|
Sjedim ispred monitora. Prsti su mi oslonjeni o tipkovnicu i stoje. Gledam raspored slova u tri reda, promatram izgled tipke te oblik i izgled slova nacrtanog nanj. Crne tipke, bijela slova. Moji prsti odmaraju na njima. Dovoljno je pritisnuti jednu od tipaka i sama priča počinje. Svi misle da je komplicirano, no u biti nije. Slovo M – m, možda, možda bih mogao, možda bih mogao započeti priču sa... – i tako polako sve kreće, smo treba htjeti i jednostavno probati.
Koja je danas moja priča? Ne znam. Skrivena je u prstima. Sve su moje priče skrivene u prstima. Uvijek oni otplešu svoj ples po onim već navedenim crnim tipkama sa bijelim slovima, dok sam ja tu gotovo pasivan. Kao da sam ovdje samo zato što moram, jer su oni samo dio mene. Kasnije kada čitam koje su otiske ostavili njihovi plesni koraci, često se ugodno iznenadim.
Ne smijete previše misliti dok su prsti na tipkovnici. Pustite da oni sami rade, da vaše misli teku kroz njih. No, što se više naprežete u razmišljanju, to se više napinjete, nagomilavate, gušite prirodni tok misli, dok ne stvorite zid gdje sve zapne.
Koliko vidim, današnja priča je o plesu prstiju i njihovom specijalno napravljenom podiju koji bilježi njihov svaki plesni korak, figuru, koreografiju,... Ako je ples dobro izveden, nastaju prekrasne priče, a ako nije, jednostavno nećete moći pročitati.
Dosta ovakvog plesa za večeras. Sada je vrijeme da pokušam otplesati na jednu zadanu temu (za fax).
|