|
|
| lipanj, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Everything I can't say somwhere else...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Sve je počelo prije osam mjeseci…
Nekolicina nepoznatih ljudi počela se družiti vezana zajedničkim interesom. Polagana upoznavanja, sve češća druženja. Po prvi put u životu osjećala sam se kao da tamo pripadam. Zadnjih par godina bila sam posebno povezana sa prijateljicom koja mi je polagano postajala sestrom. Iako smo karakterno jako različite osobe, upravo nas je ljubav prema tom zajedničkom interesu povezala. Taj interes je ples. Život nam se spajao u puno faktora. Škola, ples, kasnije i posao. Nije postojao dan, a da se mi ne vidimo. Nije postojala tajna među nama. Povezanost je bila gotovo savršena. Ali, sudbina nas nije mazila. Oduvijek sam ja bila u sjeni. Bar što se dečkiju tiče. U tih par godina, s kojim god ona dečkom pronalazila „sreću“, taj isti je bio moja patnja. Njoj to nikada nije smetalo. Nakon nekog vremena, više nije ni mene. Tako je suđeno valjda. „Moji“ dečki ne vole mene, vole nju. U redu je to. Naravno, te veze nikako nisu na kraju funkcionirale, ali opet sam ja morala prolaziti onu torturu gledajući njih dvoje zajedno, a znajući da sam ja ta koja je željela biti s njim, opet sam ja morala prolaziti ono tješenje i razgovaranje s njom da postoje i bolji... Ali, na kraju krajeva, uvijek smo opet nas dvije završavale same.
Sve do tog društva… Nisam više imala potrebu toliko se vezati za nju. Tu je bilo hrpu ostalih ljudi koji su bili toliko dragi i dobri, i koji su bili uz mene. Naravno, naše sestrinstvo još uvijek traje. (Naravno, tu je opet dečko kojeg ja hoću, a koji hoće nju..) I ovaj put sam prešla preko toga (ipak malo teže, jer je ovaj put bilo još gore, ali jesam..). Rekoh, imala sam ostatak društva.
Onda se pojavio On. Dečko koji je jako zabavan, koji je drag i koji je zapravo isti JA. Počela sam se intenzivnije družiti s njim (intenzivnije od ostatka društva). Kulminacijom druženja otkrili smo koliko smo identični. I to toliko da je zapravo bilo i zastrašujuće. Događalo se da smo mi JEDINI koji imamo određena mišljenja, volimo određene (iste) stvari, određena ista gledišta, itd. I to je odlazilo toliko u krajnost da su nam se iste stvari počele događati, i to potpuno nevezano. (Npr. Oboje smo ISTI dan dobili posao (svatko svoj), dobili iste nagrade, istu poziciju na različitim mjestima…) Postali smo pravi prijatelji.. Nikada između nas nije bilo nečeg višeg od tog prijateljstva, ali sama spoznaja da je on samo moj mi je bila dovoljna. Po prvi put, ja ga nisam dijelila s njom. Naravno, bili su oni prijatelji, ali ipak sam ja bila ta bitnija, kojoj se prvoj obraćao za sve, koju je tražio savjete, s kojom je provodio vrijeme. Bilo mi je savršeno. Našla sam najboljeg prijatelja…
Ali, jednostavno, u mom životu to tako ne ide…
Tijekom vremena, kako smo oboje počeli raditi, naše druženje se nije smanjivalo. Sve dok kod njega nisu tražili zaposlenike. Mene nije mogao ubaciti jer već radim, ali je zato ubacio Nju, koja je tražila posao. Normalno da su se više počeli družiti. Osjećala sam kako se naš odnos polako mijenja. Bili smo super, ali to više nije bilo to.
Sve do dana kad mi njih dvoje nisu obznanili da su zajedno…
Čak i dečko koji mi nije bio dečko uopće, nego mi je čak bio i više od toga, opet više nije samo moj, opet je njen. I to ne samo da sada nije katastrofa od njihove veze, već se vole, ovaj put je zaista ozbiljno kod oboje.
Naravno, trebala bih biti sretna za njih. Najbolja frendica i najbolji frend – zajedno.. Ali kako?! Ja sam izgubila njih oboje.. I to preko noći…
Viđam ih kad se svi družimo, stalno je s njom… Samostalna druženja između nas dvoje (kao nekad: odlazak na hranu u 22 navečer i ostajanje sve do pola 4 ujutro brbljajući, odlasci u kasne šetnje, zabavljanje po parkićima, konstantno plesanje, itd.) više uopće ne postoje… Nije mi jasno zašto se to događa.. Zašto ona mora meni uzeti sve?! Možda sam ja sebična, jer ga želim samo za sebe.. Ali, bila bih sretna da je on našao curu, koju će voljeti, bilo koju curu, samo ne nju… Sad više nisam ni sebična, sad sam okrutna.. Ali to je zaista tako. Sve ono što ja volim, za čim ja čeznem, dobije ona.. S ovakvim osjećajima koje sada imam, bilo bi banalno reći da smo si najbolje prijateljice još uvijek. Ja nju volim, i jesam, sretna sam zbog nje. Našla je dečka svog života.. Pa makar to bio i on. Sve je to super i lijepo, jedino je problem što meni fali… I to što znam da više nikada neće biti isto. A pogotovo zbog činjenice što znam da takav dečko i takva moja srodna duša više ne postoje…
