|
Progoniš srce ti moje k'o Katula ona kurva. Rugam se njemu i sad: janitor b'jedni taj ključ ne daje njen dok suzan onaj sjedi kod vrata. Iako smijem se sad, teško baš udišem zrak! Neka ne zavidim vrapcu, neka ne čuvam vrata, ipak pogledam sad-sad prema prozoru tvom! Sjedim i ja k'o Katul uz sv'jeću pišuć' ti pjesme, Kao da pravi stih umije m'jenjati sne! Spomenik stoljetni neka i više stekao on je, nikad pak neće moć' sjest na Horacijev tron! Zašto? Zašto? Tko bi kad uopće pitao zašto? Zato što niska strast, duše ovakav sad vir nikad od utvare veći prikaz postići neće, uzalud voli i mre, uzalud psuje k'o pas! Tisućit' poljubac dosadan kao i onaj prvi, ne znajuć' što bi tad još, uroke smisli nam zle! Lađa opet kad sine, ta slika ne silazi s uma, olujna mora i bok, fatalne kraljice slom! Kako sad mrzim i tebe, tako baš mrzim i njega, volim i mrzim tu strast, vatrom tom 'éxcruciór'! Tako zaokruži sliku pa tako preplete mi misli: aktiv, djeluje, rez, pasiv i ne može, kraj! Kako me gledaš pa šutke kako zapleteš mi srce: pasiv, čekaš, rez, aktiv i lomiš me, kraj! veljača, 2011. |