Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

Stara narodan poslovica kaže: Nevolje su kao trešnje, uvijek dolaze u paru.

Naravno, to zvuči prejednostavno za moj slučaj. Kod mene dolaze u obliku grozda!

Ispovijedi ogorčenog uma. O da, opet sam ogorčen, ljut, sjeban, izjeban, izvaran, pregažen, prevaren,... A što je s vjetrenjačama? Bez brige, ima i toga. Zbog tih vjetrenjača debelo razmišljam da fax steram u kurac iako mi je ostao samo jedan ispit. Čak je i diplomski napisan i predan, otalo je manje od mjesec dana, a ja bih ih sve poslao u krasni...

Sanjam o tome da odem živjeti negdje na otok, da radim na ribarskom brodu, da imam samo za stan i hranu, bez kompjutera, bez mobitela, bez imena. Samo da me svi puste na miru, da se maknem i zaboravim na ovaj život. Jednom davno sam pokušavao naći posao svjetioničara, no to se teško dobiva i sa vezom. Tako da živim bar godinu dana, da se malo od svega odmorim, da skupim snage za daljnju borbu, jer život nije drugo. Bar godinu dana.

No ne mogu si to priuštiti. Previše ljudi ovisi o meni, mnogi imaju velika očekivanja. Ne mogu ih iznevjeriti, ne mogu protiv sebe.

Ljeto još nije zvršilo, sezona još nije počela, a ja sam umoran.