|
a Dragi moji s kojima gradila mostove ja sam, moj je iskreni plač, moj je baš iskreni jad vaše što istine traju koliko blistave ruže netom ubrane sjaj, miris odsječene taj! Tuga me obuzme snažna mržnju kad vidim u vama spomen što čuva mi srž, sjećanje lijepo o vam'! Za vas je najveća gadost misao čuvana nježna, kutija malena mi, pažljivo nošena svud. Meni je premnogo žao što u meni nikako nema ničeg vrijednog za vas čuvanja, nošenja baš. Oči su moje prebistre i uv'jek su takove bile makar ne vidjela ja, u njim' se gledate vi! Morate iskreno znati da moje su misli preguste: ne mislim mnogo o tom što ste sve zgr'ješili vi. Vama što oči su moje odraz vaših krivina blagoslov treba to bit', prilika ispravke tih. Priznato morat će bit' da osude u meni nikad nije za postupke sve bilo ni malo, zar ne? Tuga me obuzme snažna mržnju kad vidim u vama, umoru velikom tom uzrok sam, kažete, ja: Jesu prestrašne i strašne metode kad izvlačim iz vas istinu duše iz dna, pravu kad izvlačim r'ječ! Okrutne bogme tad misli, k'o starog broda ostatke rđave pale na dnu, sunca taj obasja sjaj ! Kažu li istinu c'jelu, to ipak je vama u srcu, istine iskrene bez znajte da ne mogu ja! b Mostove trule i trošne mora se nekada jasnim svjetlom obasjati sve: gradit il' rušit je čas! Zazivam pjesmom sad ovom, u noći početaka novih, silne i velike, vaj, snagu Hekate i moć! Moćna Hekato, božice slomljenih nepravdom srca, silna što priznaješ plač, upomoć hrliš ti već! Moćna Hekato, ti čula i vidjela strašni si vapaj, nesnosnu ogromnu bol: vjeru Medeje u r'ječ! Greškom ona je tad obećanja velikog radi bezumno vjerujuć' tom, izdala predragi dom! Vapaj ti čula si taj i suze te sigurno ganu: pokoj si pružila njoj, izlaz iz ovoga zla! Varljivom mostu vjerovaše ona, pouka vječna zbrisana ne može bit', odmah je trebala znat': mostovi lako se ruše i u njih je vjera prelomna, trebala molit' je tad prvo da sruši se most. Snove što muče i vuku slijepo i snažno da srce počini izdaje gr'jeh, trebaše proklet' u mah! Nesretna pustiše ona da korov se razvije taj, a trebala samo je htjet' odmah da sruši se most! Kutiju malenu krvlju je bratskom prljavu vukla drugih na obala žal, sl'jepo ju čuvajuć', joj! Sućuti nema na ovome svijetu, oprosta kakvog, dala što srcu je san, sanjâ zbog izgubi um. Mili Ovidije, nježno jel' bilo tvoje tad pero kada si spjev'o o njoj nesrećom bolni taj t'jek? Silna Hekato, vapaj prebolni, nesnosni okov mostova trulih sad čuj, zatri im otrovni trag! Silna Hekato, ako su iole suze Medeje tebe dotaknule tad, uništi svaki taj most! |