dečka, on bez cure, a svi oko nas u paru, nego to što ja hoću NJEGA. I koliko god bi neka cura nakon tog razgovora bila u bedu i negativna još neko vrijeme nakon toga, ja kao da sam živnula.. Pao je teret s mojih grudi, i osjećam se lakšom. Sve mi je jednostavnije. I naš odnos mi je puuuuno jednostavniji. Sad smo si sve riješili, nema nedorečenih stvari.
Pokazao se jučer jako ne-čudnim (
), i to me jako razveselilo..
Željela bih da ostanemo prijatelji (što i hoćemo) i nađemo svatko svog partnera koji će nam se uistinu svidjeti..
Samo se nadam da se ja neću opet prevariti..
Vrijeme je grozno.. Gotovo da groznije ne može biti.. (Dobro, može.. Ali, nije to bitno sada.. ) S vremenom se slaže i moje raspoloženje.. Nekako sam bezvoljna, prazna.. Imam osjećaj kao da život prolazi pored mene, a ja ga gledam kao neki pasivni prolaznik.. Kao da netko drugi živi moj život, a ja nemam nikakvog utjecaja, osim kao promatrač... Trenutno sam na nekoj prekretnici u životu.. Nezaposlena, napuštenog fakulteta, neizvjesne budućnosti.. Društvo u kojem mi je ovih godinu dana bilo predobro kao da polagano blijedi.. Baš mi je sve nekako sivo.. Hvatam se za sitne lijepe događaje.. Primjećujem sitnice.. Moglo bi se reći "od muhe radim slona", ali to mi je trenutno jedino dobro.. Jedino kad sam bezbrižna, vesela i sretna je dok plešem.. Tada ne mislim ni o čemu lošem, ne mislim zapravo NI O ČEMU.. Samo sam opuštena i plešem.. Strah me da ću to izgubiti, da ću se morati odreći tog plesa, jer kako moja teta kaže "ne možeš samo plesati"... Inače sam poznata po tome da zaobilazim probleme, rijetko se susrećem s njima.. Uvijek ima vremena.. Ali, ovo je ipak previše.. Moram se trgnuti iz sna i krenuti ka nekim produktivnijim radnjama... Ali opet, koliko god se neke stvari izmiču iz svoje normale, toliko se neke stvari vraćaju k njoj.. Primjerice, odnos s Čudnim.. Koliko god sam mislila da više nikada neće biti onog nenapetog druženja u ekipi, zbog njega, ipak sam se prevarila.. U zadnje vrijeme smo čak počeli i komunicirati.. Naravno, i dalje smatram da je to dijelom neko pretvaranje, zaboravljanje da je ikad postojalo nešto.. Shvatila sam neke stvari o njemu.. Vidim koliko određene osobe utječu na njega.. Osjećam njegov pogled na sebi.. Osjećam njegov strah prema meni.. Kao da mi se boji nešto reći, kao da mi se boji prići.. Mislim, i bolje mu je! Neka se boji, s obzirom koliko je bio grub.. Ali, ja nisam takva da mrzim ljude.. Nadam se da nikada neću ni postati.. Ne mrzim ni njega.. Zapravo.. Koliko ga trpim, i dajem mu nove prilike.. Mislim da ga.. volim.. Ali, to je isto minus.. Ne bih smjela.. Moram ga zaboraviti, precrtati.. I izvana izgleda kao da sam to napravila.. Ali, ja sama znam da nisam.. Jer, dovoljan mi je pogled u njegove duboke tužne plave oči da znam da još uvijek nešto osjećam.. A opet znam da ponos neće dopustiti ništa više.. To je jedan od onih beznadnih slučajeva.. Jednostavno nismo kompatibilni i to je to.. No, čak sam i previše zaokupljena tim dečkom.. Zaista moram prestati...
Upravo kao i ovaj post, tako su i moje misli razbrkane, raštrkane.. Znam da je trebalo dugo da uopće napišem post, ali jednostavno zato što se nisam mogla natjerati.. Ili sam bila prelijena da počnem pisati.. Tko zna.. Sad jesam.. Tko zna koliko će proći do sljedećeg puta.. Nadam se da neće biti tako dugo.. 
