|
Zapravo bolila me cijeli dan, no sinoć posebno. Bol mi se uvijek koncentrira oko očiju, pa mi smeta svjetlo. Dojadilo mi je cijeli dan doma ležati pa sam navečer ipak otišao na tečaj. Možda mi malo popusti ako malo prošećem.
Sjednem se u tramvaj i zatvorim oči. Od doma do odredišta, desetak tramvajskih stanica sam žmirio. Uz to sam još imao i slušalice u ušima tako da nisam ništa čuo ni vidio. Interesantan osjećaj. Teško si je dočarati takve stvari sve dok ih stvarno ne doživiš. Koncentriraš se na ostala osjetila i okolinu doživiš u potpuno novome svjetlu. Nije ti svejedno, no navikneš se nakon nekog vremena.
Tako se vozim, već godinama istim putem. Prepoznajem svaki semafor, svaku stanicu po tresku vrata, osjetim svako skretanje. Osjećam i blizinu ljudi. Osjetim kako je netko sjeo na stolac ispred mene. Jeo/la je, rekao bih ribu nedavno, no pokušava prikriti tek stavljenom žvakom. Orbit. Neka cura je prošla pokraj mene, parfem. Mislim da je Jasmin. Stanica, suputnik/ca je ustao/la. Netko drugi sjeda. Puno lakši. Dijete? Sljedeća stanica, trg. Mnogo ljudi izlazi, još više ulazi, osjetim po laganom ljuljuškanju. Sada je već i gužva jer sam uspio i čuti laganu buku i kroz slušalice. Još jedna stanica. Zavoj, otvaram oči. Gledam oko sebe, standardna svakodnevica. Uvijek slična lica, ali nekako, kao da ih drugačije doživljavam. Kao da sam malo razočaran. Ne znam točno zašto.
Izlazim, kao da sam malo odmorniji, ali još pod jakim dojmom nove, proširene percepcije. Potpuno sam zaboravio na glavobolju.
|